Smrt diše oko nas

Veliki broj Sarajlija ne poznaje knjigu Mladena Vuksanovića DNEVNIK S PALA 1992, niti zna šta se nadomak Sarajeva dešavalo dok je Sarajevo tonulo u najdužu opsadu jednog grada u modernoj historiji čovječanstva. Pred vama je sadržaj knjige sjajnog čovjeka i novinara Mladena Vuksanovića. Ova knjiga je izuzetno bitna za Sarajevo i Sarajelije, kao i za shvatanje ŠTA NAM SE TO DOGAĐALO devedesetih godina 20. vijeka.

Smrt diše oko nas (Mladen Vuksanović: Dnevnik s Pala 1992)
Smrt diše oko nas (Mladen Vuksanović: Dnevnik s Pala 1992)

Na Palama, mom rodnom mjestu, u kome sam stalno živio od 1984. godine, proveo sam 110 (sto deset) dana u svojevrsnoj izolaciji, jer sam kao urednik i autor TV Sarajevo odbio da radim za Srpsku televiziju na Palama. “Otežavajuća” okolnost bilo je i hrvatsko-katoličko porijeklo moje pokojne majke (sahranjene na katoličkom groblju, a ne pored oca na pravoslavnom), kao i to što su mi kćerka i sin rođeni u Rijeci, gdje živi porodica moje supruge.

Dnevnik je pisan u stalnom grču i strahu da ga ne pronađu prilikom pretresa kuće i, sakriven u prtljagu dok sam na putu od Pala do mađarske granice prošao osam kontrola, prenesen do Rijeke.

U njemu sam opisao samo ono što sam vidio, čuo i osjetio na svojoj koži. Zbog nemogućnosti slobodnog kretanja, mnogi događaji na Palama ostali su van moga domašaja i opažanja. O tome će, vjerujem, svjedočiti jednog dana drugi ljudi koji su preživjeli torturu na “slobodnoj teritoriji Srpske republike BiH”.

Original dnevnika proširio sam naknadno samo onim rečenicama koje čitaocu olakšavaju razumijevanje mojih zabilješki. Znam da objavljivanje ovog dnevnika meni donosi smrtnu presudu od njih, ali znam da ne objaviti ga zbog toga znači umrijeti od stida zbog šutnje.

Pri pisanju ovog dnevnika nesebičnu pomoć pružila mi je supruga Jadranka, koja me i u najtežim trenucima hrabrila da izdržim do kraja.

Pale, nedjelja, 5.4.1992.

Ponovo barikade u Sarajevu! Blokiran na Palama kao ptica u kavezu, sjećam se jedne strašne Kafkine rečenice: “Kavez je pošao da traži pticu.” Šok je strašan. Na glavnoj ulici nema nikoga, pusta je. Supruga u znak protesta i solidarnosti sa Sarajlijama, kao Don Kihot, veže na uzicu našeg psa Žužu i ide sa komšinicom Minom u šetnju, da pokaže kako je “slobodan čovjek”. Ljudi su se povukli u kuće i gledaju televizijski Otvoreni program i slušaju Radio-Sarajevo koji prenose sve što se događa u gradu.

Kćerka, koja je jučer otišla na neki rock-koncert u gradu, javlja se telefonom od prijateljice i kaže da će se vratiti kući čim sklone barikade. Izlazim na ulicu i u daljini vidim naoružane ljude kako se motaju u blizini policijske stanice. Tješim se da će sjutrašnje jutro donijeti mir, da je sve samo ružan, strašan san. S tom nadom liježem u krevet.

Pale, ponedjeljak, 6.4.1992.

Dan kada je prije 47 godina Sarajevo oslobođeno od fašizma. Danas je to grad koji se ponovo želi osloboditi. Tamo su mi kćerka i sin. Sina sam još ranije, prije mjesec dana poslao u Sarajevo da bi izbjegao mobilizaciju na Palama,

Supruga zove policiju i pita kako će sutra na posao, u grad. Dežurni joj kratko odgovara: “Nikako, tunel na Lapišnici je miniran.” Pitam se da li je to moguće i šta to znači? Kako mogu da nas tek tako “odsijeku” od grada? U glavi osjećam pravi košmar od hiljadu pitanja na koje nemam racionalan odgovor. Gađenje i samo gađenje osjećam prema ovom narodu.

Na TVS gledam kako na barikadi kod mosta Vrbanja gine jedna mlada Dubrovčanka, koja je došla na studij u Sarajevo. Bože, zar je ovo moguće?

