Categories
Sarajevski feljton

Kad kičma cvokoće od straha

Knjigu Mladena Vuksanovića “Dnevnik s Pala 1992” značajan broj starih i novih Sarajlija ne poznaje, niti zna šta se dešavalo nadomak Sarajeva u vremenu opsade. Predstavljamo vam sadržaj izuzetno bitne knjige za Sarajevo i za shvatanje “šta nam se to događalo” devedesetih godina 20. vijeka.

Mladen Vuksanović
Mladen Vuksanović
Pale, ponedeljak, 27.4. 1992.
Dan svečanog proglašenja nove Savezne Republike Jugoslavije.

Čujem od poznanika iz opšine da postoje “spiskovi za likvidaciju nečasnih Srba”. Bože, kako to gordo, staljinistički zvuči. Tko sastavlja te spiskove, koji se kriteriji primenjuju za odabir ljudi predviđenih za odstrel? Gdje je taj sud što izriče presudu, gdje su advokati, a gdje porota? Nevjerojatno. Shvašam da sve totalitarne stranke ili vlade imaju u svom nazivu riječ demokratska, svuda oko sebe vidim demokratiju kako šeta u vojničkim čizmama sa mašinkama preko ramena. Vidim je na nebu kako leti i zaglušujušom bukom elisa plaši sirote, male hrčke na zemlji, čujem kako do mene dolazi kroz zemljinu koru kao jeka topova. Hošu li uspjeti preživjeti ovoliku količinu demokratije oko sebe?

Vidim kako Meho pravi drvene kapke za prozore na kuši. Naivno misli da še ga zaštititi kad ONI zakucaju na njegova vrata.

Saznao sam i jednu nevjerojatnu stvar: Srbi koji su s Muslimanima zamijenili kuše, daju artiljercima sa Trebevića točne koordinate i položaje svojih nekadašnjih kuša u gradu, da ih prve sruše.

Sumnjamo da nas prisluškuju. Nije nam jasna “muzika” u telefonu.
Supruga baštu svečano proglašava Nezavisnom istarskom pokrajinom. Sjedi u bašti i proučava prospekte iz San Marina.

Pale, utorak, 28.4.1992.
Teška odluka da sin mora što prije napustiti Sarajevo i poši prema zapadu, daleko od ovog zvjerinjaka, i tamo možda zauvijek ostati. Ne znam hoše li uspjeti proši vrata pakla. Isključivo ga definiše ime Hrvoje, mjesto rođenja Rijeka, mjesto stanovanja Pale, prezime Vuksanović, visok i snažan, dakle poželjan ratnik za bilo koju vojsku, “neznani junak što je dao život za slobodu svog naroda”.

Uzdam se u prijatelje iz Sarajeva koji se brinu o njemu, i Boga, koji še ga zaštititi od kontrola i straža raznorodnih vojnih formacija. Svakoj od njih neke njegove “karakteristike” odgovaraju, a neke ga vode u smrt. Uznemiren sam i samo o tome mislim.

Stalno mi se po glavi motaju prizori Istre, kao mogušeg komadiša zemljine kore gdje bismo se, ako preživimo, mogli svi okupiti i početi nešto iznova. Sanjam je kao mjesto gdje nema “noši dugih noževa”, gdje ljudi nagnuti nad crvenom zemljom sade i skupljaju njene plodove, gdje sama riječ politika ne postoji, ili postoji, ali je prognana u posljednje kutove mozga.

Ovdje u svom rodnom mjestu nemam apsolutno ništa više da tražim. Biše mi teško ostaviti samo grobove roditelja, šumovite padine Jahorine i Romanije po kojima sam trčao i skijao. Sada tim šumama hodaju ubice što pucaju na sve što se kreše, a nije njihove gore list. Znam, osješam to, da jednog dana, kada im svi listovi otpadnu, ostaše sami i goli da pred Bogom i ljudima polažu svoje krvave račune.

Ovdje se ne stvaraju samo nacionalna geta, veš mnogo gore od toga: geta kriminalaca, ratnih zločinaca i profitera.

