SARAJEVO.co.ba RSS
facebook.com/sarajevo.co.ba
twitter.com/capajebo
Znamenitosti Sarajeva
Sarajevska muzika
Videoteka

Orgijanje užasa

12. 04.
2015
9:07h

Veliki broj Sarajlija ne poznaje knjigu Mladena Vuksanovića DNEVNIK S PALA 1992, niti zna šta se nadomak Sarajeva dešavalo dok je Sarajevo tonulo u najdužu opsadu jednog grada u modernoj historiji čovječanstva. Pred vama je sadržaj knjige sjajnog čovjeka i novinara Mladena Vuksanovića. Ova knjiga je izuzetno bitna za Sarajevo i Sarajelije, kao i za shvatanje ŠTA NAM SE TO DOGAĐALO devedesetih godina 20. vijeka.

Guernica (Pablo Picasso)

Guernica (Pablo Picasso)

Pale, 12.4.1992.

“Bečki doručak” – kriška kruha namazana mašću!

Kako je tužna nedelja osvanula. Snijeg po propupalim granama ribizle u bašti. Prva noć bez povremenog buđenja iz sna. Kada je premoren, čovjeku postaje svejedno što će se desiti.

Da li je ovo vrh brijega smrti i sada počinje smirivanje i silazak ili ima još penjanja?

Više nemamo dovoljno svijeća za groblje, pa ću jednu prepoloviti. Na majčinom grobu ispod prošlogodišnje trave nezadrživo se probijaju zelene vlati. Stojim i kažem u sebi: “Bože, hvala ti što mi je majka umrla prije tri godine, ne dočekavši ovaj užas”. Jedva je preživjela dva svjetska rata, nikad se ne oslobodivši straha da se to opet neće ponoviti. Umrla je mirna i sretna, bez bola i dugotrajne patnje. Posljednja želja joj je bila da je sahranimo ovdje na katoličkom groblju, pored njenih predaka. Otac je sahranjen na pravoslavnom. Bili su kao jedno biće, sretan spoj dviju vjera, dviju nacija, uzajamnog poštovanja i ljubavi na čijoj vatri sam se grijao.

Sestra me panično zove iz Titograda da vojnim avionom evakuišem djecu iz Sarajeva, “jer će ONI sigurno grad sravniti sa zemljom”. Gubim živce i urlam: neka razruše sve, pobiju sve, ako su takvi monstrumi. Televizija pokazuje apokaliptične scene s aerodroma, gdje gomile žena, djece, muškaraca juriša na avione. Francis Ford Coppola je ove scene već snimio u Apokalipsi sada.

Europejac Cutillero s lokalnim liderima podijelio TV na nacionalne kanale. U krajnjem slučaju, možda je to i dobro. Kada se nacionalno isprazne, možda će novinari početi raditi profesionalno.
U prodavnicama nema hrane, ali ima u izobilju skupog toaletnog papira.
Supruga se zavlači u svoju radnu sobu i na tkalačkom stanu nešto tka.
U polumraku slušam CD, Mozartovu 35. simfoniju u D duru. Kako na Palama zvuči Mozart? Mozart je Božje dijete.

Pale, ponedeljak, 13.4.1992.

Krasno proljetno jutro s mrazom što je prekrio baštu. S krajnjim naporom radim jutarnju gimnastiku. Je li to zbog godina ili malih količina hrane?
Strahovita eksplozija prolama se nad Palama. Saznajem da je neka vojnička junačina u Migu probila zvučni zid nad Palama i Sarajevom. Zamišljam njega u skafanderu i majku u nekom sobičku kako upravo doji bebu.

Na cesti ispred kuće prilaze mi razni ljudi i odmah počnu s izlaganjem svoje “apsolutno tačne istine” o onome što se događa oko nas. Kao vodenice neprestano pričaju, skrivajući svoj strah. Kao idiot ih saslušam klimajući glavom i bježim u svoju baštu. S prozora svoje kuće vidim kako svaki čas prođe po neki moj poznanik u uniformi, s kalašnjikovom o ramenu. Ranije, kao civili, bezbojni i beznačajni, sada uzdignute glave žure da se “jave na položaj”. Kao da su cijeli život samo čekali ovaj čas. Jedan od njih me već pitao “da li sam se uključio”.

Primjećujem da je pekara preko puta, vlasništvo nekih Albanaca, zatvorena prvi put nakon petnaest godina.

Pale, utorak, 14.4.1992.

