SARAJEVO.co.ba RSS
facebook.com/sarajevo.co.ba
twitter.com/capajebo
Znamenitosti Sarajeva
Sarajevska muzika
Videoteka

Ćamil Sijarić: Sarajevo – kakav je to grad?

14. 07.
2016
15:55h

Sarajevo, ono koje nikad nije imalo samo jedno svoje lice, samo jednu svoju sliku, i samo jednu svoju dušu, nego bezbroj i lica, i slika, i prilika, i vidika, i duše toliko koliko je neko sam umio da mu priđe i čita ga izbliza, onako kao što se čita knjiga.

Stara Baščaršija

Stara Baščaršija

Sarajevo – kakav je to grad? – pitali su nekog čovjeka u njegovom mjestu pošto se vratio iz Sarajeva, a on im odgovorio: To vam je jedna dugačka kuća na kat sa puno prozora redom, i iza svakog prozora djevojka – sjedi tu i pjeva. To im je kuća u kojoj im djevojke ispjevavaju pjesme za cijelu Bosnu, i sve pjesme, ma gdje se pjevale, iz one su kuće u Sarajevu. Ja sam cijelo vrijeme prestajao pod njenim prozorima, i slušajući one djevojke i zaboravio zbog čega sam došao u Sarajevo. One tu ostaju po cio dan, i pjesmu prekidaju samo dokle ručaju – a kad ručaju opet sjednu na svoja mjesta i odozgo, kroz prozor, daju svijetu gotove pjesme.




Odozgo – kroz prozor, ovaj je grad uvijek davao onima koji su mu dolazili nešto osobeno svoje: pjesmu za uho, sliku za oko, male puške i tanke sablje za junake, haru i lahur iz Lahora za trgovce, ahare za konje i hanove za goste, pametan divan za pametne i lud divan za divanije, srmu, gajtan i čohu za bogate, i abu, bez i vražju kožu za siromašne, za konjanika “pafte” a za konja “rahte”, i eto to je jedno – iz davnih dana, i s jedne strane gledano Sarajevo, ono koje nikad nije imalo samo jedno svoje lice, samo jednu svoju sliku, i samo jednu svoju dušu, nego bezbroj i lica, i slika, i prilika, i vidika, i duše toliko koliko je neko sam umio da mu priđe i čita ga izbliza, onako kao što se čita knjiga.

A Sarajevo i jeste kao knjiga, i ispisano je i murećefom i tintom, i ištampano štamparijom, i kada bi uistinu to bila knjiga, ona bi bila ukoričena koricama od srebra izrađenim rukama sarajevskih kujundžija; a kad bi odnekud bilo pjesma, ona bi bila ispjevana iz grla onih djevojaka iza prozora – kako se to nekom učinilo za te djevojke.

U Sarajevu se uvijek nešto nekom činilo i pričinjavalo – pa je neko vidio samo njegove ljepote u proljeće, neko samo njegov Trebević, neko samo česme i na njima ibrike, neko Ćumuriju crnu od ćumura, a neko se čudom začudio: “Dunjaluče, golem ti si, Sarajevo, sejir ti si, Baščaršijo, gani ti si, Ćemalušo, duga ti si, Latinluče, ravan ti si, Tašlihanu, širok ti si, lijepa Maro, lijepa ti si!“

A od svega toga – jedan fenjerdžija vidio je samo svoje fenjere. Palio ih je po sarajevskim sokacima cijelog vijeka, i možda i sam pjevao: “Kad mahale fenjere zapale…”

Damir Imamović: Ima l’ jada k’o kad akšam pada (Svrzina kuća, 2011)

Naslijedio je nekog svog bližnjeg u selu Donja Dolina kod Bosanske Gradiške, i takoreći preko noć taj sarajevski, mahalski, fenjerski siromašak postao bogat; to jest: iz svojih fenjera, kao u snu, našao se na velikom imanju, sa stadima ovaca, dželepima goveda i ergelama konja, i na sve to odmahnuo rukom. Šta će mi to kad nema fenjera – i vratio se u Sarajevo da ih pali. I kad bi Sarajevo bilo opisano onako kakvo je bilo i kakvi su bili njegovi ljudi, iz tih opisa pod sjajem fenjera onog fenjerdžije pročitali bismo ovakve slike: U čizmara cio red čizama, i sve su jednake.

Mušterija pita za jedne i dobija cijenu, pita za druge i dobija manju cijenu – i pita zašto je manja kad su čizme jednake. – Nisu jednake, u tim što su za jednu paru jevtinije kalfi se kad ih je šio prekinuo jedan konac, a kod drugih se nije kidao, pa su zato jevtinije; ne zapitkuj tu dokon, nego ako hoćeš kupi, ako nećeš kao i da hoćeš, bio je odgovor čizmedžije.