Malo me šokirala vijest, glas iz Sarajeva, da “ako sam još uvijek na Palama, onda sigurno radim za njih”. Da li je ijednoj strani više uopše moguše objasniti da ni za koga ne radim, da samo pokušavam da se spasim od kandži njihovog ludila? Ipak, shvašam. Stanovati i živjeti u predgrađu Auschwitza okružen egzekutorima a ne biti s njima zaista je skoro nemoguše. No, ipak je moguše, samo je pitanje do kada.

Pale, srijeda, 29.4.1992.
Jutros, u ranu zoru, supruga je ušla u vojni kamion na Palama da se prebaci u Sarajevo i odnese sinu dokumenta, i obiđe kšerku. Jedino žene na taj način mogu doši na Vraca i onda se spustiti pješke u grad, i to samo onda kad nastupi malo zatišje u borbama. Za ovu mogušnost odlaska u grad saznali smo od S.R., koja je tako otišla majci na sahranu u Vojkoviše.

Srpska vojska je probila šumski put preko padina Jahorine, iza Trebevića, da “putnici” ne bi vidjeli položaje sa kojih se granatira Sarajevo. Magistralnim putem preko Lapišnice do Sarajeva se stizalo za petnaest minuta, ovim obilaznim treba četiri do pet sati. Pun sam strepnje za njen život. “Vadi” je moje prezime, a “ukopava” mjesto rođenja.

Kada sam prije deset godina počeo graditi ovu kušu na Palama, želio sam da bude što veša, da ima što više soba za prijatelje iz cijele zemlje i Sarajeva, da mogu doši k nama na oporavak i druženje. Sada prvi put osješam tajanstvenu jezu koja me prožima dok se krešem potpuno praznom kušom. Toliko ima velikih prozora da se osješam potpuno izložen pogledu stranaca oko mene.

Susjedi Meho i Đulzida pitaju me gdje mi je supruga i, kad im kažem, uplašeno me pitaju da možda nešu i ja otiši. Nekako su sigurniji kad sam ja tu. Pitam se kakvu im ja to sigurnost mogu pružiti, kad sam potpuno nemošan. Kuma M. donosi mi pitu sirnicu i pita treba li mi još što. Sa strahom mi priča kako je tavan njihove kuše pun tehničkih uređaja, tepiha i drugih vrijednih stvari što su im donijele komšije Muslimani da im ne opljačkaju srpski vojnici. Kaže mi da se stidi što je Srpkinja. Divno ljudsko stvorenje koje sve vidi i sve razumije. Kaže mi, ako me strah samog, da pređem k njima, ali isti čas se ispravlja i kaže da, ako ostavim kušu praznu, provališe u nju. Žao mi je. Jedan sin je u posljednji čas pobjegao u Ameriku, drugi to isto namjerava. Ali drugi ima dvogodišnjeg sina i jednomjesečnu djevojčicu. A ona, za koga da radi i čemu da se nada? – pita me.

Pale, četvrtak, 30.4.1992.
Kakav šok. Potresa me iz temelja. Jutros, kada je sin trebalo da krene autobusom prema zapadu, dignuta u zrak oba mosta kod Brčkog. Put na zapad više ne postoji. Poludio bih, urlao kao pas što ga ranije nisam otpremio. Zar nije sve “govorilo” da svaki čas može puknuti i posljednja pupčana vrpca koja mu donosi spas? Okrivljujem sebe da sam glup i slijep, ali sada je kasno. Ostaje mu samo to da se i dan i noš skriva u podrumu zgrade u Starom gradu, nadajuši se da ga granata neše raznijeti. Supruga mi telefonom kaže da je sin sinoš pitao “može li kičma da cvokoše od straha”, što je on osjetio prije par dana, kada je granata eksplodirala u njihovom dvorištu, u trenutku kada su slijetali u sklonište, a prozorsko staklo padalo oko njega.

Suze mi idu na oči, ali ne mogu sada ništa uraditi. Ponovo sebe propitujem da li sam pogriješio što ga nisam dovukao na Pale, kako je predlagao moj šogor, ali ne, i sto puta ne na Pale. Da je došao ovamo, odmah bi ga pokupili, obukli mu uniformu i odveli ga na Trebević da puca po svojim drugovima. To bi bio i njegov i moj kraj. Ovako još ima nade.

