Dario Džamonja

Da je još živ Slobodan Kovačević, sreo bih ga na uglu Kralja Tomislava i Điđikovca, on bi prebacivao svoje masivno tijelo s noge na nogu, trljao ruke i objašnjavao mi ko sam i šta sam: svu moju genealogiju, rekao mi gdje sam se rodio i gdje sam stanovao, pa čak i broj mog telefona.
(Za one koji to ne znaju, Slobo je bio jedna od legendi Sarajeva i jedan od onih, kako bi to američki Indijanci rekli, koje je Bog dotakao prstom, a što bismo mi u Sarajevu manje poetično rekli – dileja.)

Nažalost, rekoše mi, umro je ljetos i izgledao je isto kao i prije trideset godina (s tom razlikom što više nije znao genealogiju mnogih koje je sretao na ulici), tako da sada nisam siguran da li postojim ili čak da sam ikad postojao. Pogotovo otkad mi stupidni birokrati rekoše da mog “matičnog broja” nema u kompjuteru, da me nema ni u kartoteci, a da je moj stan proglašen napuštenim još davne 1971. godine, poslije smrti moga oca. (‘Ajde de – bar su priznali da sam imao oca.)

Slobinu inkarnaciju sam upoznao u Madisonu, u Americi, a zvao se, kako ću kasnije saznati, Sidney.

Njegova teritorija je bila State street – potpuno slična našoj Ferhadiji, sa bezbroj kafića i radnji, uličnih tezgi, šetalište i okupljalište studenata i “zgubidana”, prosjaka i biznismena, pedera i lezbijki, pripadnika raznih sekti…

Sidneya bi bilo teško svrstati i u jednu od kategorija: naravno, isključi lako prepoznatljive, “uniformisane” biznismene, s njihovim nadmenim, bahatim izrazima na licu i neprestanim pogledanjem na Rolex (ako niste znali – time is money), ali i prosjake, koji, zveckajući sićom u plastičnim čašama od jogurta, kruže ulicom, nijemo (jer im je zakonom zabranjeno da se obraćaju prolaznicima) mole za svoj dio “američkog sna”.

On bi, tako, trupkajući nogama, stajao pred staklenom vitrinom s kolačima u nekoj od kafeterija, sve dok mu neko ne bi naručio kafu ili pitu od jabuka, ili mu tutnuo dolar u ruku.

Na ulici bi zaustavljao ljude i propitivao ih o dobitnicima Oscara, ali nikad nije imao problema s policijom, jer je iz njegovih očiju, boje nepržene kafe, zračila blagost i dobrota.

Idući na jedan intervju za posao u italijanskom restoranu “Boticceli”, gdje je bila dobra lova, za sreću sam mu u ruku tutnuo pet dolara i – isplatilo se: dobio sam “gospodski” posao, fleksibilno radno vrijeme i, plus, dijelio tal od bakšiša s konobarima.

Tako je i počelo naše “prijateljstvo”. često bih, vraćajući se s posla, noseći karton piva kući, sreo Sidneya i tutnuo mu konzervu u ruku, a on bi me, recimo, pitao znam li ko je 1936. godine dobio Oscara za najbolju žensku ulogu, itd.
Uvijek je bio glatko izbrijan i skromna odjeća na njemu je uvijek bila čista i nije “tuknuo” na bijedu, taj specifični “damf” memle i truljenja, mokraće i alkohola, pasulja bez mesa, nikotina i pokvarenih zuba, koji, valjda, okružuje sve nesretnike ovog svijeta, pa mi nije bilo neprijatno, ponekad, sjesti s njim u neku “bašticu” na pločniku, popiti kafu i saznati da mu otac živi u Detroitu i da mu on plaća “pansion” u Y.M.C.A. (Young Men Christian Association – Udruženje mladih hrišćana) već dvanaest godina – od smrti njegove majke, koju je zvao “mamica”.

Pitao sam ga koliko mu je godina (izgledao je kao tridesetogodišnjak), ali mi nije znao odgovoriti, jer je on, izgleda, vrijeme računao samo od dana kad mu je umrla “mamica”.