Naveče, Pale izgledaju kao grobnica u koju još nisu položili mrtvaca. U Sarajevu, umjesto da slave dan kada je došla sloboda, broje mrtve i ranjene. Supruga ostaje cijelu noć pred TV ekranom.

Pale, utorak, 7.4.1992.

Pored kreveta, na stoliću imam dvije knjige: Kafka, pro et contra Guntera Andersa, u briljantnom prijevodu Ivana Fohta, koji mi je na fakultetu predavao Estetiku, i Isus Krist ” I. Dio od Rudolfa Wienera, izdanje iz 1932. godine. Ne mogu da vjerujem da je Isus rekao “Tko nije sa mnom, protiv mene je”. Nije mi poznata ideologija koja ovo načelo nije utkala u svoj program akcije.

Vjerujem jednoj Kafkinoj rečenici koja otprilike glasi: “Sjedio sam u gostionici, kad banuše dvojica uniformisanih ljudi i rekoše mi da pođem sa njima. Ali ja sam civil i slobodan sam, odgovorih. Baš zato ” rekoše i povedoše me.”

Javljam se “uživo” u program Radio-Sarajeva i kažem da sa Pala (udaljenih od Sarajeva 16 km) nitko ne može izaći, da vojnici JNA i srpski teritorijalci kontrolišu sve glavne i sporedne puteve prema gradu.

Sinoć sam bio sa suprugom kod starih prijatelja i kumova. Njihov sin, ljekar, koji radi u Sarajevu, u nedjelju je jedva uspio proći barikade, jedva su ga pustili kući, na Pale. No drugo je jutro vojno vozilo došlo po njega, sada mora da radi u novoformiranoj vojnoj bolnici. Ne možemo da vjerujemo: hotel na Koranu pretvoren u potpuno opremljenu vojnu bolnicu.

Kako sam ja naivan i slijep. Zaokupljen svojim poslom i pisanjem priče Taksi za Jahorinu, na osnovu koje moram do 1.5.92. predati filmskoj kući “Forum” scenario za igrani film, ne vidim ništa oko sebe; vidim, ali tako malo i tako nebitno.

Gledam na TV razbijene i opljačkane sarajevske prodavnice. Na Palama nisu razbijene, ali su potpuno prazne. Sjećam se vremena nakon rata (1950), kada je u jedinoj prodavnici na Palama bilo samo cikorije (surogat kafe), pa smo tako zvali i prodavača, koji bi nas onda ganjao sa štapom. Još prošle godine u ovo vrijeme sam slobodno hodao noću po šumi oko Pala, razmišljajući o Taksisti. Prije mjesec dana sam prestao da hodam šumom, čak i po danu, jer je postalo suviše opasno. Prije četiri dana hodao sam uveče cestom pored groblja, kada je iz mraka banuo neki naoružani tip. Nije mogao da shvati da netko sada noću hoda tek tako. Pitao me za prezime i, kada sam mu rekao, savjetovao me da se “čuvam, jer njih (Muslimana) ima u šumi”.

Pale, srijeda, 8.4.1992.

Paljani bombarduju Sarajevo, Stari grad i moje prijatelje koji tamo žive!

Zvuk telefona u praznoj kući (djeca su u Sarajevu, prijatelji ne mogu doći zbog barikada i pucnjave, a poznanici sa Pala prikovani uz TV gledaju što se dešava “dole”). Zove me V. prijatelj i saradnik sa TVS i pita me:

“Kako mogu sa Trebevića i Lapišnice tako neselektivno da ispaljuju granate?”

Ne mogu da razumijem njegovo pitanje. Treba li možda prvo da dođu u grad i obilježe pojedine kuće, porodice, pojedince? Ali, zašto uopće bombarduju grad? Šta hoće time postići? Pa to je suludo, govorim sam sebi.

Zove me kolegica sa RTV, Vojna Travanj, za koju nisam ni sanjao da je napustila grad i staru majku i smjestila se u hotel “Bistrica” na Jahorini. Njen najnoviji prijatelj, ljekar i političar, nekad je bio vatreni komunista, pa reformista, sada je vatreni Srbin. Kolegica me pita kada ću početi raditi za njihov “Srpski informativno -televizijski centar”. Zbunjen sam i pomalo uplašen. Ne pita “hoću li” već “kad ću”, kao da se to podrazumijeva. Navodi mi imena naših kolega koji su prešli na Pale i počinju da rade. Prvo vrdam da ja nisam nikada bio politički novinar, da sada imam jedan angažman s Visokim komesarijatom za izbjeglice pri UN, i konačno, kada sam malo došao k sebi, prevaljujem preko usta rečenicu koju sam i ranije mnogo puta izgovarao “da ja nisam nacionalni, već profesionalni novinar”. S druge strane linije duga tišina, a onda glas, do maloprije nježan i umilan, postaje piskutav dok kaže da “dobro razmislim šta radim”.