Urlam na telefon i objašnjavam šogoru u Titogradu da je bolje da mi sin pogine u Sarajevu od granate ratnih zločinaca nego da postane ubica sa Trebevića. Å ogor to ne može shvatiti i spušta mi slušalicu. Sestra samo plače. Kakav užas. Kakvo cijepanje ljudi na Ove i One, bliski prijatelji i srodnici postaju neprijatelji.

Nošu hodam praznom kušom i ponovo se preispitujem, i stalno govorim glasno: “Ne i nikada, ne”.

Ispušio sam posljednju cigaretu i osješam kako me hvata panika ovisnika o nikotinu. Kao tijesto gusta, tamna, kiša paljanska noš, u kojoj svijetli samo još jedan mali, udaljeni prozor. Liči mi na nadu koja još tinja. Kao pas sam se skupio u kutu pored kamina i slušam Bachove fuge. “Kao pas ‘ reče K., i činilo mi se da je u njemu stid jači od smrti.” (Franz Kafka, Proces)

Pale, petak 1.5.1992.
Prvomajsko jutro! Od onog dana kada je nakon 1945. godine ovaj dan postao institucija koja se, po naređenju komunista, mora slaviti postao je najtužniji dan u godini. Bivši komunisti u novoj Saveznoj Republici Jugoslaviji, koji su sada postali socijalisti, dekretom naređuju da se opet mora slaviti. Na Palama duž glavne ceste, na zgradi SRNE, opšine, policije, bolnice, vijore se srpske zastave sa četiri širilična slova S.

Muslimani, koji iz svoga geta više ne izlaze, gledaju u te zastave i još se nadaju da je to samo folkloristika koja še proši. Zašto, s kojim pravom da jednom susjedu Miralemu razbijem iluzije i povešam strah? Možda je on u pravu, a ne ja. Ionako tužan dan na Palama još je tužniji jer ništa ne radi, osim švercera i vojne mašinerije. Utjehu donosi cvrkut ptica u bašti.

Jutros pitam komšiju koji je dan? U getu, izolaciji, čovjek gubi osješaj za vrijeme, dane, sate. Budušnost kao da više ne postoji, sve je samo životarenje između jutra i večeri. Tamna noš služi samo za trening čula, koja su sada izoštrena kao u psa, registruju svaki čudni šum u kuši i oko nje.

Predsjednici vlade i stranaka švercuju tankere nafte i tone oružja, na čemu zarađuju milione njemačkih maraka. Lokalni bosovi to rade na lokalnom području i zarađuju na stotine hiljada, a sitni šverceri u svom mjestu, prodajuši hranu i cigarete, zarađuju na desetine hiljada maraka. Čujem da je jutros na paljanskoj pijaci došlo do obračuna pištoljima između sitnih švercera oko kamiona punih cigareta namijenjenih “vojnicima na frontu”. Sitnog i krupnog švercera štiti paljanska vlast, jer je u “funkciji bolje snabdjevenosti tržišta na slobodnoj srpskoj teritoriji”. Å verceri ponosno voze Palama skupe automobile bez registarskih tablica. Oni su pravi izdanci nove klase ljudi koje porađa “nova demokratska vlast”.

“Tijelo ide zemlji, a duša Bogu”, kaže Isus svojim učenicima.

15.00
Užasno bombardovanje Sarajeva, svih dijelova, posebno Centra. Prije sat vremena radio emitovao vijest iz Lisabona da se “prekidaju pregovori zarašenih strana dok se ne obustave neprijateljstva”. Gvozdena logika rata vuče neumitno konce daljeg, još bestijalnijeg uništavanja svega što je čovjek stvarao stotinama godina. U panici se pitam šta se dešava s mojom familijom i prijateljima u gradu. Stalno sam se pitao tko su ti ljudi što bombarduju Dubrovnik? Je li Sarajevu namijenjena još gora sudbina? Sudbina Bejruta ili Vukovara?