TV dnevnik postaje najgledaniji horor-film. To jeste njegova moć i magija. Sve zlo proteklog dana na cijelom prostoru Republike koncentriše se i zgušnjava u 60 minuta i pola kvadratnog metra ekrana. To kod ljudi izaziva efekat eksplozije u zatvorenom prostoru. Mislim da će mnogo više, pogotovo starih ljudi, umrijeti od televizije nego što će ih poginuti od metaka.

Čujemo se s djecom telefonom. Imaju sve manje hrane, sve teže izlaze van kuća.

Glad tek dolazi. A na Pale dolazi sve više helikoptera iz pravca Srbije i Crne Gore. Šta li prevoze, pitam se, a susjed kaže “vojsku i oružje”. Pale sve više poprimaju izgled vojne baze u kojoj civili nemaju šta da traže.

Sinoć na TV slušam našeg čuvenog režisera Emira Kusturicu kako iz Pariza daje svoju dijagnozu bolesti i recepte za lijek. Već ga je i “obična raja prokužila”, a do jučer je bio njihov idol. Kako groteskno zvuče njegove riječi. Kao da je pao s Marsa.

Na Srpskom radiju slušam svoje dojučerašnje kolege kako pozivaju “svoj narod” na konačni obračun s “islamskim fundamentalizmom”. Prošle godine pozivali su “svoje komuniste” na konačni obračun sa svim nacionalistima. Sada rade za drugog gazdu, koji bi, da je imalo pametan, znao da je posijao sjeme svoje buduće propasti. Isus je zaista uzalud razapet na križu.

Danas u 14 h u hotelu “Srbija” na Ilidži pregovori kolegija TV Sarajevo i SDS o podjeli TV kanala. Samo da ljudi prestanu ginuti, pa neka podijele i Mjesec i Sunce i zrak, ptice, ribe i sve što je nedjeljivo.

Supruga razgovara telefonom s našim najboljim prijateljem u Sarajevu, J.O., koji joj kaže da bi golim rukama zadavio drugog našeg prijatelja, pjesnika Ivana Kordića. Ne sviđa mu se njegov komentar u TV Dnevniku. Prije samo tri mjeseca su kod nas sjedili, pili i ugodno razgovarali.

22.30

Posljednje svjetlo na susjednim kućama se ugasilo.

Pale, srijeda, 15.4.1992.

Proljeće, pravo proljeće stiglo je na Pale.

“Divan dan. Šteta što je posljednji” – riječi mog prijatelja M.J. Počinjem da kopam zemlju i sadim mrkvu u bašti. Oduvijek sam najviše volio ove dane kada se sve budi, kada se ja budim i kažem sebi: “Bože, hvala ti što sam još uvijek živ!”

Jedna susjeda, Muslimanka (prije na to nisam uopće obraćao pažnju), kaže mi da zbog “situacije” ne može ništa da radi, ali kad vidi mene, odmah joj je lakše. Oko moje kuće pretežno žive Muslimani, oduvijek smo se pomagali i poštovali. Sada vidim, prosto osjećam, kako ih je strah pred onim što dolazi. Sve manje odlaze u Donju čaršiju, gdje je sjedište policije, vojske, televizije. Okupljeni na obližnjem mostu, sa strahom gledaju prolazak duge kolone vojnih kamiona ispod čijih cerada vire uniformisani ljudi. Njihove dojučerašnje komšije hodaju s mašinkama, ne pozdravljaju ih i ponašaju se kao viša ljudska rasa.

Shvaćam da sam bio slijep.

Sve hotele na Jahorini i Palama nova srpska vlast je preuzela u svoje ruke, za svoje potrebe. Vile i komfornije vikendice, pretežno u vlasništvu sarajevskih Muslimana, zauzeli su i uselili se u njih niži i viši funkcioneri nove vlasti; hotel na Koranu pretvoren je u vojnu bolnicu u kojoj već ordiniraju ljekari Srbi, koji su još ranije napustili Sarajevo i prešli na Pale; nogometno igralište pretvoreno je u strogo čuvani teren za slijetanje vojnih helikoptera; bivša stara kino-dvorana u kojoj sam gledao prve filmove, postala je zatvor za Muslimane i neposlušne Srbe. Dom kulture (Dom žrtava rata!) preuređen je za potrebe novog srpskog TV i informativnog centra; na zgradi milicije vijori se zastava Srpske demokratske stranke, a kompletna civilna vlast u općini stavljena je u funkciju nove vlasti. Svuda po Palama i okolnim brdima postavljene su straže koje kontrolišu kretanje civila; hotel “Panorama”, vlasništvo “Hidrogradnje” iz Sarajeva, postao je glavno sjedište nove srpske vlasti. Benzinska pumpa INA još ranije je oduzeta od vlasnika.
Noć je, pun mjesec i uznemirenost u meni zbog dolazeće kiše i novih, nepoznatih ljudi koji osvajaju Pale.

