Ako vjerujete da su svi ljudi živa bića i da ima smisla brojanje dana, mjeseci i godina, biće vam drago ispratiti Staru godinu i objeručke se opijeni zaletiti u Novu
piše: Nermin Čengić
Tako, pošto napravih nimalo primamljiv uvod, konačno ću preći na stvar. Skont'o sam skinut’ breme i šarnut’ nešto što me okupira i nikako mi ne da mira evo već cijelih 31. minutu. Riječ jeste o brojevima, konkretno o broju 31. Taj magični broj 31 nas lomi kroz cijeli život, od puberteta pa dalje, otkad se probudimo dok ne zaspimo… Vjerovatno postoje i istraživanja (za sve postoje istraživanja) o tome kako ga i sanjamo al’ nisam se potrudio da potražim. Čemu.
Dakle, broj 31 se uvaljuje u neke mjesece pa ih učini dužim, usporavajući tako protok vremena. Redovno nam diže pritisak (poznat i kao tlak) pred kraj mjeseca jer ne da prvom sljedećem, u ovom slučaju broju 1 da se isprsi i čim prije pruži novu nadu da ćemo nešto bolje postići tokom narednog cikličnog perioda koji nam je opet prekratak jer nema 31. dana osim ako niste toliki peh da nešto planirate u avgustu, pa se u julu ne možete radovati narednom mjesecu jer je i on tako prokleto dug kao i juli i ima taj 31. dan. Taj dan koji nam ugrožava duševno stanje i mentalnu higijenu. Djeci je, međutim, 31. avgust sasvim prihvatljiv jer imaju još cijeli jedan dan da se “vesele” sutrašnjem danu početka polugodišta u kojem će sticati nova znanja (ne obavezno i ispravna). Hm, opet ta djeca kvare sve definicije naše svetosti koju zazivamo molećivim pogledima.
O, taj prokleti 31. dan. Sjećate li se koliko ste puta psovkom opomenuli da sljedeći put ponesete digitron (Šakir kaže da je ispravno reći kalkulator jer je Digitron firma koja je proizvodila kalkulatore), ili abakus, kako bi izračunali koliko dnevno smijete potrošiti od nikad redovne, kamoli dostatne plate, ali vam se prizvalo da tekući mjesec ima 31. dan pa nikako sračunat. Ili trebate svakom ravnomjerno odrediti dežurstva ili druge mjesečne zadatke, a onda vam se u idealnom parnom zbiru uvuče taj još jedan – trideset i prvi – i sve pokvari. Mislim, koja još budala zna dijeliti sa 31? Pa ni prstiju nema više od deset.
Ili ste zagriženi/a internetlij(k)a u nekom dijelu svijeta gdje provajderu nije rentabilno davati vam neograničeni promet, pa redovno potrošite cijeli svoj megabajtsko/gigabajtski iznos već do dvadeset devetog, pa se nekako šverca još jedan dan, a onda skonta da je taj još jedan dan ustvari još dva dana. Prokleti 31. dan.
Ko je izmislio mjerenje vremena i zašto se ono danas mjeri tako suludo i neravnomjerno ne mogu reći da me pretjerano interesuje jer će se uvijek naći neki protivnik stečenog znanja i uporno mi do umobola objašnjavati kako sve što postoji stvorio je nevidljivi prijatelj svih nas koji “na vrh neba” gladeći svoju bradu servira dogodovštine nepokorenim pokajnicima? Možete konsultovati silne enciklopedije i “guglove”, ali koja je svrha da vam sad naredam već ozvaničene činjenice o drevnoj Mezopotamiji kad većina ne zna ni izgovoriti tu strašnu istorijsko-teritorijalnu odrednicu. Možda već ovih dana izađe na vidjelo kako se u nekoj od tajnih vašingtonskih depešičica razotkriva sva besciljnost vremena i bitisanja. Zato pratimo ta “curenja”, iako značajno manje jer kome je stalo da sazna kol'ko kila ima dajdžinca žene premijera moldavske pokrajine Nigdjekraj.
Nazad na 31. dan? Zašto smo pogođeni tim bestijalnim datumom, istovremeno uskraćujući februar za dva odnosno tri dana (zavisno od izbora u SAD). To nam u februaru samo malo popuštaju ventil kako ne bismo prsli prije nego izgubimo radnu snagu i postanemo svakako bespotrebni. Ma, ne vjerujem više u bajke o Mezopotamcima koji su izmislili kalendar, još manje da se još u paleolitu mjerilo vrijeme. Sačuvaj me o, svevišnji, vjere da Mjesec ima ugrađen tajmer. To su priče za malu djecu (i glasače u BiH). Zna se tačno kad je svijet počeo i od kada se vrijeme mjeri. Život je počeo 1990. godine, netom nakon prvih demokratskih izbora na području EX. Sve prije je bila samo priprema za početak, uigravanje, zauzimanje pozicija, baždarenje i podmazivanje za ulazak u nenadjebivost vremenskog vrtloga. Zato većini danas sve to prije 1990. godine liči na bajku, a nisu svjesni da to i jeste bila bajka ili san, a da je demokratskim buđenjem te godine počeo život kakav jedino poznajemo. Sve drugo smo ili ćemo skoro sasvim odbaciti, ne brinite.
Ali, 31. dan ostaje. On je vječan. On je tu da nas grize, izjeda i tek jednom godišnje eventualno donese malo radosti. Bar jedan dan, bar jednu noć. To je, opet, uzrokovano vašim vjerovanjem, pa ako smatrate da je taj posljednji 31. u godini anamonjihov praznik koji vi ovdjesvoji ne slavite jer vas strah od kazne ognjene sprječava da glumite sreću, onda mora da ste baš ljuti na 31.
Ako vjerujete da su svi ljudi živa bića i da ima smisla brojanje dana, mjeseci i godina, biće vam, rekoh, drago ispratiti Staru godinu i objeručke se opijeni zaletiti u Novu. Jutro poslije tog ključnog 31. je redovno podbuhlo i provedeno u srkanju kisele čorbe i iščekivanju reprize svega što je veselo oko propustilo uhvatiti fiksirajući se na naznaci međunožja popularne estradne umjetnice ili vidnom nabreknuću estradnog umjetnika… eventualno na ve-izrezu iako je to već passe jer sad se traži hardcore u centralnom terminu. Tog jutra ćete i shvatiti da vam predstoji najdužih mjesec dana koje ćete doživjeti u tek rođenoj godini i vidi vraga – taj mjesec, zar je ko sumnj'o, također ima 31. dan.
Vrijeme je da prekinem ovo korijenovanje. Dakle, sretna vamm budućnost. Sretan vam i 31. dan kad god da vam se desi. Ne sekirajte se. Stiže Nova godina. Novi planovi, nove želje, nade, a guzice stare. Možda stigne i Deda Mraz ako ga neki smjerni stvaralac najnovijih super-vrijednosti ne kokne. Tako da jedino što je zaista smisleno poželiti vam je da se čuvate. Sve ostalo, pa i novac (na koji ste posebno osjetljivi), imaće smisla samo ako preživite zalutali metak.
originalno objavljeno na današnji dan 2010. godine