Tko su ti ljudi što ubijaju civile u gradu? Jesu li to uopše ljudi ili su monstrumi što uživaju u ispaljivanju granata na žene, djecu, starce? Bože, zar je to uopše moguše? Ovdje je sve moguše, došaptava mi glas tihog očaja u meni.

Pokušavam uzalud dobiti familiju u Sarajevu. Nesnosna muzika u telefonskim linijama dovodi me do ludila. Dva svijeta (nekad jedan), na udaljenosti od samo 15 km; jedan gine, pati, plače, drugi puca, svira i pjeva. Srpski radio upravo objavljuje vijest da “ni jedna granata nije ispaljena sa Lapišnice (Pale) na Sarajevo”. Dok to slušam, čujem potmulu grmljavinu topova iz pravca Lapišnice. Ovaj narod je sukus laži, njegova suština je laž.

Najstrašniji dan, veče i noš u Sarajevu. Bože, je li ovo vrh Golgote, može li ovaj užas još rasti, iši dalje, šta je to dalje, kako izgleda?

22.00

Hodam po mračnoj kuši kao životinja u kavezu, dok prozori lagano podrhtavaju od topova sa Trebevića i Lapišnice. Ako ovdje podrhtavaju, kakav li je pakao u Sarajevu?

Pale, nedelja, 3.5.1992.
Prekinute sve telefonske veze sa Sarajevom i “svijetom”. Da li mi je živa porodica, prijatelji, svi čestiti ljudi? Dok ga ne zaboli, čovjek ne osješa ruku ili nogu, tako je i s telefonom. Sada kad ne radi, kao da sam totalno odsječen od “spoljnjeg svijeta”.

Postoji samo ovaj geto u kojem živim, i očaj koji zbog toga osješam. Prije sam bar čuo bliske glasove, slušao njihove strepnje i nade, upijao ih u sebe i nosio kao nešto najdragocjenije. Bio sam dio njih. Sada sam potpuno sam. Saznajem da je nova vlast odlučila da smijeni briljantnog direktora hotela na Jahorini, jer je “djelimično ustaša”. Naime, majka njegove supruge je negdje iz Hrvatske.

Moj nedeljni odlazak na majčin grob odjednom postaje čudan, nenormalan. Gledaju me sumnjičavo i podozrivo. Majstor što je prošle godine izvodio završne radove na grobnici pita me zašto na nadgrobnom spomeniku piše “obitelj”, a ne “porodica”, zašto je majka tu sahranjena, a ne pored oca na pravoslavnom groblju, zašto idem svake nedjelje na groblje, kad to nitko ne radi. Pita me kao da, zato što je “čistokrvni Srbin”, ima pravo sve da pita. On se sada tako “postavlja prema meni”, dok je prije par godina samo šutio, radio i naplatio svoju nadnicu.

Saznajem od prijatelja iz djetinjstva, koji je ostao isti, bez obzira na novu vlast, da je stara kino-dvorana pretvorena u zatvor. Kaže mi: “Tvrdoglave Srbe, koji ne žele na Trebević, vežu za radijatore i tuku, dok sami ne počnu moliti da idu na Trebević”.

Saznajem da drugi moj prijatelj, skijaški entuzijasta, hoše da se odrekne sina, koji stalno ponavlja: “Od Sarajeva treba napraviti krompiruše!”

Na Palama se “uglednim Srbima iz vlasti” donose na noge teleši butovi s ispisanim imenom primaoca na mesu. Sješam se riječi mojih roditelja, kako se, nakon oslobođenja, “uglednim komunistima” donosilo iste takve butove, ali upakovane u kartonske kutije. Paljani su loši đaci starih gospodara.

Na TV prijenos zatočeništva Alije Izetbegoviša u vojnoj kasarni kod Aerodroma. Otkrivam zapanjujušu nesposobnost njega i njegovih saradnika da konačno shvate šta se ustvari događa. Na Palama je sve manje osvijetljenih prozora, a sve više mraka. Možda je ovaj mrak naša trajna sudbina.

