Džamonja: Blow-up

Moj honorar za konferansu bio je piće po sistemu ‘uzmi, Fato, koliko ti drago’, plus sve što piju moji prijatelji koje dovedem… Veso se uhvatio za glavu kad sam okupio reprezentaciju grada u piću: Biban, Bambi, Mosto, Čučak… – došlo bi ga mnogo jeftinije da mi je jednostavno isplatio honorar u parama.

Dario Džamonja
Dario Džamonja

Da je Michelangelo Antonioni poznavao S. Erića, njegov legendarni film Blow-up iliti Uvećanje (izraz ‘blow-up’ ne smije se brkati sa ‘blow-job’, mada i on ilustruje neku vrstu uvećanja – bar izvjesnih dijelova tijela) o fotografu, kojeg je igrao David Hemmings, ako se ne varam, zacijelo bi bio sasvim drukčiji. Svejedno, mislim da bi Miki našao dovoljno materijala da napravi jednu solidnu tragikomediju. Mislim da ima neke tužne i čudne simbolike što ovaj tekst o S. Eriću pišem za vrijeme pomračenja sunca: dok će fotografi diljem svijeta škljocati aparatima da ovjekovječe ovaj rijedak fenomen, S. Erić će činiti isto (pod uslovom da posjeduje fotoaparat), ali s tom razlikom što će, garant, zaboraviti da stavi film.




Sa S. Erićem me je upoznao Veso Đorem (ili je bilo obratno?) dok smo zajedno radili u Našim danima. Veso je tek počinjao karijeru uspješnog menadžera i biznismena, a bio je još daleko od vlasnika Doma pisaca i Crvene galerije. Kako je bio s Ilidže, često je znao prespavati noć u mom stanu. (Što mi nikad nije ‘oprostio’ – naprosto nije bilo teorije da platim ceh u Domu pisaca, a kad sam se oženio, ta povlastica se proširila i na moju ženu, koja je, puna sebe, na večeru znala izvesti buljuk jaranica, a onda samo potpisati račun sa – Daco.)

Dok je držao diskoteku na Skenderiji, pitao me je mogu li mu kao gosta dovesti Boru Đorđevića, s kojim sam, u to vrijeme, bio u prijateljskim odnosima. Nazvao sam Boru i on je pristao i rekao mi svoju cifru, a i Veso je pristao. Moj honorar za konferansu bio je piće po sistemu ‘uzmi, Fato, koliko ti drago’, plus sve što piju moji prijatelji koje dovedem… Veso se uhvatio za glavu kad sam okupio reprezentaciju grada u piću: Biban, Bambi, Mosto, Čučak… – došlo bi ga mnogo jeftinije da mi je jednostavno isplatio honorar u parama. (Ali, svejedno, ispoštovao je svoj dio ‘ugovora’ i mi smo tu noć smlatili godišnju proizvodnju Tuborga.)

Tog hladnog, decembarskog jutra, dok smo pomalo nesigurno izlazili iz kafane, S. Erić je zamolio Boru za fotografiju, a onda ga popeo na ogradu starog mosta na Skenderiji. Bora se ljuljao na onih deset centimetara širine dok je vjetar fijukao prijeteći da ga obali u Miljacku, a S. Erić je petljao nešto oko canona, da bi me upitao: ‘Imaš li dinar?’

Pojma nisam imao čemu bi mu dinar mogao poslužiti pri slikanju, ali sam pretrkeljao džepove i nisam našao nijedan: ‘Hej, Boro, imaš li dinar?’, pitao je S. Erić.

Bora je bio zabezeknut kao i ja, ali je našao dinar i bacio mu ga. Ispostavilo se da vajni fotograf ima problema s blicem, pa mu dinar treba da otvori kućište za baterije. Tu nije bio kraj problema: ‘Daco, imaš li upaljač?’

Nisam ga imao, a on je opet isto pitanje uputio Bori, a ovaj je, misleći da je čovjek potpuno izgubio razum, bacio upaljač i odgovorio: ‘Pa, jebo te, bre, bog – ne misliš valjda sad pušiti? Smrzao sam se k’o pička!’

S. Erić je podgrijao baterije, ne bi li izvukao iz njih kuveta za makar jedan snimak. (Nisam siguran da li je ikad i taj jedan snimak izradio.)

Negdje u to doba se preselio kod mene: došao je u žutoj nikon vindjaci, s canonom i velikim planovima za budućnost. Od toga su ostali samo ti planovi, koje i sad sanja u svojoj vukojebini u Crnoj Gori. Bio je oduvijek ‘free-lancer’ ili, po naški, tezgaroš i neke od tih tezgi su bile zbilja dobre – i dobro plaćene i dobro urađene, ali druge – katastrofa. Sjećam se kad je prihvatio posao za katalog za Zlatar. Slikao je komade nakita u mom stanu s improvizovanim osvjetljenjem, a rezultat je bio da su smaragdi ispali crni, safiri crveni, a rubini plavi…




Kad bi uradio dobar posao, s honorarom bi trčao po svoju kćerku, Sašu, dovodio je u Pozorište mladih i lica obasjanog neviđenom srećom (ja tada još nisam imao djece, pa mi je taj osjećaj bio potpuno stran), upoznavao s rajom, a onda je vodio u kupovinu i plaćao najbolju garderobu – za sebe je malo ostavljao. Saša mu je odgovarala s istom ljubavlju, jer da nije tako, ne bi nikad pristajala da provede noć s tatom u našem stanu, koji je na dijete u pubertetu mogao ostaviti samo traume. (Svake noći, dok grlim znojavi jastuk, dok mi pred oči izlaze slike moje Nevene i Vesne, kad se sjetim prizora kako njih dvoje spavaju zagrljeni na jogiju, ja ustajem iz kreveta, palim cigaretu na cigaretu, ispijam konjak – ako ga je išta ostalo – zovem Ameriku samo da bih čuo glasove svoje djece, a poslije toga se osjećam još bezvrjednije. Pogotovo kad mi moj mali Zeko, kroz plač, kaže: ‘Tata Daco, ti nikad, nikad nećeš doći.’)

Ne može se reći da S. Erić nije imao uspjeha kod žena, ali, bogami, ni sreće. Poslije svake od (čestih) svađa i prekida sa svojom curom, meso mu se borilo s kostima i znali smo provesti besane noći: ‘te vaka je, te naka je’, ‘sve su one iste’ i sve ono sranje što povrijeđeni muškarci pričaju o ženama koje vole. On, koji je, inače, pet godina stariji od mene, izgleda deset godina mlađi. Uvijek sam ga zajebavao da to može zahvaliti ‘naučno dokazanoj’ činjenici da samo glupi i ljudi bez savjesti ne stare.

Inače, da budem pošten, nije lako živjeti s tersom kao što sam ja, ali s njim nikad nisam, za tih pet ili šest godina, došao u konflikt, osim kad bi prekardašio u upotrebi svog isforsiranog ‘šatrovačkog’: ‘Ma, daj, jebo te otac, pričaj k’o normalan svijet!’

Zato, moj dragi Slavkane, za tebe će vrata mog stana uvijek biti otvorena (mada su sada zatvorena i za mene), jer, znaš, vječne ljubavi traju samo u knjigama i filmovima, a prijateljstva ne umiru preko noći… Znaš i sam: ‘one su take i take’, ‘sve su one iste’…

pisao: Dario Džamonja

Leave a Reply

Your email address will not be published. Required fields are marked *