Pale, četvrtak, 16.4.1992.

Ponovo tužno, kišno proljetno jutro, kao da je jesen. Kako se čovjek brzo privikava na sve. Abnormalno prihvata kao normalno, nemogući život prihvata kao jedino mogući. Goli opstanak dobiva svoje puno značenje.

U bašti počinje da niče kopriva. Pored radiča, nova radost za moju suprugu. I nova hrana.

Bogatiji Muslimani mijenjaju kuće za Sarajevo (Stari grad), a Srbi iz Starog grada mijenjaju kuće za Pale. U općini se potpiše jedan bezvrijedni ugovor, u auto se spakuju najnužnije i najvrednije stvari, “odgovarajućim osobama” se isplati nekoliko stotina maraka za bezbjedan prolazak zaobilaznim putevima prema Sarajevu, i sve je gotovo u roku od jednog dana. ÄŒuo sam i komentare “običnih Muslimana”, koji kažu da bježe samo oni koji su se za vrijeme komunista brzo i lako obogatili, pa se boje osvete prevarenih “klijenata”. Ali se kod njih strah još više pojačao, jer “ako ovi ugledni i bogati bježe, sigurno znaju bolje od nas, običnog svijeta, šta se dalje sprema”.

Tako se topi pet stotina godina zajedničkog života, a grade nova nacionalna geta.

Govorim si stalno: Što dalje otići od svega ovoga. Osjećam gađenje prema ljudima koji se ponašaju kao pacovi na brodu koji tone.

Telefon mi je “propjevao”. Razgovaram s prijateljem V.J. iz Sarajeva i on mi kaže da stišam muziku u kući i kako mogu da je uopće puštam dok u Sarajevu ginu ljudi.

Objašnjavam mu da su mi na linije priključili program Srpskog radija sa Pala i sada po cio dan, kad god dignem slušalicu, čujem vijesti ili njihovu muziku. To počinje da me izluđuje sve više. Mislim na Orwella i njegovu “84.” i tek sada, kad na svojoj koži to iskušavam, shvaćam “što je pisac htio da kaže”.

Podignem slušalicu i čujem stih pjesme

“Ja dugove svoje plaćam, moram da ih vraćam.”

Olakšanje kad se na telefon jave naša djeca ili ovi divni ljudi, kod kojih se nalaze. Tada znamo da je u Sarajevu mirno, da su u stanu. A kad telefon samo zvoni, a niko se ne javlja, preplavljuje užas.

Pale, 17.4.1992.

Danas je Veliki petak (katolički), dan kada se u našoj kući nikada nije jelo meso, samo riba. Na sreću, imamo jednu sačuvanu konzervu sardina. Na benzinsku pumpu stiglo gorivo. Ogroman red “siromašnih i ugroženih” ljudi čeka da napuni rezervoare. Svi govore da nemaju što jesti, a sada za gorivo plaćaju astronomske cijene. Ova zemlja, ovaj narod, sazdan je od prevare, jeftine i providne laži. Njegov jezik u biti je lažan. Dođe mi da urlam od bijesa što sam ovdje rođen i što ovdje živim.

Iz telefonske slušalice u 11.00 slušam vijesti, kako je nakon eksperimentalnog rada na Palama Srpska radio-stanica počela da emituje cjelodnevni program. Toliko buke oko jedne, u suštini, beznačajne stvari. Srbi su fizički osvojili ovaj prostor i logično je da će sada krenuti na osvajanje duha i mozga svoga naroda. To su i komunisti prvo uradili. Filovati ljude samo svojim istinama, od njih napraviti robote koji “vole ono što moraju da vole”. Bože, ima li nade da će fašizam ikada nestati s ovih prostora?

Na srpskom radiju vesela, optimistička i pobjednička muzika, koja narodu treba više od hrane. Radio-Sarajevo emituje tihu, sentimentalnu muziku. Sve to na udaljenosti od petnaest kilometara.

Armija i Srbi su prvo vodili rat u Sloveniji (snimao dokumentarni film o tome), zatim su prešli u Hrvatsku (snimao dokumentarni film o tome), a sada su došli u Bosnu i Hercegovinu. Prognoziram da nakon toga neminovno slijedi Sandžak i Kosovo. To se zove balkanska varijanta osvajanja prostora i stvaranja nacionalne države. Svi osvajaju prostor, a nitko duh.

