Dragi pisac koji je, ispisujući mržnju o Sarajevu, gubio dušu

Mržnjom nije izobličio Sarajevo, i to je, vjerojatno, najneugodnije u toj knjizi, nego je i tako mrženo i mrznuto, ostajalo ono prepoznatljivo, lijepo mjesto, nostalgična razglednica.

Momo Kapor

Prije dva mjeseca vidio sam Momu Kapora u ‘Maloj fabrici ukusa’, nedavno otvorenom restoranu u jednom od ljepših beogradskih kvartova, na Neimaru. Sjedio je odmah kod ulaza, s dvojicom starijih ljudi, čija su lica djelovala kao da se u životu nisu nagledali gradskih fasada. Morali smo proći pokraj Kapora, prolaz je bio uzak, tako da smo se on i ja skoro kucnuli laktovima.

Roman destilirane mržnje

Poslije sam sjeo tako da ga mogu gledati, onako iz stražnjeg poluprofila, i razmišljao sam o tome da mu priđem, pružim mu ruku i predstavim se. Pa da tako završimo stvar. Nisam to učinio, a on se, s onom dvojicom, oko ponoći digao od stola i polako, dječjim korakom, nestao. Ostala je dopola popijena čaša i prazna bočica Knjaza Miloša. Nikakvog viskija tu više nije moglo biti. Momo Kapor, rođeni Sarajlija, autor je najstrašnije knjige o tom gradu. Posljednji let za Sarajevo roman je destilirane mržnje, kakav je mogao napisati samo rođeni Sarajlija, netko tko u suštinskome smislu poznaje plan grada, zna sve njegove sentimentalne adrese i legende. I što je bilo najneugodnije: jezik i mentalitet Sarajeva Kaporovi su kost i meso, jer Beograđanin on nikada nije sasvim postao. Premda se kao dječak doselio u taj veliki grad, jedini toliko veliki da bi se čovjek u njemu u neka doba mogao početi osjećati kao domaći, ostao je došljak, onaj sa strane, nepripadajući. Adaptacija od čovjeka išće neku vrstu poniznoga naklona, po prilici kao da glavu polažete pod giljotinu, na koji on kao mladić nije bio spreman.

Pa se zato poslije smrtno zaljubljivao u Zagreb i Dubrovnik, e ne bi li u svome odabranom Beogradu izazvao kakvu ljubomoru. Imao bi on pravo na mržnju iz Posljednjeg leta za Sarajevo, jer pisac općenito ima pravo na mržnju – kakav bi, recimo, bio Thomas Bernhard kad ne bi mrzio Salzburg i Austrijance? – ali nije u Kaporovom slučaju to bila osobna, nego kolektivna i ratna mržnja. Roman je pisao u godinama sarajevske opsade, a objavio ga 1995. On je tom knjigom ratovao, i to ne protiv nečega tuđeg, što ne poznaje, nego je ratovao protiv svoga, a onda i protiv sebe samog.

Nostalgična razglednica

Mržnjom nije izobličio Sarajevo, i to je, vjerojatno, najneugodnije u toj knjizi, nego je i tako mrženo i mrznuto, ostajalo ono prepoznatljivo, lijepo mjesto, nostalgična razglednica. Kaporu je povijest umjetnosti u sarajevskoj Prvoj gimnaziji predavao isti profesor kao i meni, premda nas dijeli trideset godina. U Posljednjem letu za Sarajevo pisao je i o njemu.