Pročitalo bi se pod fenjerom onog fenjerdžije i ovo iz starog Sarajeva: Trgovci pravoslavni i katolici išli su zajedno sa trgovcima muslimanima u Carigrad i tamo odnosili kožne proizvode; išli su zajedno radi sigurnosti, jer put je uvijek bio nesiguran, i išli su u karavani – a ponekad i sa po dvjesta konja; polazak je bio od Kozje Ćuprije gdje bi jedni druge sačekali, zajedno jeli, sa svojima se pozdravili, i krenuli na dalek put. Pa će jedan trgovac pravoslavni zamoliti jednog iz karavane da mu od brata Mihajla, koji u Carigradu drži kožarski dućan, donese toliko i toliko dukata. Ovaj eto i učinio – primio je dukate od Mihajla, i karavane eto natrag, na putu kroz Bugarsku, gdje u jednom selu zanoći. Noću se konji poplaše, pokidaju se iz konopaca i rasture – i konja onoga što je nosio dukate nigdje i nikako nema, a na njemu su bisage, i u bisagama dukati. Ostao je iza karavane da po selima traži konja, a njegovi drugovi nastavili dalje. Stigli su u Sarajevo i onome trgovcu kazali da se – na žalost ne nada dukatima od svoga brata, jer su mu propali u Bugarskoj. A nedjelju dana kasnije eto i onog nesrećnog stradalnika, i evo njegovih riječi trgovcu: Brata sam ti našao, i dukate sam od njega primio, i srećom tvojom zašio sam ih u džemadan, a nisam ih turio u bisage, pa ti ih evo – a moji su propali s bisagama.

Pod onim fenjerom onog fenjerdžije mogla bi se vidjeti i ovakva slika starog Sarajeva: Uz englesku blokadu Francuske egipatski pamuk za Francusku išao je kroz Sarajevo – a njegov put nazvan je “pamučni put”, jer se preko Bosne bijelio kao preko neba Kumova slama. Tim povodom je iz Travnika u Sarajevo pošao francuski konzul – a prije njega stigao glas: da konzul vodi vojsku i da će da napadne Sarajevo. Sarajevo se zbog toga zatvorilo, i konzula čekalo s rukama na sablji. Ali kad su Sarajlije vidjele da je posjeta prijateljska, evo kako su ispratili gosta: svud redom duž sokaka kojima je Francuz prolazio iznijeli su i postavili džezve sa kafom i fildžanima i gosta nudili: izvoli, popij.

Emina Zečaj: Teško meni jadnoj u Saraj'vu samoj

Ali Sarajevo je jedna duboka dubina i visoka visina i nema fenjera, i nema riječi, i nema boje i kista, i nema ništa – sem, može biti, sevdaha, ljubavnog sna, zanesenosti zanesenih, izgubljenosti izgubljenih –što bi moglo da dotakne njegovu visinu i dubinu, tajnu njegovu i tamninu, ćud, huju i narav čudnu, a najmanje od svega njegovu čaroliju koja ga čini ovakvim i onakvim, takvim i takvim, – kako za koga, i kako kad.

Ima u njemu jedno mjesto koje se zove Alifakovac. Ime je došlo od nekakvog malog Alije – jer “ufak” na turskom znači mali, pa je i grob toga malog Alije – Alifaka na Alifakovcu mali. A groblje je tamo inače i veliko i neobično – takvo kakvo zapadnjak na Zapadu nije vidio – a ono je ipak na Zapadu; i eto slike koja čeka na boju i kist. Dolje više Vrbanje groblje je sefardsko – a Sefard znači zapadna zemlja, i u toj zapadnoj zemlji Andaluzija je, Kordova, Manzanares i Gvadalahara – i iz njih, ovdje u Sarajevu, iznad Vrbanje a pod Trebevićem, pod poleglim sefardskim grobnim spomenicima, leže pjesme romanse za Španijom: “Da mi je tinte koliko je mora, a papira koliko je neba, pa ja ni tada, o Palomba, ne bih mogla iskazati svoj bol.” Ime Trebević došlo je od “trebe” a to znači sofre; postavljene su nekad bogovima i na njima polagane žrtve. I Sarajevo je uvijek bilo jedna velika sofra za ljude koji su dolazili da tu žive i rade – pa će ovdje dolaziti i sa istoka i sa zapada, i na zapadu ovoga grada naći će groblje njegovih stanovnika drukčije od dva prva: sa cvijećem, sa slikama u mramorima, s imenima i sa godinama, i eto slike za slikara, i eto slike Sarajeva – eto jedne tačke ovdje u Evropi koja je ujedno i Istok i Zapad, koja je Bosna sa svim što Bosna jeste, a “Bosna je jedna kuća i kula sa dubokim podzemljem i visokim nadzemljem, sa toliko svojih katova koliko je u njenoj istoriji listova – i peti se uz te katove znači vidjeti sa njih vremena, i vidjeti u njima Sarajevo.

