…vidim te kako je pretrčavaš na onom dijelu između brojeva 17 i 20. Kako izbjegavaš gomilu uglja koja zauzima cijeli pločnik i dio ulice. Julsko je prijepodne ali domaćin se pripremio za zimu. Vidim te kako u prolazu onako ovlaš, tenom, guraš komadić uglja i onda nestaješ u haustoru dok te prati škripa šarki na vratima.
Vidim te ponovo, kao da je potpuno normalno da se možeš pojaviti u isto vrijeme na različitim mjestima, sada na suprotnom dijelu ulice kako stojiš sa Sašom i Draženom.
Ali to nije jedino čudo koje se dešava u ovoj ulici.
Dok se smijete izgledate kao rode. Jednom se nogom oslanjate na drugu i povijate se kao na vjetru. Da bi se ta slika uokvirila treba spomenuti kako u njenom gornjem uglu izviruje Kemo, obučar ovdašnji. Gleda uz, niz ulicu i ostaje kao zaleđen u kadru.
Vidim kako na ćošku sa ulicom Sutjeska domaćica popunjava loto listiće. Ceker je odložila na beton. Nagnuta nad aluminijski pult, sporo upisuje brojeve. Nogom odguruje kera koga privlači samo ceker. Kada završi vraća olovku nekom iza nje. Na kraju dugog reda vidim i jednu nervoznu nogu koja se ritmički kreće gore-dolje. Prazna pivska flaša. Vidim poštara Mitra koji ulazi u kadar na samom dnu ulice. Deset je sati i on izranja na mjestu bivšeg paviljona. Ako imaš dovoljno vremena, to znači sate, vidjećeš kako se lijeno vuče prateći izlomljeni ritam uličnih brojeva. Treba li da te podsjetim da trebaju sati trake da zabiljeziš kako se prazni njegova torba. Izgubićemo ga negdje poslije dva sata. Ali ti si iskusni vuk popodnevne pitomine u ulici Kralja Tomislava i znaš da je on u to vrijeme u bifeu “Šibenik”. Tamo se horski raspravlja i uvijek postoji pitanje dana. Mitar ne učestvuje u diskusiji osim što povremeno i glasno potvrdi zvanične istine.
Pazi sad ovo. Samo malo je potrebno, jednim zamahom krila i odmah sam iznad zgrada. Kroz potkrovni prozor posmatram te kako u Lipa blok prepisuješ naslove iz knjige “101 sevdalinka”. Na vrhu je zapisano Dugum kuje dugamdija Aljo, pa onda u nizu budila majka Mujagu, umorih se ruže trgajući, majka Fatu kroz tri gore viče, konja kuje Dizdarević Meho. Na dnu papira stoji još i uzeh đugum i maštrafu, pođoh na vodu. Pa sad ti vidi.
Evo nas u bašti kafane Koševo. Već satima traje takmičenje ko se može sjetiti najsmješnijeg naslova u Oslobođenju. U finalu su Utakmica za nezaborav (on je kandidat i za najžešći) i Skuplji međunarodni halo (Sarajevska hronika, nakon poskupljenja telefonskih impulsa). Šta vidiš oko sebe? Zatvori oči, ja ću govoriti.
Najbliži sto, urednici sa Radio Sarajeva. Njih je petoro a na stolu je 40 pivskih flaša. Sitna matematska neusaglašenost biva nadoknađena inspirativnim dijalogom o najkvalitetnijem telećom pečenju u BiH. Napuštamo ih dok u vazduhu lebdi tek postavljeno pitanje – a da li si probao rakiju od repe?
Naredni sto su pripravnici iz iste kuće.
Taksisti kojima je dosadilo da čekaju dole na ulici,
Onaj ljubavni par iz Kikićeve.
Čupo koji čeka ekipu za balote.
Ima i praznih stolova ali ja ne vidim u budućnost.
Podnevni je sat. Pola ulice je u sjeni. Sjaji tamo prema gimnazijskom parku. Vidim profesora Strucu kako kod komše ispija dnevnu dozu boze. Mukelefa uzima novine na trafici. Studenti i đaci. Dimnjačar. Ona dvojica koji viču staarii stvaari. Cvjećara. Gospođa Ljubica prije nego što zamakne u haustor osmatra izlog granapa u naivnoj nadi da se tamo pojavilo nešto novo. Bajadera. Nije samo da vidim, dio sam svega toga ali sad kad bi me upitao nemam pojma gdje sam krenuo.
Vidim vas kako se primićete zgradi radija. Zenit sa kosom do ramena, drčan. Ono u smislu šta treba da uradimo. Nesko kratko ošišan, ne mogu ni pretpostaviti šta misli, Roki kao i obično, tek je slučajno tu. Stojite na ćosku i prvo ste pogledali u sat. Ranije ste stigli i sada osmatrate okolne zgrade. Vidim vas i mislim šta će sutra biti u onom djelu Primusa koji nosi priglup naslov Top Lista Nadrealista. Treba da napravite prvu emisiju i još uvijek se pitam šta mi je trebalo da vam kažem ajde pokušajte.
Vidim te dok silaziš niz ulicu Kralja Tomislava. Brzo i ne okrečući se. U rukama samo futrola za gitaru. Htio bih da te zovnem ali si suviše daleko. Ukoso prelaziš ulicu i u mom vidokrugu ostaje samo trepereće svjetlo semafora.
Dok ne protrljam oči i samo me poznati obrisi zgrada uvjere da je sve po starom i da se sve promjenilo.
(Ovo je e-mail poruka koju je septembra 1996. godine Boro Kontić umjesto recenzije uputio Zlatku Arslanagiću, kada je Zlaja iz Toronta poslao knjigu pjesama “Između nekad i sad” sa molbom – “Volio bih, ako može, da se ovo objavi u Sarajevu”)