Nisam mu oprostio tu knjigu, kao ni ostala dva romana iz sarajevske trilogije, manje dojmljive Čuvara adrese i Hroniku izgubljenog grada, ali Momu Kapora nisam mogao ni otpisati i izbaciti iz svojih sarajevskih i zagrebačkih kućnih biblioteka. Kada bih to učinio, amputirao bih važan dio svoje prošlosti, sentimentalnog odgoja i sjećanja, ali još više od toga: poništio bih pisca koji je na presudan način utjecao na nekoliko generacija starijih od moje, pogotovu na one koji se književnošću u životu poslije neće baviti. Na kraju, Kapora se nisam mogao odricati i zato što je s Folirantima, Provincijalcem i Adom za mene formativno važan pisac, i to iz onoga presudnog pubertetskog vremena, kada se gutalo i histerično miješalo sve: Dostojevski, Marinković, Kapor, Irwin Show, Alan Ford…

Momo Kapor bio je gradski i građanski pisac iz posljednja dva jugoslavenska desetljeća. Pritom, bio je i izvanredan novinski pisac, sigurno jedan od najboljih koje je ta zlosretna zemlja imala. Sve što bi napisao, oživjelo bi i progovorilo. To je bila bit njegova talenta. Ničega mudrog ili pretjerano ambicioznog u njegovome pisanju nije bilo, jer je imao dar o kojemu, vjerojatno, najbolje svjedoči činjenica što je širom Jugoslavije, osobito u Zagrebu i Beogradu, proizveo desetine epigona, sve slabih, grozno neuspješnih, mrtvih pera.

Vrag se počeo uvlačiti u njega potkraj osamdesetih. Kada se zarati, izvještavat će s hrvatskih i bosanskih ratišta, u vrijeme međunarodnih sankcija protiv Beograda grmjet će protiv Amerike – koja mu je u prethodnome životu bila kulturni i identitetski Jeruzalem – psovat će i kleti nezavisne medije, Žene u crnom i borce za drukčiju Srbiju, svjedočit će u Haagu u korist Miloševića, bit će u nekakvom odboru za zaštitu lika i djela Radovana Karadžića… Sve je, nesretnik, učinio da od građanina postane seljak. I pritom je žrtvovao tri svoja grada, rodno Sarajevo, Zagreb i Dubrovnik, e ne bi li konačno osvojio srce tog jednog Beograda. Na kraju, na drugi svijet ispraćaju ga sve oni koji su daleko od njegovih dobrih knjiga i od senzibiliteta i sentimenta s kojim ih je pisao, dok crnoga đavla u njemu vide, i baš nimalo ga ne žale, urbana, građanski orijentirana djeca, čiji je upravo on, prije trideset i koju godinu, bio predšasnik. Kao da Kaporova smrt s njegovim životom nema previše veze.

Žao mi je…

Bio je i dobar crtač: da imam neki njegov crtež, držao bih ga na zidu radne sobe, da ga stalno vidim. Kao što i njegove knjige na vidljivom mjestu držim.

U međuvremenu se namnožilo puno pravednika koji će i na Kaporu iskazivati svoju ispravnost, a ja nekako mislim da je prošao voz. I da je u toj stvari otišao posljednji let za Sarajevo. Žao mi je što se nismo kucnuli laktovima i što mu nisam prišao i rekao nešto glupo i patetično. Učinio bih to da nije bilo one dvojice preko čijih lica nije prešao neki dobar neimar, niti su kao djeca čitali Kapora.

piše: Miljenko Jergović

Koliko vam se sviđa ova objava?

Kliknite na srce da ocijenite!

Prosječna ocjena / 5. Do sada ocjenjeno:

Objava nema ocijena! Budite joj prvi :)

Miljenko Jergović

11 Odgovori na “Dragi pisac koji je, ispisujući mržnju o Sarajevu, gubio dušu”

  1. miljenko,ako ikad shvatis da nisi musliman i ti ces drukcije da mislis…

  2. Mnogi od nas su voljeli njegove knjige,ali je ta ljubav prestala njegovim svrstavanjem uz zločince..bar je kod mene tako..nemogu da mu oprostim,ni kao piscu,a ni kao čovjeku,toliku mržnju,ali sada ni to više nije važno.