Ovaj telefon dovest će me do ludila. Derem se u slušalicu kao divljak i po ko zna koji put objašnjavam da to nije muzika u mojoj kući.

Pale, subota, 18.4.1992.

Jutro nije kišno, jesenje, već snježno, zimsko. Deset centimetara snijega kao da nagovještava dugu i hladnu zimu. Kao da je sutra Božić, a ne Uskrs.

U mozak mi dolaze slike iz djetinjstva, kada sam za Uskrs ili Vaskrs bio okupan i lijepo i čisto obučen. “Djetinjstvo bijaše san”, kaže negdje slikar Paul Klee.

Očajan, tužan dan u meni i oko mene. Ponovo bombardovano Sarajevo ” GRAS, Dječja ambasada, UNIS, Željeznička ambulanta, okolina Televizije itd.

Kada sam hodao po razrušenom Dubrovniku, stalno sam se pitao zašto su to uradili, šta su time htjeli pokazati ili dokazati, nije li njihovo biće sazdano samo od rušilačkog nagona? “Bože, oprosti im jer ne znaju što čine!” Isus. Ja ne mogu shvatiti te njegove riječi.

Pale, nedjelja, 19.4.1992.

Uskrs-meni nekako najdraži dan u godini. Zbog proljeća što buja u meni i oko mene. Nova energija, snaga i volja što će rasti u meni kao da nagovještava život, koji će još dugo trajati. Ili je to samo varka.

Odlazak na majčin grob, gdje palim pola svijeće. Nakon toga odlazim na očev grob (na drugoj strani Pala) i palim drugu polovinu. Mislim kakve su oni užase prošli za vrijeme prošlog rata. Oni su bili sinteza dviju vjera i dviju nacija, i taj spoj nosim u sebi kao nešto nerazorivo. Bili su tihi i neprimjetni vjernici, kake Bog najviše voli, i tu ljubav su prenijeli na mene. Kada se otac 1962. godine ubio zbog nacionalizirane zemlje, majka nije počela da mrzi komuniste, već je stalno govorila da “Bog vidi sve i kažnjava sve”.

Danas je ljudima vjera i nacija samo upotrebna vrijednost koju će poput lotos-maramice baciti kad im ne bude više trebala. U ime svojih interesa razaraju ono što je neuništivo.

Dok se vraćam s groblja, gledam na kontrolnom punktu, kako su sada nikli posvuda po Palama, uniformisanog mladića, kako je prislonio cijev kalašnjikova uz lice i lagano je miluje rukom. Podsjeća me to na čisto seksualno samozadovoljenje.
U dvorištu jedne kuće pored ceste, drugi mladić (čijeg oca poznajem kao poštena čovjeka), električnom brusilicom pokušava s ukradenog minibusa skinuti velike oznake GRAS-a (Gradski saobraćaj). Pošteni očevi i kriminalni sinovi. Ili se sve stopilo u jedno beznadežno propadanje svih ljudskih vrijednosti.

Već uobičajeni zaglušujući zvuk vojnog helikoptera iznad kuće kaže mi jasno gdje sam i šta sam.

Snijeg se topi u bašti. Hoće li se i ovo ludilo ovako brzo istopiti? Hoće, mora, ali ne brzo. Možda za pet godina. Liban je trajao više od 15 godina, a ovo je gore od Libana.

Kćerka uzdiše kad joj kažemo da smo ostavili obojena jaja za nju i sina. Ima li na Palama mlijeka, pita. Samo mlijeka i jaja, odgovaramo. Koprive i radiča. Ona kaže da se to prvo rasproda na pijaci u Sarajevu, a da su samoposluge skoro prazne.

Pale, ponedjeljak, 20.4.1992.

Počinje odbrojavanje trećeg tjedna u izolaciji. ÄŒudno, kako čovjek pristaje na ovo stanje, šuti, psuje ili beskonačno priča. Supruga mi kaže kako je u banci, u gužvi pred šalterom, vidjela ljude u civilnim odijelima, kojima samo izraz lica i vojničke cipele na nogama, prljave od ilovače, govore da su stigli sa brda.

“Cipele im se ne da presvlačiti”, komentira. I kaže kako na pitanje nekog starca kada će dobiti penziju, šef paljanske filijale PBS odgovara:

“ÄŒim se konstituišemo kao prava banka.”

