razgovarao: Emir Imamović
Snimanje “Otoka ljubavi”, vašeg trećeg igranog filma, najavljeno je za kraj ljeta, dok je kao lokacija naveden šibenski turistički kompleks Solaris. Je li datum “fiksiran“, te što je uzrok odabira Šibenika?
– “Otok ljubavi” je film iz perspektive turista. Ja sam, na svoju žalost, kontinentalka, osuđena na ljetovanje po hotelima. Moji prijatelji Dalmatinci iz naše ekipe su, dok smo radili pripreme za “Otok ljubavi”, prvi put u životu došli u hotel na svom vlastitom moru i bilo im je čudno i smiješno.
To je zaista druga perspektiva ljeta i ljetovanja. U toku istraživanja pokušala sam naći barem jednu dalmatinsku pjesmu o turistima – o nama Bosancima, Nijemcima, Talijanima… ljudima od kojih Dalmacija živi. Zanimljivo je da turist kao fenomen skoro da ne egistira u popularnoj kulturi. U pjesmama “seke ljube mornare”, ali ni jedna ne ljubi turista. Odlučila sam turistima konačno dati glas. Imamo i mi svoje ja! Znam da ćete sada reći da se opet bavim obespravljenima: od žena do turista.
Tako je! (smijeh) Snimanje je planirano za kraj ljeta, ako se sve kockice sklope. E sad, zašto Solaris? Oduševio me je svojom širinom i gracioznošću arhitekture modernih linija koje se savršeno uklapaju u prirodu. Drugo, hotel kao i Šibenik, ima odličnu energiju koja odgovara ovom filmu. Važan faktor je i moje prijateljstvo sa Šibenčanima koji su, znam da ne vole patetiku – ali zaista veliki ljudi.
Nakon “Grbavice” i “Na putu”, za koje ste pisali i scenarije, na novom filmu surađujete s Aleksandrom Hemonom, globalno najcjenjenijim živim BH književnikom. Kako je došlo do suradnje, kako je izgledala tehnički – s obzirom na to da Vi živite u Sarajevu, a Hemon u Chicagu – te kakvo je vaše iskustvo „pisanja u duetu“?
– Dugo vremena, godinama – da budem preciznija – nagovarala sam Hemona da piše scenarij i u jednom trenutku je pristao pokušati. Počeli smo razgovarati preko Skypa. Hemon pije jutarnju kafu, ja poslijepodnevnu i pričamo, pišemo itd. Oboje smo bez ikakvih pretenzija radoznalo krenuli u proces. Budući da smo do sada oboje pisali samostalno, nismo znali hoće li to uspjeti i dogovorili smo se da se raziđemo ako nam ne bude lijepo. Ipak, najbolje pisanje je ono trodimenzionalno, kada je Hemon u dva navrata dolazio u Šibenik i Sarajevo. Ma koliko se divim Skypu, energija je još uvijek internetski neprenosiva.
“Otok ljubavi” nije dobio potporu Fundacije za kinematografiju Federacije BiH, uz prilično bizarno obrazloženje da je riječ o tekstualnom predlošku koji promovira pedofiliju. HAVC je producentskoj kući Živa, koja će stajati iza filma, dodijelio oko tri milijuna kuna. Je li i u Zagrebu bilo krivih čitanja scenarija, jer jest bilo nezadovoljnih činjenicom da se novcem nacionalnog kinematografskog centra financira redateljica s nehrvatskim državljanstvom?
– Prvo moram vas ispraviti jer službenog obrazloženja fundacije Federacije BIH nije bilo. Prvi put, kada smo odbijeni, našli smo da je predsjednik žirija dodjelio svojoj tvrtki 80 posto sredstava Fundacije. Čovjek je potpisao pod moralno-krivičnom odgovornošću da nije vlasnik tvrtke, ali je eto, kako je rekao – zaboravio da jest! Nastao je skandal i Fundacija je morala poništiti natječaj. Što se tiče optužbi koje su izišle u medijima, to nije bio službeni stav Fundacije. Naprosto, član upravnog odbora – neki prof. Zovko se napio i novinarki jecao da moj film nikada neće biti podržan jer se ne podudara s njegovim moralom.