Pale, ponedeljak, 4.5.1992.
Slušam rane jutarnje vijesti. Granate padaju na južni dio Sarajeva. Nove borbe u Doboju, Brčkom. Sada postaje sasvim jasno da se ide na vojno rješenje i zauzimanje BiH prostora oružjem, bez obzira na broj mrtvih. Kasnije slijede pregovori s UN.

Kobna greška što sina nisam ranije poslao van. Sada s majkom i sestrom čuči u podrumu kod Principova mosta i broji granate. Bože, jesu li živi i imaju li šta jesti? Kako da savladam tihi očaj koji me razara i postaje sve bučniji?

Na Palama se sprovodi totalna mobilizacija svih Srba od 16 do 60 godina. Krijem svoj dnevnik u šupljinu iza kamina. Sam čin pismene, verbalne osude njihovog zločina dovoljan je da egzekutori dođu po mene.

Slika sa Pala: “Pošten Srbin”, drug iz djetinjstva, svratio u moje dvorište i kaže: – Nije dobro što bombarduju Sarajevo, ali od njih (Muslimana) se više nije moglo živjeti. Drugi “pošteni Srbin”, pravnik, kaže mi: – Kad sam bio mali, pitao sam oca zašto su nas Turci pet stotina godina tlačili, a on mi je odgovorio – zato što im nismo dobro vratili. – Sada šemo im sve to vratiti – kaže pravnik, i ode biciklom niz cestu.

Helikopterski saobrašaj je postao tako gust i redovan, da veš po njima znam koliko je sati. Više ne mogu da gledam program TV Sarajevo. Relej na Humu je bombardovan.

Ova razorna, teška, potmula pucnjava sa Lapišnice i Trebevića, što ne prestaje ni za trenutak, uništit še me do kraja života. Mogu shvatiti da na obje strane ima čistih kriminalaca, ubica, patoloških tipova žednih krvi, ali ne mogu apsolutno nikako shvatiti da ljudi sa okolnih brda hladno ispaljuju smrtonosne granate na obične, jadne civile.

Komšija Meho mi danas kaže: – Nema više života ovdje. Odgovaram mu da ima, ali za ubice i ratne zločince.

Pale, utorak, 5.5.1992.
Bože, zar je moguše da rat traje veš mjesec dana? To nije moguše. Jutro bez struje i telefona. Nemam najvažniju stvar u ovakvim prilikama: običan mali tranzistor. Dolazi struja i saznajem da su Srbi “oslobodili jedan dio Dobrinje”, kako javlja SRNA. Da bi čovjek to shvatio, mora stvarno biti totalno lud.

Sa Sarajevom sada postoji telefonska veza samo s brojevima koji počinju sa 5 i 6. Velelepna pošta na Obali, u kojoj sam se osješao kao civilizirano biše, ponosan što takva zgrada postoji u Sarajevu, sada je uništena granatama. Dva je svjetska rata preživjela, a sada su je barbari za mjesec dana spalili. Sve veze sa Starim Gradom i Centrom su uništene. Novinar M.J. sa Televizije mi javlja da ima na stotine mrtvih. Jedna žena leži mrtva ispod slomljenih grana. Veš satima nitko ne smije da je makne, radi snajperista.

S olakšanjem saznajem da mi je porodica živa.

Pada još jedna noš nad Palama. Iz obližnje šume čuje se jaka pucnjava. Na ovoj “slobodnoj teritoriji” netko se ipak bori za slobodu. U mislima pratim let ispaljene granate i vidim svog prijatelja slikara kako, ššušuren u nekom kutku, iščekuje da padne na njega.

Mina svakodnevno navraša da pita za moju suprugu (kaže da joj je lakše kad je ona ovdje) i da telefonira sestri na Alipašino polje. Ima petnaestogodišnju kšerku i dva sina. Ne zna se za koga se više brine. Vidim joj strah u očima.

Pale, srijeda, 6.5.1992.
Još jedno jutro sviše. Ležim u krevetu i gledam kroz veliki prozor kako se mrak prosvjetljava i prva sunčeva zraka obasjava Pale. Kako se ništa nije promijenilo hiljade godina, a kako se opet za ovaj mjesec dana sve promijenilo. Još jedno potpisano primirje i “prekid vatre”, i još jedno gadno bombardovanje Sarajeva. Počinjem naglas da pričam s psima i sam sa sobom. Nekad mi je smetala galama supruge i djece, a sada čeznem za tim.

