Categories
Izdvojeno

Nermin Čengić: 1992. ili bilo koja godina poslije

Godina je bila 1992. kada je jedan svijet pocijepan i zauvijek ugašen, nestao. Bili su to dani kada je nastao neki novi svijet, u kojem se ne sluša iskustvo već površnost, u kojem se ljudi boje ljudi, samih sebe, u kojem je noćna mora pretvorena u stvarnost koja se živi. Rasparčana stvarnost ispropagirana nespojivošću.

Rasparčana stvarnost ispropagirana nespojivošću
Rasparčana stvarnost ispropagirana nespojivošću

piše: Nermin Čengić

Godina koja se vabi na broj 1992 je godina koja zajedno sa aktivnostima Eugena Savojskog dijeli gorak okus uspomena grada na Miljacki. To je godina kada je jedno ludilo zvanično počelo, kada se u ljudima probudilo čudovišno bezumlje ali i kada se javila prkosna borba za opstankom. Godina 1992. je probudila krajnosti, s jedne strane nanovo razotkrivši čovjekov poriv za ubijanjem i mrcvarenjem, dok je s druge strane izmamila ono najljepše iz ljudi, potrebu za zajedništvom i uzajamnim pomaganjem.

Sarajevo je i ranije bilo poprište svakojakih značajnih istorijskih događaja, ali te 1992. godine je postalo megapopularna tačka na Kugli zemaljskoj. Ta 1992. i nekoliko naredih godina će ili bi barem trebala ostati upamćena kao nešto što se, iako nezamislivo, ipak desilo. Ljudi su shvatili koliko su mali u odnosu na Zlo, koliko znači trenutak biti odnosno ne biti na planiranom mjestu, koliko je krhko ljudsko tijelo, ali i koliko može biti prkosna snaga srca.

Ljudi su naučeni kako se ista voda koristi tri puta. Za pranje, tranje i sranje. Naučeni su kako se kiša doziva i bez bubnjeva. Čekali su kišu kako bi sakupili vodu u svo suđe koje domaćinstvo ima. Vode nikad ne fali, a odlazak na neki od izvora ili lokacija gdje su cisterne dovozile H2O građanima Sarajeva te 1992. godine je davalo manje šanse od ruskog ruleta. Iako zasigurno nisu htjeli možda su tim dozivanjem kiše dozivali i pljuskove granata koji su postali svakodnevnica te 1992. godine. Ipak, za granate nije trebao poziv, dovoljan je bio jedan ludak koji po vlastitom ili sugerisanom nahođenju želi napraviti još koju Sarajevsku ružu u izrovanom asfaltu gradskih ulica i kaldrmi mahala.

Ljudi su naučeni da bez vojne naobrazbe prepoznaju projektile po zvuku. Znali su tačno koliko minobacačkoj granati treba od ispaljenja (ako je miran dan) do cilja. Neki su nakon čeličnih pljuskova bili toliko dobro iako nezeljeno uvježbani da su uspjevali prepoznati i različite vrste streljiva po zvuku. Ljudi su naučeni da prvi nišani, drugi gađa, a treći pogađa, pa su se u skladu s tim i ponašali prilikom prelaska ukletih raskrsnica. Naučeni su da im je Zlo neminovnost s kojom se moraju pomiriti, naučeni su da se pomire sa sudbinom.

Godina je bila 1992. kada je jedan svijet pocijepan i zauvijek ugašen, nestao. Bili su to dani kada je nastao neki novi svijet, u kojem se ne sluša iskustvo već površnost, u kojem se ljudi boje ljudi, samih sebe, u kojem je noćna mora pretvorena u stvarnost koja se živi. Rasparčana stvarnost ispropagirana nespojivošću. Ljudi su tada, usput, naučeni kako se pravi pita od ničega. Iako danas zvuči potpuno suludo i nevjerovatno, pita od riže ako se malo pobiberi (samo opasni likovi su tada imali glavicu luka), stvarala je sugestivnu predstavu jedenja pravog pravcatog bureka. Razna čuda su se pravila kako bi se zavarao bijedni okus humanitarne pomoći. Mlijeko u prahu, sladunjavo ili oporo, zavisno koliko su “povjerenici” otimali na raspodjeli, vidalo je ranu što Marica sa Crepoljskog više ne silazi u čaršiju da donese “jutros pomuženo” i popije kafu s pola kocke šećera.

Kako objasniti nekome danas da je moguće provesti četiri godine bez telefona, električne struje, vode na česmi? Nikako. Nemojte to niti slučajno, ni pod najvećim mukama probati nekom objasniti. Ako vam se nešto kazuje onda recite da mislite kako vam se to MOŽDA desilo, iako sa sigurnošću ne možete potvrditi. Sigurnije je tako, a i ne zahtjeva dodatna objašnjenja, niti zauzimanje strana. Nemojte se zamarati. Ništa nije bilo. Sranje je jedino u Ruandi, a ako je i vas dotaklo svakako vam niko neće vjerovati. Izvitoperiće vašu istinu i napakovati neku novu kojoj ćete podleći uvjereni da govna koja ste četiri godine jeli bijahu vrhunski kavijari, a voda s Pivare izvorni Don Perignon. Svakako vas neće slušati, niti vjerovati, niti ako čuju smatrati bitnim to što ste četiri godine jeli govna. Danas svakako tvrdite da su vam ta govna prijala.

Danas vas uvjeravaju da se ništa od pomenutog nije desilo, a po svoj prilici su u potpunom pravu. Jer šta je danas drugačije od trenutka kad je sve stalo te 1992. godine? I danas imate iste ili presvucene fašiste koji isto ili savremenije ubijaju. Imate i rijetke aktiviste koje svi redom ismijava. Imate i potpuno poludjeli polusvijet koji se pretvorio u blazirani jet set u pohodu ka novom očaju. Svi dosljedno šute, naučeni da su nebitni, da su brojevi koji su tu samo za popise ili brisanje. Naučeni da su nebitni, čak nebitniji od te 1992. godine kada je srušen san o ostvarenju. Sve što se nakon toga desilo je zaista samo mrak koji i danas žive htjeli to sebi priznati ili ne. Plaše se svega i u daleko većoj mjeri nego 1992. godine kada se desilo to pomračenje razlučivanja dobra i zla. Zlo je postalo standard, Dobro je prešlo u opoziciju.

Devetnaest godina nakon 1992. godine popularna “genetičarka” Biljana Plavšić je na slobodi, a ostatak ekipe koji je u međuvremenu smješten u luksuzne hotele, pardon zapadnjacke zatvore, ako već nisu oslobođeni onda stoje u brzoprolaznom redu za oslobađanje. A gdje ste vi, o, šutljivi? I da li ćete ikad više vidjeti svoje slobodno nebo, zemlju, udisati čisti zrak, pardon vazduh, izvin'te havu?

Ta 1992. godina u prilagođenom obliku i dalje traje. Nastavite nabrajati… 1993, 1994, 1995… samo su brojevi, a mi živimo isto trulo vrijeme, zarobljeni u neprekidnu mržnju sebe i svega oko sebe. Ništa se promijenilo nije, a kako smo poletni zadugo i neće. Sretan vam Početak opsade Sarajeva.

Nermin Čengić, Sarajevo 2. maj 2011.

Komentariši

Vaša email adresa neće biti objavljivana. Neophodna polja su označena sa *