“A kada će to biti? “pita starac.

“Za par dana, kad sredimo Sarajevo”, odgovara šef s pobjedničkim osmjehom na licu.

Iznad naše kuće helikopterski saobraćaj postaje sve gušći. Što to znači? Lete tako nisko da mi se čini kako ih rukom mogu dohvatiti. Na Palama postoji više mjesta na koja slijeću: na nogometno igralište u blizini radio-stanice i agencije SRNA, a tu su i hoteli “Panorma” i “Turist”, gdje su smješteni službenici nove vlasti, plato ispred hotela “Koran”, koji je sada preuređen u bolnicu, te vojna baza na Koranu, koju je odmah nakon 1945. tu sagradila bivša JNA.

Stalno se naivno i glupo pitam odakle im novac za tolike letove? Susjed mi priča da je jučer na nogometno igralište sletio plavi helikopter MUP-a BiH, ukraden naravno, i da ga zamalo nisu sami Srbi srušili.

Gledam na TV otvaranje svjetske izložbe u Sevilli i sjećam se mog prošlogodišnjeg obećanja familiji da ćemo je sigurno posjetiti. Izložba traje godinu dana. Ima li nade da je ipak vidimo?

Naveče, na TV, mega’koncert u čast umrle rock-zvijezde Freddie Mercuryja i protiv AIDS-a. Bar nekoliko sati zaboravio mrak koji me okružuje.

Pale, utorak, 21.4.1992.

“Tamo gdje smo mi na vlasti, vlada mir, a gdje su Muslimani, tamo je rat”, izjavljuje danas Radovan Karadžić, lider bosanskih Srba

Na Palama se i djeca igraju mašinkama opljačkanim na Faletićima, vlasništvom sarajevske Teritorijalne obrane. Još malo ća će se s njima i rađati, u stavu spremnom za pucanje. U Sarajevu ljudima dijele oružje za odbranu grada.

Na Palama se srpski rezervisti opijaju opljačkanim viskijem. Noću pucaju na muslimanske kuće. Luđački ples barbara na ovim prostorima. Totalno “Oslobađanje đavola”.

22.00

To je to. Opipljivi užas. Do mene dopire grmljavina topova. Na Radio-Sarajevu slušam da granate zasipaju Stari grad, gdje mi živi sin. (Ne javlja se na telefon, sigurno je u podrumu).

“Ratni zločini nikad ne zastarijevaju”, govorim glasno u praznoj kući. Kad dođe dan suđenja, bit ću svjedok.

Ako preživim, s Pala ću definitivno otići, da se više nikada ne vratim u rodno mjesto koje sam toliko volio. Ne zbog straha da će me ubiti, već zbog najdubljeg stida što živim okružen ubicama i pljačkašima. Od pominjanja imena Pale Sarajlijama se ledi krv u venama, a meni se povraća.

Pale, 22.4.1992.

Dan počeo u 1.30 prestankom bombardiranja Sarajeva. Nastavilo se u 5.30. Sin me zove u 13.30 da mi kaže kako neću prepoznati Baščaršiju kada je budem vidio. Proveo je noć u podrumu, brojeći mine. Do 22.00 oko njihovog skloništa palo ih je osamdeset.

U mojoj bašti ptica pjeva, ulica je pusta, jedino psi lutalice trče uokolo.

Svaka eksplozija granate što pada na grad i razara ga boli me kao da mi raznosi mozak.

14.00

Više se ne čuje tutnjava s brda koja dijele Pale od Sarajeva. Da li se to ubice odmaraju, ručaju ili se opijaju za ponovno noćno orgijanje?

19.30

Ponovno počinje da diše ono čudovište s Lapišnice (top velikog kalibra). Pokušavam zamisliti lica ljudi koji ga pune smrtonosnom hranom i ispaljuju put Sarajeva, u kojem su završili neku školu, ili prvi put poljubili neku djevojku. Ili su to možda ljudi, koji se kao talog, mulj valjaju ovim prostorom, prekrivajući ga i zatrpavajući sve ono što vrijedi, što je stotinama godina stvarano? Je li ovo definitivno pobjeda barbarstva, onog monstruoznog u ljudskom biću što donosi samo smrt, nad humanizmom?

Do prije par dana Palama je išao automobil s jakim zvučnicima, puštajući srpske narodne pjesme, posebno one uz pratnju gusala. Taj isti auto sada prolazi ulicama i poziva Paljane da daju krv za ranjene “heroje s Trebevića”. Ima li i krv nacionalnost?