U školi je imao problema s disleksijom (ako se to tako zove), što znači da nikad nije naučio da čita i piše, a sve one silne podatke o “oskarovcima” je zapamtio sa video kaseta. Å to li je (on ili njegov otac) izabrao baš Madison, to mi nije znao odgovoriti.

Koliko sam mogao skužiti, ovamo ga je, ustvari, poslala maćeha (“blaga, ali zla žena”, kako ju je on opisao), koju on, kao i oca, voli i svake godine im pošalje čestitku za Božić – neko drugi je napiše.

Elem, jednog dana ga sretnem na ulici, a on u glanc novom “jeansu”, skupim kaubojskim čizmama, s “pertlom-kravatom”; zove me na piće, i to u najskuplji (Blue Merlin) restoran u gradu…

Sjedimo sad u pravoj bašti, sa oleandrima i buganvilijima okolo, a ja se i ne pitam puno otkud tolika promjena, jer, ako mi je normalno da već osam mjeseci nisam vidio svoju kćerku Nevenu, onda mi je sve normalno.

On naručuje pivo za mene i kafu i (bezbeli) pitu od jabuka za sebe, a ja ga pitam što i on ne popije pivo:

“Ne pijem alkohol.”

“A, sve one pive što sam ti ih ja davao?”

“Nisam htio da te povrijedim, Dario, jer i ti si usamljen čovjek. Proslijedio bi ih onim ‘nesretnicima’ u Parku.” (P’jancima ili, kako ih ovdje zovu, “vinosima”.)

Poziva me da idem s njim u Oneida casino, indijanski rezervat i kockarnicu, što i nije puno daleko od Madisona – nekih šezdesetak milja.

“Sidney, otkud ti pare?”, tek tad upitam.

“Umro mi je tata.”

Ne odoh sa Sidneyem u kockarnicu, ali za nekoliko dana dobih nogu na poslu i odoh u Seatlle, gdje, u novinama, nakon par mjeseci, vidim njegovu sliku i čitam kako je u Oneidi, za mjesec dana, skršio osamdeset hiljada dolara, a sada tuži (preko advokata) državu, jer, po očevoj oporuci, trebalo mu se isplaćivati mjesečno, a ne dati mu cijelu gutu odjednom.

Opet, kasnije, čitam da je dobio proces: lova mu vraćena i sad mu se isplaćuje mjesečno. Drago mi je za Sidneya, kojeg je Bog dotakao prstom, ali se pitam šta ću ja, koji SAD-u dugujem petnaest hiljada dolara?

To što je mene Bog udario šakom, na američkim sudovima neće piti vode.

Dario Džamonja (Sarajevo, 1955 – Sarajevo, 2001), bosanskohercegovački novinar i fenomenalni pisac kratke priče. Bio je kolumnista u magazinima “Slobodna Bosna”, “Večernje novine”, “Naši dani”, “Oslobođenje”, “Komunist”, “Valter” i “Valter ekspres”, te urednik u časopisu “Lica”. Dobitnik je nagrade “Veselin Masleša” za najbolju knjigu proze za 1985. godinu, te “Fund Free Expression Award” za 1993. godinu, “Writes Club Madison” II nagrada za Non-fiction 1994. godine i otkupne nagrade za poeziju “Madison” 1996. godine.
Bibliografija
“Priče iz moje ulice”, Oslobođenje, Sarajevo, 1980.
“Zdravstvena knjižica”, Svjetlost, Sarajevo, 1985.
“Drugo izdanje”, Veselin Masleša, Sarajevo, 1987.
“Priručnik, Svjetlost, Sarajevo, 1988.
“Oni dani”, 1989.
“Prljavi veš”, autorovo izdanje, Sarajevo, 1991.
“Pisma iz ludnice”, Slobodna Bosna, Sarajevo, 2001.
“Ptica na žici”, Buybook, Sarajevo, 2002; – 2. dopunjeno izdanje, Buybook, Sarajevo, 2003.
“Priče – Dario Džamonja“, Pressing, Sarajevo, 2003.

Trenutno jedno mišljenje. Kakvo je vaše mišljenje?

Vezane teme: Dario Džamonja, Slobodan Kovačević