Pjevača se sjećam dobro. Upoznao sam ga davno prije rata kada je meni bilo nekih pet-šest godina. Bila je nedjelja, stara je otišla na posao i ostavila me starom na čuvanje, što je stari iskoristio da sa mnom razguli u kafanu. Okrenuo je neki broj telefona, pitao da li je taj-i-taj kući (meni njegovo ime tada još uvijek nije značilo ništa), dogovorio se sa glasom sa druge strane gdje će se naći, i na brzinu mi, smotano kako samo očevi znaju biti, obukao jaknu i cipele i ubrzo smo se našli u “Zlatnom” u Skenderiji. Brko koji je sjedio za šankom nam je mahnuo i stari i on su se rukovali, a on mi je pružio ruku i rekao: “A ti si Kiketov, znači? Šta ćeš popit’?”

Sjećam se i Pisca. Bio je dio inventara u “Dvoru”, Soldinoj kafani uz tramvajsku stanicu na Marindvoru. Stari je radio blizu, pa bih ga često znao tu zateći poslije njegovog radnog vremena. Daco bi sjedio za “svojim” stolom u ćošku, nekad sam, a nekad u društvu kojem bi pokazivao slike svojih djevojčica, Nevene i Vesne. Sjećam se i da sam nestrpljivo čekao svaki broj Slobodne Bosne u kojoj su izlazila njegova “Pisma iz ludnice”, i da se svaka priča iščitavala po deset, dvadeset puta dok je ne bih skoro napamet znao. Sjećam se dana kada Pisca više nije bilo u “Dvoru”, i slomljenih vrata na mjestu gdje je pao koja, kao neki spomenik, i dan danas stoje takva.

Zašto sve ovo pišem? Zato što mi se čini iz raznih tekstova i reakcija i velikih i malih da je Sarajevo ovih dana, pored svog Pjevača i Pisca, dobilo i Profesora, profesora sa velikim “P”, najveću počast koju ovaj grad može dati. Kako i čime je to Profesor zaslužio?

Možda je profesor postao Profesor u inat pričama po kojima je od svih članova Predsjedništva bio najbrži do podruma. Možda u kontru viletini koju je ko zna od kojih para sagradio, preko Bobinih leđa. (Na to bih rekao samo: “Bog vidi, ljudi pišu”.) Možda zato što je našem blentavom narodu dovoljno da nekog “našeg” “oni anamo” satanizuju i dignu optužnicu, da bi automatizmom postao “ljudska gromada” (što po meni, usput, i nije baš neki kompliment), “najveći sin” dostojan toga da se svi identifikujemo sa njim i gdje god stignemo, kažemo da “svi smo mi”, pa se više ne zna ko će prvi uplatiti kauciju da naš junak izađe iz londonske tamnice, jal’ kćerka Emina, jal’ Sanela Jenkins potpomognuta donacijama iz dijaspore… Možda samo zato da bi na kraju završio, kad već ne može na slobodi a ne u mrskom nam britansko-srpskom zatvoru, onda barem na majicama i naljepnicama i Facebook grupama gdje će mu lice biti uokvireno riječima “svi smo mi”, što neće biti ništa drugo nego alat u skupljanju glasova iz sela i zaseoka i te iste dijaspore koja tako silno želi da ga ponovo vidi slobodnog.

E, moj profesore…

Na stranu političke implikacije optužnice iz komšiluka, “slučajno” implementirane na Dan državnosti Bosne i Hercegovine. Ono što želim da ti kažem jeste da mnogima od nas ti nikad nećeš biti Profesor, pa ni iz inata grada u kojem dobiti veliko “P”, pa čak i da na kraju budeš poznat u raji kao “Pička”, znači više i od Nobela, Pulitzera, Oscara…

piše: Aleksandar Brezar

Tagovi: Aleksandar Brezar, Dario Džamonja, Davorin Popović, Ejup Ganić, Slobodan Kovačević