Šta je ko i šta je sve ovdje vidio to niko ne zna – zna se tek nešto malo iz zapisanog, i tek nešto malo iz naslikanog, i može biti ponajviše iz opjevanog, jer Sarajevo je grad za pjesmu i grad od ponosa – prkosan delija prema sultanu, krvavi ratnik prema ćesaru, a inače, u miru, jedan bolan esnaflija koji puca od derta i dermana i jedva čeka akšam-mrak, kojem govori: “Akšam-mrače, moj prvi rođače” I sve to uradi u svome esnafu uradio je kroz mrak sevdaha, a što se uradi u takvom stanju čudesnim biva! Otud je valjda i mogao – na sabljama koje je kovao, izvoditi slike živih lavova i davati im nemoguć privid: da ti lavovi na sablji igraju! Držeći te sablje u ruci – gotovo uvijek, on je i mogao onako da pjeva: “Bojičiću, bojiš li se boga? – Boga malo a cara nimalo, a vezira ko dorata moga.” Ali je umio i bolno da pjeva, a najbolnije onda kad ga kuga mori: “Sarajevo, što si potavnjelo? Ili te je vatra pogorjela, ili te je kuga pomorila, il Miljacka voda poplavila? – Da je mene vatra pogorjela, b’jele bi mi dvore ponovila, da je mene voda poplavila, barem bi mi oprala sokake; već je mene kuga pomorila, pomorila i staro i mlado, rastavila i milo i drago; od kuća se zatvoriše vrata, uz pragove pođe mahovina, strehe kaplju a imaju za kim, kugo pusta da te bog ubije!“

Taj stari građanin Sarajevo umio je i da se čudu začudi kao da je kakvo malo dijete. Dovede ovdje neki Egipćanin noja – pticu kakvu Sarajevo dotad nije vidjelo, i cijelo se sleglo da je vidi. Stiže stotinu deva iz Azije pod tovarima, i ono se opet sleže da vidi deve. Dođoše odnekud pelivani, i cijelo dođe da ih vidi – ali kadija to zabrani, i pelivani odoše u Visoko, ali za njima odoše i Sarajlije.

I umjelo je grdno da se naljuti.

Himzo Polovina: Dunjaluče, golem ti si (Sarajevo, 1915. godine)

Dođe Omer-paša Latas i zaprijeti Sarajlijama: Ako ne primite sultanske reforme, ako ne uđete u kasarne i ne vježbate vojnu obuku obadvije ću vam noge u jednu čizmu udjenuti i tako vas, na jednoj nozi i u jednoj čizmi, natjerati da liježete i ustajete – i oni i to odbiše.

A čovjeka koji je prvi na svoju glavu stavio fes – zatrpaše kamenjem, zajedno i s fesom, i odoše: “Svaki ode u svoju krajinu, barut tući i olovo liti, pa na carsku vojsku udariti.“




A pred napad Austrije zajedno će reći svi njegovi građani, bez razlike na vjeru: “Svi mi velimo, Hadžija, ginuti se mora, jali danas junački, jali sjutra kad uljegne Švabo u našu zemlju i veže nam gajtan oko vrata pa steže godinu, dvije i tri dok nam dušu ne išćera. Znamo mi da od naše smrti nema fajde narodu, ali neka Jevropa zna da smo i mi narod i da nismo njena prćija kojom će ona podmirivati svoje kusure.” Imaju dvije stope na obali Miljacke – okrenute su jednom budućem caru, i car je pred njima pao; padalo je sve što je ovamo na silu dolazilo, a primano sve – što je na ljubav dolazilo. A dolazilo ih je mnogo i na sejir, na čudo – na divljenje: otkud tu Istok na Zapadu, otkud taj šav dva suprotna svijeta, i šta je to kakav je to grad i kakav je to čovjek, i kakav je to mrak i otkud u njemu one svijetle stope kraj Miljacke! Dolazili su “kuferaši”, lihvari, slikari, trgovački putnici i špijuni, silni, bogati i prosjaci, i ko sve jest, i ko sve nije; nije onaj ko nije stigao. I ovdje smo danas zato: da vidimo šta su to u Sarajevu mogli da vide, i šta su vidjeli – slikari, oni strani i ovi naši; ljudi koji su nam bojom i kistom ispričali priču o vremenu koje je davno prošlo, o mahalama, o ćuprijama, o strehama; o vodama i mlinovima, o Hridu i Hrvatinu, o ačžama i ćepencima, o svemu onome čega više nema, ili ga ima ali je drugačije. Danas će nam se približiti jedno staro Sarajevo – ono koje je slika spasla od zaborava, ili ga spasava još i danas – jer vrijeme – i ljudi u njemu, i sve što se vidi, i sve što se ne vidi, tone nekud – ide dalje, i pogled natrag potreban je da bi se vidjelo gdje se nekad bilo – kud se ide dalje i dokle se stiglo.