Znam šta to znači i zato me strah. Telefon ponovo zvoni i čujem glas bliskog bića iz daljine, pun straha i zebnje za nas. Možda smo ipak trebali svi otići prije ovog balkanskog pira.

Najlakše je otići, ali kako ostaviti kuću koju sam svojim rukama gradio i baštu oko nje obrađivao? Danas malo kopam i sadim sadnice ribizle. Nadam se da ću probati njihov plod.

Teror televizije, straha i pucnjave. Noć je i kiša pada. Sve je u mraku, pravi kadar iz priče Taksista. Moram nastaviti da ga pišem, ali kako kad sa strepnjom osluškujem hoću li čuti odsječne korake ljudi koji dolaze da me odvedu.

Mislim stalno na sina i kćerku koji su odsječeni u Sarajevu. Granicu što su prije nekoliko dana postavili na Lapišnici više ni ja ni oni ne možemo preći. Kao da nas je neka moćna, nemilosrdna ruka presjekla na pola s nadom, ili bez nje, da ćemo se opet spojiti. Bože, zar je to moguće?

22.00: Sada mi supruga, koja gleda TV, kaže da pregovaraju predstavnici SAO Romanije i Jarčedol-Hreša, i odlučuju o tome da li će “otvoriti granicu”. Zar oni uopće znaju da pregovaraju?Zamišljam neandertalce kako konstruišu kompjutore.

Kakva će biti ova noć? Znam samo da će svanuti jutro. Prijatelj iz Sarajeva, V., kaže mi na telefon kako je meni lakše u ovoj mojoj grobnici nego njemu u gradu dok sluša eksplozije granata. Vara se.

Idem da spavam i sanjam Istru kao ostvareni san.

Nisam znao da je ovdje mrak tako mračan.

Počinjem ” znam neopravdano ” da mrzim samu riječ nacija. Nije kriva nacija što ispod svojih skuta hrani i odgaja monstrume. Još prije tri godine, na Krku, jedna bliska osoba stalno insistira da kažem šta sam, koje nacije. Gleda me s nevjericom kad kažem da sam samo ljudsko biće i ništa više. Za nju ljudsko biće bez nacionalnog identiteta ne postoji.

Na prozorima okolnih kuća navučene su zavjese.

Kakav apsurd. Prije dva mjeseca snimam u Dubrovniku kratki dokumentarac o razaranju grada, Oslobađanje đavola, i jedan čovjek mi kaže da nije potrebno njih da snimam jer ću uskoro na svojoj koži, u Bosni i Sarajevu, doživjeti strahote kroz koje oni sada prolaze. Nisam vjerovao, nisam htio da vjerujem.

Pale, četvrtak, 9.4.1992.

Noć bez sna. Pokušavam iz Znakova pored puta dešifrirati buduću putanju našeg ludila. Osjećam kako se poput metastaza širi oko mene, buja i raste poput tijesta za kruh što ga svako jutro mijesim svojim rukama.

Gledam suprugu kako, sva srećna, u bašti vadi radič, i mislim na onog “tipa političara” iz Srbije, koji nam je prošle godine zaprijetio da ćemo jesti korijenje.

Telefonom svakodnevno održavam vezu sa snimateljem A.V. i A.S. i dajem im uputstva kako će snimati sarajevsku verziju Oslobađanja đavola.

Dolazi mi sav uplašen susjed Meho i kaže da se po Palama priča kako će noćas “poklati sve Muslimane”. Ubjeđujem ga da je to nemoguće. Neka sa ženom noćas spava kod nas. Gledam kako mu ruke podrhtavaju od straha. Razumijem taj strah, jer ga i ja osjećam u svojim kostima, strah da iduće svitanje zore neću ugledati.