  3. Vi Sarajlije, divni i dobri ljudi, u koje je dobrim delom preko kriminalaca, ratnih profitera i zagovornika ratne mrznje i netrpeljivosti, usao duh mrznje prema svemu Srpskom…
    Pita te li se nekada gde su svi oni Srbi koje ste poznavali kao vase sugradjane. Koliko ih je jos tu? Da li su svi otisli jer su mrzeli Sarajevo i Sarajlije ili su neki bili prinudjeni napustiti svoj dom. Neki su ostali i na vrlo nepopularnim mestima. Ispod deponije smeca i sl. Svi mi kojima je srce na pravom mestu smo gubitnici. Sve su to samo igre velikih a mi smo samo njihove sahovshe figure. Borimo se da izadjemo iz te igre svim svojim srcem,dusom o telom. Volimo se i cinimo dobro jedno drugom. Ne samo nas radi nego i nasih pokolenja. Samo ljubav moze pobediti zlo. Ostajte mi svi zdravi i sretni. Pozdrav. Andjelko

  4. Slučajno, tražeći nešto o košarkasima Bosne, nabasah na ovaj pamflet ili već šta je. Moradoh da se složim sa tobom ( da, da tobom ) Miljenko: tačno je da Kapor nije svojom mržnjom izobličio Sarajevo, ali ga je ljubav, tvoja i tebi sličnih baš “uljepšala” ! I samo još jedno pitanje, molim te: kako se to postaje takav znalac da se po izgledu ljudi koje prvi put vidiš, u kafani, izvede zaključak o njihovom porijeklu? Čini mi se da su se i nacisti bavili pomalo tom naukom?! Kapor nije imao u sebi mržnju, pogotovu ne za Sarajevo, ali kako bi ti mogao da shvatiš veličinu njegove ljubavi?

  5. Andjelko je sasvim u pravu i,što je najvažnije,kaže to na topli,iskreni način.Da nam je više ovakvih,kao on,a manje militantnih mrzitelja….gdje bi nam bio kraj.

  6. Potpuno si u pravu, a u istoj smo situaciji, jedino sto nemas petlju da pljunes!

  7. Od mojih knjiga, jednu mi (valda) mogu i oprostiti. A tebi nemaju sta da oproste.

  8. U Sarajevu se osjećam jako prijatno .Ljudi su neposredni i topli .Puno puta sam išao službeno pa ostanem još koji dan .Pojedem čevape na Baš-čaršiji , popijem nekoliko kahva , odem kod rođaka i na vrelo Bosne .Hrvat sam koji živi u Srbiji .Možete nadam se zamisliti koju količinu mržnje sam osjećao .Ali nikad nisam za nacionalizam krivio srpski narod već srpsku elitu .Srpski narod živi od svojih 10 prstiju i trudi se da živi bolje .Elita ne živi od svojih 10 prstiju već od magle koju plasira .Indoktrinacija nacionalizmom koju vrši srpska elita prema srpskom narodu je jaka .Rezultati se vide .Momo Kapor je bio pripadnik srpske elite u Beogradu .O njemu kao piscu nemam visoko mišljenje . Uskoro će pasti u zaborav .

  9. Dobro vece,
    Nemozemo cijeniti umjetnika po njegovoj nacionalnoj opredjeljenosti. ukoliko je Umjetnik Kapor osjetio mrznju iz sarajeva prema sarajevskoj djeci druge vjeroispovjesti imao je pravo to i da javno pokaze i kaze. Ja sam rodjena sarajka i osjetim bol u prsima svaki put kad vidim moje setaliste i moje ulice iz mladosti ali nisam sigurna da li je Sarajevo priblizno otvoreno i svjetski nastrojeno kao Beograd. nisam zaljubljena u Beograd niti zivim u njemu ali voljela bih da se Sarajevo proba oloboditi vjerskih okova pa da se vrarim na ulice sarajeva prije nego sto umrem

Komentariši

Vaša email adresa neće biti objavljivana. Neophodna polja su označena sa *