Helikopteri danas slijeću samo na plato ispred bolnice, koju vidim s terase svoje kuće. Noću, kada cijele Pale nemaju struje, jedino hotel-bolnica svijetli.

Na svaku vijest da ima puno ranjenih i mrtvih srpskih boraca, Muslimani “umiru od straha” da ih tu noć ne pokolju iz osvete. Saznajem da teže ranjenike helikopterima odvlače u Beograd.

Bašta – sadimo: češnjak, luk, mrkvu.

Kuma M. nam donosi mlijeko i sir, raspitujući se diskretno imamo li hrane. Njenog sina, ljekara, prisilno mobilisanog prvog ratnog dana, svaki dan odvoze vojnim džipom u bolnicu, na rad. Briljantan mladić, specijalista interne medicine, sada je očajan. Razmišlja o bijegu. Saznajemo da je uspostavljena redovna autobusna linija za Beograd. Dva autobusa ujutro, prepuna ljudi koji preko Pala bježe u Srbiju, Crnu Goru ili dalje. Vojska kontroliše putnike, da ne bi neki vojnik obveznik “zbrisao”

J.V., naša prijateljica, naziva iz Sarajeva i kaže:

“Tata, pa reci im da zapucaju!”

Dobro je. Mirno je. Smijemo se.

Pale, četvrtak, 23.4.1992.

Jutros u 5.30 ležim u krevetu budan i napregnuto osluškujem da li će sa zorom početi grmljavina topova, rušenje grada i ubijanje civila u njemu.

Danas u Sarajevo stiže lord Carrington. Bože, šta li on traži po brdovitom Balkanu, gdje mora poginuti, biti ubijena, određena kvota ljudi da bi se strasti stišale. Kako on iz svog svijeta zamišlja ovaj svijet, zar misli da mu može pomoći, da će ga ovdje uopće razumjeti? Davljenik se hvata i za slamku što plovi vodom, pa i ja za ovog lorda.

24.00

Danas u podne “potpisali sporazum o prekidu vatre”, a večeras kao divlja horda bombarduju i uništavaju Sarajevo. Na desetine mrtvih. Sigurno je samo jedno ” ovdje dugo, dugo nema kraja zločinu. Jedan glas u meni stalno govori: “Idi, idi na bilo joji način, šta čekaš”, a drugi ponavlja Selimovićevu misao: “Dok god ima i jedan razlog da ne ideš, nemoj ići!”

3.00

Sutra, ne, već danas je šest godina od ÄŒernobilja, osam hiljada umrlih i tko zna koliko trajno bolesnih. ÄŒernobilj ili Bosna, u čemu je razlika?

Prijatelj sa Pala, koji je često navraćao k meni, danas obučen u vojnu uniformu, žuri ulicom. Vidim, našao je sebe, a mene zauvijek izgubio.

Prijatelj sa TV Sarajevo (“važna ličnost Nenad Pejić”) zove me telefonom i kaže da hoće da ga ubiju. Pita me šta da radi. Nude mu vani stan i posao.

… Bila je noć i kiša je padala,

nije bila noć i nije kiša padala…

Samuel Beckett, Moloa

Pale, petak, 24.4.1992.

Veliki pravoslavni petak, dan bez rada na zemlji, dva dana uoči vaskrsnuća Hristovog. Normalni, obični, radni ljudi to znaju odlično, a velikosrbima Srpski radio na Palama objašnjava šta je to. Tako su isto nekada i veliki komunisti objašnjavali svom narodu da nema Boga. Na Palama su to jedni te isti ljudi. Odbacili su staru vlast i prigrlili novu, da bi od nje izvukli neku korist.

Prolazi jedan veći podobro ohrnđan auto, krcat bradatih i prljavih spodoba, s dubrovačkim tablicama. Gledam i kako se u ukradenom BMW-u vozi čuveni sportista K., sada još čuveniji snajperista iz “Holiday Inna”. Za ove ljude on je junak, za one u gradu “ubica. Ovaj rat je raj za pljačkaše i patološke ubice.

Muslimani izgubljeno tumaraju po “svojoj čaršiji”, ili po svojim dvorištima pognute glave gledaju u zemlju. Još se nadaju da će sve ovo stati, da gore ne može biti.

Morbidno, mučno veče.