Razmišljam o svom poznaniku s Televizije, režiseru Miodragu Tarani, koji sada na Palama osniva Srpski informativni TV centar pod imenom: “Mora se konačno čuti i naša istina”! Radi li to iz ubjeđenja, fanatizma ili zbog novca? Dok je bio na TVS, radio je što je htio, nitko mu nikada ništa nije zabranio, a sada se busa u prsa kako je bio “ugrožen i onemogućen”. Još tada sam mu govorio da su samo glupi i lijeni ugroženi, ali to nije dopiralo do njegovog mozga.
Nova srpska vlast ih plaća kao najskuplje droce. Odbio sam da “kao najugledniji dokumentarista TVS” radim za njih, i sada čekam presudu. Pitam se mogu li oni uopće razumjeti moje riječi da nisam nacionalni već profesionalni novinar, a to je dvoje nespojivo.

Iz sjećanja mi dopire Kafkina rečenica iz Zamka: “Gospodine K., vi niste iz Zamka, vi niste iz sela, vi, dakle, niste ništa.”

Gledam čovjeka u praznoj paljanskoj samoposluzi. Uzme konzervu i stavi je u košaru, vrati je ponovo na policu, pa je opet stavi u košaru i opet vrati. Na kraju zgrabi neke stare kekse. Pogled mu unezvjereno luta po praznim policama.

Gledam naveče beogradski TV Dnevnik i ponovo se uvjeravam kako su neki novinari ubice i ratni zločinci, čak gori od onih što sa okolnih brda razaraju Sarajevo i ubijaju civile. Pomračenom i zaslijepljenom mozgu njihove riječi su jedini putokaz.

Gledam na TVS kako jedan lider (Karadžić) odbija svaku mogućnost da se ljudi “njegovog naroda-nacije” mogu zvati građanima, drugi lider (Izetbegović) tvrdi da su svi ljudi “njegovog naroda” građani, a treći (Kljuić) to sa strane posmatra i superiorno izjavljuje kako je “njegov narod” iznad svega i prvenstveno europski narod.

Pitam se: tko sam onda ja?

Rano jutro. Sa TV Sarajevo me zove prijatelj M.J. i kaže da “cijelu noć gruva nad gradom”. Ne mogu da vjerujem, neću da vjerujem da se repriza Dubrovnika može desiti u Sarajevu. Dva grada bliska po ljudima i prepoznatljiva u svijetu. Supruga snimatelja T.V. kroz plač kaže da je pogriješila što sa djecom nije pobjegla prije ovog užasa.

Na današnji dan 1945. godine proradilo Radio-Sarajevo. Slaveći ga proteklih godina dijelili smo priznanja za rad, išli u kafane i ljubili se. Sretni dani, hoće li se ikada više vratiti?

(…)

U prodavnici mi kažu da više ne primaju čekove PBS (Privredna Banka Sarajevo). Šta sad to znači? Znat ću uskoro, ali će biti kasno da bilo šta uradim s tim bezvrijednim papirima. Šta za mene i moje bližnje znači “osvajanje Pala”. Šta znači podjela BiH na privatne feude pojedinih manijaka? Djeca u jednoj, a supruga i ja u drugoj državi, bez mogućnosti da pređemo tu granicu, liniju smrti, naš Berlinski zid.

11.00: Počinje da pada gusti snijeg. Hoće li “ohladiti usijane glave”, kako je govorila moja majka?

Jedan od likova iz Taksiste zove se čitavo, jer ga je majka kad je bio dječak uvijek pitala hoće li da mu isprži pola ili čitavo jaje. Htio sam maloprije, za ručak, ispržiti dva jajeta, ali sam se u posljednji čas predomislio i ispržio jedno. Smijem se. Kako se daleka prošlost začas vrati kao sadašnjost, neumitna i strašna.

Milujem psa Žužu i pitam se čime ću je hraniti? Starim hljebom pomiješanim s malo masti, kažem sebi i nadam se da Žužu nije skotna.

Supruga je prošetala Palama. Vratila se šokirana brojem automobila bez registarskih tablica. To su oni bezočniji, bez stida voze pokradene automobile, kombije, kamione. U svemu tome malo humora: jedan auto nema tablice, umjesto njih samo piše “ACO” – latinicom!

Također neobično mnogo kamiona natovarenih drvetom. Srpske registracije. Odlaze sa Pala, sigurno u pravcu otadžbine. Užas. Neki čovjek (Murat Šabanović) hoće da minira hidrocentralu u Višegradu. To bi bila totalna kataklizma.

Pale 11.4.1992.