Što se HAVC-a tiče, nije bilo nikakvih “krivih” čitanja. Bila sam na sastanku DHFR-a gdje se, na inicijativu nekoliko članova, pokrenulo pitanje šta je to hrvatski film i tko može raditi filmove finansirane od strane HAVC-a. Razgovor je bio izuzetno konstruktivan i zanimljiv. Niko se nije bunio protiv odluke HAVC-a. Postavila su se važna pitanja. HAVC ima definiciju koja je sinkronizirana s europskom definicijom nacionalnosti filma, koja podržava otvorenost kao i originalnost i specifičnost nacionalnih kultura – zahvaljujući kojoj će, uvjerena sam, hrvatski film u narednom periodu imati vrhunske rezultate i veliki utjecaj na društvo.
“Otok” ste žanrovski definirali kao komediju-dramu. Je li otklon od drame, što vaša oba prethodna filma jesu, posljedica umora, istraživački nagon ili želja za izlaskom iz pozicije kroničarke bosanskog mira kao svojevrsnog nastavka rata drugim sredstvima?
– Svaki film je dio određenog perioda mog života, određenih pitanja, sumnji, bola, ljubavi, opsesija… Sada mislim da je radovati se najvažnija politička odluka. Od balkanskih redatelja i općenito svih redatelja malih nacija očekuje se da prave filmove kroz koje se treba upoznati s historijom, socijalnim i političkim stanjem društva – dok “čiste” ljubavne filmove trabaju raditi “Francuzi”.
Po mom mišljenju, to je fašizam filmske industrije: fondacija, festivala, distributera. Slavoj Žižek je kritički uočio da se od filmova Balkana očekuje da ispunjavaju mitove koje o nama “Zapad” ima. Mi treba da smo ono nesvjesno, agresivno Balkana. I to je potpuno točno. Moja odluka je da na to ne pristajem. Radim film koji sigurno nije “francuski”, ali u kojem govorim ono što želim, a ne ono što se od mene očekuje.
I u novom filmu obitelj je vertikala oko koje se sve događa: vjerujete li da je obitelj osnovna ćelija društva, a kako su balkanska društva strukturalno urušena, tako ni obitelji ne mogu biti pošteđene?
– Balkanska obitelj nije urušena više nego njemačka, američka ili bilo koja druga. Ono što danas smatramo obitelji, proizvod je industrijske revolucije. Obitelj kakvu danas poznajemo je relativno nova forma ljudskog udruživanja. Bez želje da podržim stare forme, gdje su ljudi živjeli u plemenskim zajednicama, mislim da je i ova tročlana, četveročlana obitelj, koja se danas izdiže na nivo svetosti, zapravo već odumrli sistem “ćelija” koji se mora mijenjati.
Prije svega nova ekonomija će nas na to prisiliti. Zbog te “svetosti” često se podržavaju očevi nasilnici, majke koje su silom majke – dok se s druge strane osuđuju žene koje ne žele rađati, istospolni parovi i drugi ljudi koji se drukčije organiziraju, a koji lijepo žive bez nasilja i zbog kojih niko ne pati. Hemon i ja smo prošli zanimljiv proces u kojem smo u jednom trenutku stali i shvatili da je naše znanje o ovoj temi iscrpljeno.
Međutim, što dublje ulazimo u scenarij, on nas uči o temi i možemo reći da smo od našeg materijala dobili neko novo znanje. To je proces kojem se uvijek nadam sa svakim filmom, sa svakim dodirom s umjetnošću. Volim trenutak u kojem sve što sam do tada radila i mislila bude dovedeno u pitanje.
BH film ima ili je imao dobru festivalsku recepciju i značajan broj priznanja. Šta je, prema Vašem mišljenju, temeljna odlika današnjeg BH filma, te koliko se u cijeloj priči može govoriti o sistemu, a koliko o incidentnim uspjesima nadnaravno upornih pojedinaca?