Na vrata mi je banuo dr F. (doktorirao na nevjerojatno stupidnoj temi, kao uostalom i većina ostalih doktora nauka. To ne bi prošlo ni kao maturski rad). Sve što je prije pisao bila je čista apologija komunizma, uostalom, od komunista je zauzvrat dobio sve. Sada piše u odbranu islama. Drugi kraj batine koja sada udara ljude po glavi. Ekstremista s druge strane. Nos briše rukom, tare o rukav.

Traži od mene da se “izjasnim”. Što je najgore, popušio nam je sve cigarete, ispio posljednju kap pića, koje mi razvlačimo danima. Njegov ideolog, lični prijatelj, veliki marksista, poznati intelektualac, ljubimac političara komunista dok su bili na vlasti, još ranije promijenio košulju i prešao u ekstremnu desničarsku stranku; umro prezren od starih poslodavaca, slavljen od novih.

Što se onda pitati zašto je komunizam propao?

Već pri piću, dr F. počinje da manipuliše imenom našeg sina i porijeklom moje supruge. Ona gubi živce i neuvijeno mu kaže što misli. F. zbunjeno šuti, jer to nije očekivao. Odlazi, a u nama ostaje mučnina što takvi ljudi uopće postoje. Kad bi se taj dočepao vlasti, bio bi neumoljivi egzekutor u ime “svog naroda”.

Pale, subota, 25.4.1992.

Kakav li će ovaj dan biti? Osvanulo je sunčano.

Konačno tačka razgraničenja. “ÄŒuveni prof. Dr Koljević” pozvao srpske kadrove na TV Sarajevo, da se prijave i počnu raditi za “dobrobit svog naroda”. Jadni Doktor, sigurno nije čuo da postoji i profesionalno novinarstvo. Preko ekrana moli svoje legionare da zbog sutrašnjeg praznika budu mirni, da ne pucaju, ubijaju. Kaže kako “svijetu treba pokazati naše poštovanje spram pradjedovskih tradicija”.

Tu je još jedan razlog. Prekosutra, u ponedeljak, u Beogradu se proglašava Treća Jugoslavija. Srbija i Crna Gora ” kao dva oka u glavi. Imaju li te “oči” imalo mozga u glavi?

Pale, nedelja, 26.4.1992.

Vaskrs. Nekada normalan, tih, intiman, porodični praznik pravoslavaca koji vjeruju u Hristosa (Isusa). Danas ga slave ljudi koji s Isusom imaju zajedničkog koliko su imali i farizeji (za one koji ne znaju: ljudi koji su biblijsku poruku o ljubavi prema bližnjem tumačili kao mržnju prema strancima, tuđinima).

Dok stojim nad očevim grobom i palim svijeću, prilazi mi prijatelj iz djetinjstva (sada je uniformisan) i napada me zbog filma o razaranju Dubrovnika. Kaže mi:

“Nasjeo si ustaškoj laži.”

Njegova žena kaže:

“Samo im zamjeram (Paljanima) što su bombardovali Sarajevo, a da nisu sve Srbe izvukli van!”

Cijelo jutro Palama se prolama rafalna i pojedinačna pucnjava u čast Vaskrsa. Ipak ni blizu kao zimus, za Božić. Možda štede municiju.

Kćerkina soba na spratu služi noću supruzi kao osmatračnica. Možda strepi od nepozvanih noćnih gostiju.

Automobil sa jakim zvučnicima prolazi Palama i poziva ljude da prestanu pucati. Uskoro mi postaje jasno zašto: pored groblja, iz pravca Jahorine, prolazi duga kolona automobila s oznakama stranih TV kompanija. Ispred i na kraju kolone vojni i policijski automobili kao obezbeđenje.

Strani novinari na Palama moraju zateći pravu idilu, sreću i mir. Mora se pokazati kako nova srpska vlast besprijekorno funkcioniše.

Novinari su zaista najveće budale. Sigurno će im “namjestiti” nekog Muslimana koji će reći da ga nitko ne maltretira ili ugrožava. Dok je Staljin u Moskvi ubijao na hiljade ljudi, gradom su kružili zatvoreni kamioni sa slikama hljeba i njegovim nazivom na raznim svjetskim jezicima. Novinari su izvještavali o izvanrednoj snabdjevenosti Moskve hranom. U kamionima su bili robijaši, koji su dovoženi u Lubjanku. Slike starih gospodara nikad ne blijede. Preobučeni komunisti sada plešu uz nacionalnu muziku.

Poslijepodne se na Pale, na centar nogometnog igrališta, spustio vojni helikopter sa čuvenim generalom i još čuvenijim crnogorskim političarem, da otpočnu pregovore o statusu JNA i BiH. Nedaleko od stadiona, na običnoj livadi, djeca igraju nogomet.