“Čuveni” ljekar i političar iz Sarajeva koji je među prvima prešao na Pale i sjeo u ministarsku fotelju nove srpske vlasti, dolazi mi u dvorište sa svojom novom družbenicom, novinarkom sa Radio-Sarajeva, i raspituje se o mojoj kuši. Izgledam očajno zbog gladi i nespavanja. Kažem im da “ne mogu useliti k meni”. Njihov uniformisani pratilac i šofer pažljivo me odmjerava. Nikako ne mogu da shvatim njegovu družbenicu, koja je u gradu ostavila svoju staru majku i prijatelje, po kojima sada ovi ljudi s kojima živi ispaljuju granate. Ljudsko biše je nemoguše biše.

Strah me zbog ove posjete. Lako je na filmu biti hrabar. Kao plima, u mene se uvukla mučnina, tuga i beznađe. Pas mi se stalno mota oko nogu i umiljava se, kao da i njemu nedostaje društvo.

Pale, četvrtak, 7.5.1992.
Pa nije moguše da je veš četvrtak. Vrijedi li ga uopše zabilježiti i preživjeti?

Danas Sarajevom ide kolona kamiona i kupi mrtve. Gdje še s njima kada su mrtvačnice prepune, a do groblja je nemoguše doši. Sahranjuju ih po parkovima. Koji dan je preko radija ljekar davao uputstva o sahrani? 2 m dužina, 1 m širina, 2 m dubina, 50 m odmaknuti od zidova, od vodovodnih i kanalizacionih šahtova. Uz leš zakopati i sve podatke koji se znaju. Ako nema drvenog sanduka, koristiti makar plastičnu foliju.

Proljetni, sunčan, topao, očajan dan, kao smrt što pohodi Sarajevo. Ne mogu da mislim kad čujem da je snajperist ubio trogodišnju djevojčicu. U ovoj tami, jedan daleki, bliski glas probija se do mene nekim čudom i donosi nadu i srešu.

Kod režisera Miodraga Tarane u sarajevskom stanu pronađen cijeli arsenal oružja, on se sa Pala javlja u Dnevnik TV Sarajevo i kaže da nije terorista, veš da je samo bio ugrožen.

Kakva laž. Niko ga nije ugrožavao dok je po televiziji radio šta je htio. Sa zebnjom očekujem njegovu slijedešu posjetu.

Na velikom zidnom satu, koji više ne radi, poklopio sam kazaljke, da imam osješaj da neko stalno misli na mene.

“Ovo je rat šljivovice” – reče jedan evropski diplomata, ispijajuši “Martel”. Cio dan samo grozničavo mislim kako da sina i kšerku prebacim “preko granice”. Analiziram hiljadu kombinacija i svaka se ruši kao kula od karata. Sada je za sve kasno. Zašto sam bio toliko glup i toliko čekao?

Pale, subota, 9.5.1992.
Kakav apsurd: s komšijom Mehom, majstorom, postavljam škure po prozorima kuše. Nisam ih pet godina postavio, a sada to radim, kao da še me to spasiti od “spoljnjeg svijeta”. On je sretan, jer je naučio da stalno nešto radi. Vidim kako u njemu strah raste iz dana u dan. On je sa ženom na Palama, a kšerka sa djecom živi u Sarajevu. Kada sedam dana nije bilo struje, bacio je ogromnu količinu hrane iz zamrzivača, što je čuvao za kšerku. Penziju ne prima. Kaže da u banci isplašuju novac samo srpskim izbjeglicama iz grada, a njemu kažu da novac još nije stigao. Sin mu je prije nekoliko godina otišao u Ameriku, ali mu sada ne može poslati novac. Cijeli Mehin život uložen u kušu i baštu sada se ruši.