I ako su izložbe slika ujedno i izložbe vremena, onda uđimo u jedno prošlo vrijeme – i vidimo u njemu Sarajevo.

zapisao: Ćamil Sijarić, 1969.

*) Muzej grada Sarajeva otvorio je izložbu pejzaža starog Sarajeva stranih i naših slikara, kojim povodom je Ćamil Sijarić govorio o moralnim i drugim odlikama starih Sarajlija – čiju riječ, zbog izvjesnih zanimljivih zapažanja, donosimo u cijelosti.

Dodajte svoj komentar »

« nazad
Vezane teme: , , , , , , , , ,


Šta vi mislite?»

Budite prvi koji će komentarisati.

RSS feed za komentare ove objave.


Mišljenja čitalaca

Napomena: Ukoliko želite svoju sliku kraj komentara kliknite OVDJE i registrujte svoj gravatar.

ČITAJTE » Isak Samokovlija » Kiko Sarajlić » Dario Džamonja » Zuko Džumhur

San ljetne noći u Sarajevu
San ljetne noći u Sarajevu
Sarajevska filharmonija će svom gradu ponuditi lijep poklon 30. marta i 31. marta...
Nikola Vučković u Zvonu
Nikola Vučković u Zvonu
U petak, 10. marta 2017. godine u sarajevskoj galeriji Zvono će od 21 sat biti otvorena...


 Još Sarajevskih novosti » 
Premijerno prikazano Saraj’vo
Premijerno prikazano Saraj’vo
Kako javljaju sa EFM.BA, premijerom dokumentarnog filma SARAJ’VO, Mustafe Mustafića,...
Sarajevske večeri muzike, dvadeset treći put
Sarajevske večeri muzike, dvadeset treći put
Tradicionalni majski festival umjetničke muzike – Sarajevske večeri muzike,...


 Još Susreta i zbivanja » 
Abdulah Skaka: Uloga gradonačelnika u boljem kvalitetu života građana
Abdulah Skaka: Uloga gradonačelnika u boljem kvalitetu života građana
Novoizabrani gradonačelnik Sarajeva Abdulah Skaka govori o planovima i projektima...
Petnaest godina sarajevske Disco Gripe
Petnaest godina sarajevske Disco Gripe
U svojoj petnaestoj godini izvođenja, prva ovogodišnja DISCO GRIPA će biti održana...


 Još Sarajevskih razgovora » 
Zoka Ćatić: Sarajevska poema
Zoka Ćatić: Sarajevska poema
Na svoj uvijek poseban i originalan način Zoka Ćatić, glavni i odgovorni urednik...
Video: Sarajevo kakvo smo svi voljeli
Video: Sarajevo kakvo smo svi voljeli
Film kojim je Ivan Hetrich divno prikazao grad na Miljacki kroz tridesetak različitih...


 Još video sadrzaja » 
Sarajevo u nedjelju s Radnikom u večernjem terminu
Sarajevo u nedjelju s Radnikom u večernjem terminu
U nedjelju, 2. aprila 2017. godine će Fudbalski klub Sarajevo sa bijeljinskim Radnikom...
Navijam za naše
Navijam za naše
Sarajevo je nekad slavilo mnogo više od uspjeha svojih sportskih klubova. Slavilo...


 Još iz sportskog almanaha » 
Sjećanje: Esad Arnautalić
Sjećanje: Esad Arnautalić
Sinoć je u Sarajevu nakon 77. godina života preminuo jedan od naznačajnijih muzičara,...
Sjećanje: Davorin Popović
Sjećanje: Davorin Popović
Pjevačem je sam sebe zvao, obično počinjući svoje priče ‘Slušaj, da ti...


 Još uspomena i sjećanja » 

FELJTONI
» Dnevnik s Pala
» Od Grbavice do Koševa
» Čovjek s mjesecom u pjesmama

NE PROPUSTITE!