Koji je danas dan? Sedam dana je prošlo kao tren, ružni, strašni tren. Kako se vrijeme zgušnjava, dani se pretvaraju u sate, sati u minute, a minute u sekunde. Izolirani i potpuno odsječeni od Sarajeva, kao ribe plutamo po površini zagađene vode očekujući skori kraj.

Noć bez imalo sna. Do moje kuće vodi šljunkovita staza. Svaki korak po njoj odzvanja poput čekića sudije u sudnici. Zariva mi se u mozak i izaziva “malu nelagodnost”. Jesu li to koraci egzekutora koji dolaze po nas? Strah se uvukao u ljude i grize ih kao rak. Osjećam kako smrt diše svuda oko mene.

Jučer je supruga doživjela malu krizu zbog toga što smo potpuno blokirani na Palama, bez nade da vidimo djecu i prijatelje u gradu. Počela je da piše pismo predsjedniku paljanske općine, R. Starčeviću, mladiću koji je prije tri godine pomagao svom ocu pri stavljanju keramičkih pločica u našem kupatilu. Dok sva u grču piše, kažem joj: “Ako ga pošalješ, gotovi smo, doći će i ubit će nas. Ako si na to spremna, onda ga pošalji.”

Supruga se smiruje, ostavlja se pisanja, a ja pismo spremam u našu tajnu arhivu. Prepisujem ga: “Druže Starčeviću! Slušala sam Vas nedavno, kada ste se telefonom javili u večernji Dnevnik TV Sarajevo kako biste demantovali objavljenu vijest da građani Sarajeva doživljavaju neprijatnosti ako idu na Jahorinu. Na kraju ste rekli da su Pale oduvijek bile turističko i gostoljubivo mjesto, pa ste čak pozvali Sarajlije da dođu i uvjere se u to. Ne znam da li me se sjećate. Moj suprug i ja smo vlasnici one kuće na Palama pri čijoj su izgradnji Vaše ruke dale svoj doprinos. Vašeg oca naročito. Vašeg oca, koji je znao tako zanimljivo pričati o životu u Švedskoj. O njihovim velikim prozorima i prostranim kupatilima. Da li se sada prisjećate nas i našeg kupatila?

U to doba sam svojim gradskim prijateljima, na pitanje zašto baš na Palama gradimo kuću, odgovarala da želimo živjeti evropski: raditi u gradu, a ostatak dana provesti u prirodi, u miru nekadašnjeg vazdušnog lječilišta.

Danas je ne znam koji dan kako nemam mira, kako ne mogu u grad na posao, kako ne mogu nikamo. Danas je već ne znam koji dan kako sa Lapišnice ispaljuju granate na Sarajevo. čujem da to rade Paljani, a i Jahorina je puna neke vojske. Danas je već ne znam koji dan kako gledam TV Dnevnik prepun užasa, a Vas još nisam čula da to demantujete. Pa zar je moguće da ne znate da Paljani ruše grad u kome ste i Vi studirali! Zar je moguće da Vas, inžinjera građevine, baš nimalo ne stegne oko srca kad vidite prizore onih rušenja! Zar je moguće da sve to znate, a da ste se tako jeftino prodali, I sebe i svoje rodno mjesto? Je li moguće da u Sarajevu nemate baš ni jednog prijatelja da se za njega zabrinete?”

Naveče dolazi poznanik, režiser Miodrag Tarana sa srpske RTV koja treba da proradi na Palama. Dugi razgovor s njim ruši i ono malo nade u spokoj. Ne pijem ništa, on pije konjak. Sa svakom čašicom u njemu raste gnjev protiv mene i “Turaka” koje treba istrijebiti. Vadi pištolj iz opasača i prijeti mi što neću da radim za njih. Kažem mu da imam pedeset godina, da sam dosta proživio, dosta se opijao s prijateljima, dosta ljubio lijepe žene i da sada može, ako hoće, da puca. Žao mi je samo što nisam završio roman-scenario Taksi za Jahorinu. Suprugu hvata strah od njegovog izgleda, riječi, pištolja, pa odlazi u svoju sobu na spratu.

Tarana mi sve agresivnije prigovara da nisam pravi pripadnik “njihovog naroda”, da ne činim ništa za njega, da sam izdajica. Objašnjavam mu da sam čist i mirne savjesti. (Može li čovjek danas uopće biti mirne savjesti? Zar nismo svi pomalo složili kockice mozaika ovog mraka što nas proždire?)