Ispred pravoslavne crkve okupljaju se Srbi u svečanim odijelima, koji su, služeći vjerno komunizmu, bježali od crkve kao od kuge.

Tko ono reče: “Sve teče, sve se mijenja”?

Razgovaram telefonom s prijateljem sa RTVS i dajem mu pet dana boravka na Palama za pet minuta mog boravka u kafani “Sarajevo” s rajom. Smije se i kaže:

“Hvala lijepa, ali ne!”

Saznajem da mi je prijatelj sa Pala Z.B. (Hrvat) totalno pretučen kada se pokušao nekim sporednim putem probiti iz Sarajeva na Pale gdje mu je familija.

Nitko ne pita zašto. Nitko ne odgovara zato. Jednostavno, čovjek je gotovo na smrt prebijen i tu nema šta da se pita.

Kad kičma cvokoće od straha »

1. Smrt diše oko nas »
2. Orgijanje užasa «
3. Kad kičma cvokoće od straha »
4. Lovci na mlado meso »
5. Fašizam pod kokardom »
6. Žena za 40 metaka »
7. Život gori od smrti »

Dodajte svoj komentar »

« nazad
Vezane teme: , , , ,


Šta vi mislite?»

Budite prvi koji će komentarisati.

RSS feed za komentare ove objave.


Mišljenja čitalaca

Napomena: Ukoliko želite svoju sliku kraj komentara kliknite OVDJE i registrujte svoj gravatar.

ČITAJTE » Isak Samokovlija » Kiko Sarajlić » Dario Džamonja » Zuko Džumhur

San ljetne noći u Sarajevu
San ljetne noći u Sarajevu
Sarajevska filharmonija će svom gradu ponuditi lijep poklon 30. marta i 31. marta...
Nikola Vučković u Zvonu
Nikola Vučković u Zvonu
U petak, 10. marta 2017. godine u sarajevskoj galeriji Zvono će od 21 sat biti otvorena...


 Još Sarajevskih novosti » 
Premijerno prikazano Saraj’vo
Premijerno prikazano Saraj’vo
Kako javljaju sa EFM.BA, premijerom dokumentarnog filma SARAJ’VO, Mustafe Mustafića,...
Sarajevske večeri muzike, dvadeset treći put
Sarajevske večeri muzike, dvadeset treći put
Tradicionalni majski festival umjetničke muzike – Sarajevske večeri muzike,...


 Još Susreta i zbivanja » 
Abdulah Skaka: Uloga gradonačelnika u boljem kvalitetu života građana
Abdulah Skaka: Uloga gradonačelnika u boljem kvalitetu života građana
Novoizabrani gradonačelnik Sarajeva Abdulah Skaka govori o planovima i projektima...
Petnaest godina sarajevske Disco Gripe
Petnaest godina sarajevske Disco Gripe
U svojoj petnaestoj godini izvođenja, prva ovogodišnja DISCO GRIPA će biti održana...


 Još Sarajevskih razgovora » 
Zoka Ćatić: Sarajevska poema
Zoka Ćatić: Sarajevska poema
Na svoj uvijek poseban i originalan način Zoka Ćatić, glavni i odgovorni urednik...
Video: Sarajevo kakvo smo svi voljeli
Video: Sarajevo kakvo smo svi voljeli
Film kojim je Ivan Hetrich divno prikazao grad na Miljacki kroz tridesetak različitih...


 Još video sadrzaja » 
Sarajevo u nedjelju s Radnikom u večernjem terminu
Sarajevo u nedjelju s Radnikom u večernjem terminu
U nedjelju, 2. aprila 2017. godine će Fudbalski klub Sarajevo sa bijeljinskim Radnikom...
Navijam za naše
Navijam za naše
Sarajevo je nekad slavilo mnogo više od uspjeha svojih sportskih klubova. Slavilo...


 Još iz sportskog almanaha » 
Sjećanje: Esad Arnautalić
Sjećanje: Esad Arnautalić
Sinoć je u Sarajevu nakon 77. godina života preminuo jedan od naznačajnijih muzičara,...
Sjećanje: Davorin Popović
Sjećanje: Davorin Popović
Pjevačem je sam sebe zvao, obično počinjući svoje priče ‘Slušaj, da ti...


 Još uspomena i sjećanja » 

FELJTONI
» Dnevnik s Pala
» Od Grbavice do Koševa
» Čovjek s mjesecom u pjesmama

NE PROPUSTITE!