– Film kao i cijela zemlja opstaje uprkos apsurdima. Sve je nelogično i po svim matematičkim računicama nikako ne bi trebalo da se dešava, ali eto dešava se. Iskreno, zavidim zemljama koje imaju sistem, jer samo tako se čuva neophodna energija, ali uvijek mi je drago kada sistem barem malo kvrcne, cikne, napukne. Valjda je to posljedica dugogodišnjeg života u kreativnom neredu. Ne hvalim se tim! BH film nema neku zajedničku poveznicu osim činjenice da su većina ljudi koji rade u filmu ostrašćeni naratori, duhovite i jake ličnosti. Ali to je opis i dobrih redatelja u Hrvatskoj ili bilo gdje na svijetu.
Uhvati li Vas ponekad osjećaj opće uzaludnosti, jer kvalitetan umjetnički film danas teško dostigne brojku od milijun kino gledatelja, dok amaterski klipovi na You Tubeu na kojima se, recimo, djeca smiju, imaju pet, šest milijuna gledatelja?
– Iako se smatram redateljicom kojoj je publika važna, znam da do milijunske publike mogu doći samo ako sam dio financijskog sistema kojem ja svjesno, sada, ne želim pripadati. Zadovoljna sam svjetskom distribucijom koju imam sa prva dva filma, a koja se računa kao dobra u kategoriji nezavisnog filma. Međutim, moram reći da me i art-kino i sistemi nezavisnog filma nerviraju, zato što su postali birokratizirani i mediokritetski. “Na putu” smo prodali na 25 jezičkih teritorija.
Imamo izuzetno kreativne distributere koji naprave odlične brojke, ali ipak većina distributera slijedi utabane puteve koji očito više ne funkcioniraju. Dobro rade oni koji traže alternativne puteve. Recimo u Japanu smo, kada je “Grbavica” bila prikazana, zamolili Ivicu Osima, koji je u tom trenutku tamo imao kultni status, da pogleda film i prokomentira ga. On je dao izjavu za novine, a novinari su napisali da je film sniman na Grbavici gdje je Osim rođen. Samo u jednom kinu u Tokiju smo imali 20.000 ljudi.
Međutim, kada sam Njemce pokušala uvjeriti u nešto slično gledali su me kao da sam “polupala lončiće”. Rekli su: To se tako ne radi! Nažalost, brojke su pokazale da nisu bili upravu. Što se tiče YouTubea, on je besplatan i kratak. Film se plaća i treba mu posvetiti vrijeme.
“Otok ljubavi”, prvi je film čiju produkciju potpisuje Živa, produkcijska kuća iz Zagreba čiji je osnivač Šibenčanin Leon Lučev. Pored njega, u ekipi ovog, kao i prethodnih filmova Jasmile Žbanić – “Grbavica”, “Na putu” – je i Šibenčanka Oriana Kunčić kao casting direktorica. Ostatak ekipe iza kamere, kao i onaj ispred objektiva, međutim, još je uvijek nepoznanica, a nagrađivana bosanska redateljica energiju je usmjerila na, za nju karakterističan, rad s većim brojem glumaca i glumica koji kandidiraju za uloge u filmu. Tako je nedavno u hercegovačkom gradiću Stocu održana kreativna radionica koju je vodila američko-francuska glumica Lee Delong, a na kojoj su sudjelovali: Zrinka Cvitešić, Ermin Bravo, Goran Bogdan, spomenuti Leon Lučev, zatim Branka Perić Fehmiu… Također je poznato i da će “Otok ljubavi” na svjetskom tržištu distribuirati The Match Factory, koja, pored ostalih, zastupa i Fatiha Akina, Toma Tykwera, Danisa Tanovića, Semiha Kaplanoglua, Akija Kaurismakija, Razvana Radulescua, te Jasmilu Žbanić još od berlinskog trijumfa i, naravno, mnoge druge
slobodna dalmacija