Miodrag Tarana ponavlja da je “pravi četnik”, da na Jahorini na hiljade “srpskih gardista”, ali i arkanovaca, samo čekaju znak na koji će da se sruče na Sarajevo. I da je pred samoposlugom ugledao svoj automobil koji mu je u Sarajevu nestao prije mjesec dana, a da se nije usudio da ga uzme, jer zna da se na Palama okupio raznorazni šljam, koji ne preza ni od čega. Cijelo vrijeme mi sadistički objašnjava kako ubiti čovjeka predstavlja seksualno uzbuđenje.

Mnogo iz našeg razgovora nije za pisanje, jer danas riječi ubijaju brže od metka. Ako mi nađu ovaj dnevnik, neće me ubiti već vrtjeti na ražnju.

Oko pola noći režiser odlazi u neprozirni, ljepljivi paljanski mrak. U petparačkom romanu, koji u WC-u služi umjesto toalet-papira, igrom slučaja, upravo pronalazim pasus koji potpuno istim riječima opisuje seksualno uzbuđenje jednog od likova, nekog kriminalca, ubojice.

“…Sem toga, ubijanje je za Vorena Felkera oduvijek imalo neponovljivu draž. Krv na sopstvenim rukama rađala je kod njega uzbuđenje kakvo drugi ljudi osećaju prilikom intenzivnog orgazma…”

A na drugoj strani otrgnutog pasusa tek sada vidim i ovaj tekst:

“… On misli da je još uvek diktator u nekoj bednoj državi i da ja treba da stojim mirno i drhtim pred njim! čekaj samo da čuje našu cenu… odmah će promeniti pesmu”…”

Jutros u mesnici pronalazim posljednju kost za supu. Treba i pse nahraniti.

Snimatelju V. kažem da snimi gladne, a on odgovara: “Pa ja sam gladan!”
Jedna stara Muslimanka me sreće na ulici, zagrli i kroz suze kaže: “Bog je uzeo sebi sve što vrijedi.”

Oko podne u telefonskoj slušalici panični glas naše bliske prijateljice B.O. iz Sarajeva i pitanje kako da se izvuče iz grada koji sve više poprima izgled ruševine po kojoj haraju pacovi.

Zabrinuti smo i provjeravamo kod zajedničkih prijatelja o čemu se radi. Smiruju nas, kažu da je O. suviše subjektivna.

Mislim na Istru i Italiju kao naš još nerealiziran san. Hoćemo li preživjeti ovaj užas i ostvariti san. Bez bola i sjete ću napustiti sve ovo: i novu kuću i baštu i knjige koje smo godinama skupljali. Znam zbog čega. Imam dovoljno energije, iako mi je pedeset godina, da počnem ni iz čega. Mogu mi oduzeti kuću, spaliti je, razrušiti, ali ne mogu uništiti u meni sjećanje na dane kad sam je gradio.

Mladen Vuksanović: DNEVNIK S PALA 1992 »

1. Smrt diše oko nas «
2. Orgijanje užasa »
3. Kad kičma cvokoće od straha »
4. Lovci na mlado meso »
5. Fašizam pod kokardom »
6. Žena za 40 metaka »
7. Život gori od smrti »

Share

2 Replies to “Smrt diše oko nas”

  1. I ja sam te dane provela u Sarajevu,ali nekako je z
    aboravljeno da se napise kako je Sarajevo bilo puno naoruzanih tzv branilaca, a medju prvima oruzje uzese najgori od najgorih, pa kako su utramvajuma glasno i na moje usi bas tih dana govorili#Srbe na vrbe#, u mom voljenom Sarajevu….Nisu ni ovi u gradu bili ni malo naivni , ne treba jednostrano gledati niti stalno okrivljavati srpsku stranu za rat.Svakakve su se stvari srbima desavale u to vreme u tom gradu, zatvori i mucilista za srbe, ubistva i sl….Niko tu nije naivan bio, osim nas rodjenih sarajlija koji smo jedva zivu glavu izvukli jer smo verovali u bajku o bratstvu i jedinstvu…Na kraju , kad vec govorimo o tim danima, istini za volju, Alija je taj koji nije bio za pomirenje nego za rat!

  2. Apsolutno se slazem sa gospodjim Kosanom, nije u to vrijeme bilo lako biti Srbin u Sarajevu. Ne daj Boze nikome i nikada da se ono ponovi

Leave a Reply

Your email address will not be published. Required fields are marked *