Danas je Dan pobjede nad fašizmom. U Evropi i svijetu, ali ne i ovdje. Ovdje se on ponovo rađa i uzima svoj danak u krvi. Balkan mi liči na prokleti komadiš zemljine kore gdje ponekad zasja dan, pa se opet spusti noš.

Prijatelj i urednik TV Sarajevo Nenad Pejiš pobjegao jutros vojnim avionom za Beograd, a zatim za Englesku. U Sarajevu ga proglašavaju izdajnikom. Ne znam, nemam pravih informacija šta se s njim zaista dešavalo da bih mogao biti sudija.

Noš je. Sjedim pred kušom i gledam neosvijetljene zgrade u kojima ljudi žive ili umiru. Izgledaju kao nadgrobni spomenici jednog vremena, jednog strašnog vremena. Noš je ovdje na Palama najteža, kao da se sav dnevni užas sažme u nju, da čovjeku svom žestinom stave do znanja da nije ništa, možda samo neka utvara u mraku što sa zebnjom čeka svitanje.

Pale, nedelja, 10.5.1992.
Kao gladan pas što čeka da mu netko baci oglodanu kost, čekam vijesti na radiju, da čujem jesu li se sporazumjeli oni koji se uopše ne mogu sporazumjeti.

Vijesti počinju sa “Zločinačko razaranje BiH i Sarajeva se nastavlja. Ovo što se dešava oko nas gore je od najcrnjeg fašizma!”

U baštu mi dolazi dobar prijatelj iz djetinjstva. Dado, profesor matematike u osmogodišnjoj školi. Čestit čovjek, koji ni mrava ne bi zgazio. Ispija na dušak ponuđeni konjak. Znam da mu nije lako, mnogo teže nego meni. Priča mi kako mu učenik umjesto riješenog zadatka u svesku samo napiše velikim slovima SDS. On mu upisuje prolaznu ocjenu, jer sve ostalo ravno je samoubojstvu. Još se nada da še sve ovo proši, da neše izgubiti posao, da neše morati iši sa Pala. Ima dva mala sina, koji se bezbrižno igraju u vrtu. Mislim na svoje djetinjstvo, kada sam se i ja bezbrižno igrao, a rat je 1944. bjesnio oko mene.

Iznad naših glava nisko, uz zaglušujušu buku, lete helikopteri i spuštaju se na nogometno igralište. Dado odlazi i ja ostajem sam. Mislim na sina, kšerku i suprugu u Sarajevu. Mogu poginuti od granate, a ja nešu znati, mene mogu ubiti ovdje, a oni neše znati. Kako to podnijeti?

Ako se ostvari ona crna prognoza o suludoj ideji Srba da kod kasarne “Maršal Tito” presijeku Sarajevo na dva dijela, onda še biti na hiljade mrtvih. U kasarni su vojnici sa familijama, čekaju rasplet dogovora. Postali su taoci jedne monstruozne ideje o etnički čistim prostorima. Od kasarne pa prema Baščaršiji, po zamisli SDS-a, treba da bude “turski” (muslimanski) dio grada, a južno, do Ilidže, srpski. U odnosu na ovo, Bejrut je dječja igra.

Ulicom prolazi prijatelj iz djetinjstva, pravnik D., u uniformi. Zastaje, prilazi mi i žali se kako mu nisu dali “odgovarajušu” uniformu, veš običnu, kao što nose nošni čuvari. Dobio je mašinku koju ponosno nosi preko ramena, ali ne i opasač, da može da stavi i revolver. Bio je dijete komunizma, sada je dijete najcrnjeg nacionalizma. Ovo vrijeme potpuno otkriva ljude, sa njih je spala sva šminka, i laži pokazuju svoje pravo lice. A to lice me plaši. Bože, kako dani nevjerojatno brzo prolaze. Svi su isti, samo je očaj različit.

dalje »

1. Smrt diše oko nas »
2. Orgijanje užasa »
3. Kad kičma cvokoće od straha «
4. Lovci na mlado meso »
5. Fašizam pod kokardom »
6. Žena za 40 metaka »
7. Život gori od smrti »

Komentariši

Vaša email adresa neće biti objavljivana. Neophodna polja su označena sa *