Dario Džamonja

Banuo je jedne noći s flašom vinjaka, dvije polovnjače i todorom dutinom.
(Primjedba lektoru: ostaviti mala slova, jer su me u školi učili da se imena ljudi pišu velikim slovom.)

Kotarisali smo se šupka, a poslije i flaše vinjaka.

Moja izabranica je bila spremna na sve, ali nije dala da joj skinem grudnjak?! Do dana današnjeg to mi je ostala misterija, nije se valjda bojala da ću joj ga ukrasti?!

Ujutro me je pitao (pošto je imao novčanih problema, ili, prostije rečeno – bio kokuz) može li ostati kod mene do proljeća, a kako sam i ja bio u sličnoj situaciji (Spektar, gdje sam tada radio, prestao je izlaziti i imao sam neku crkavicu od honorara u Oslobođenju, gdje sam pisao za “studentsku stranu”), pristao sam.

“Intervjuisao” sam brucoše i diplomce po raznim fakultetima, pitao ih o njihovim planovima za budućnost i, mahom, većina mi je odgovarala da planiraju zažditi u inostranstvo.

Kad sam napisao prvi tekst, moja tadašnja urednica Zrinka Ilić me je ukorila: “Ma, jok. Svi oni žele ostati u Jugi i pomoći njenom prosperitetu”.

Tako sam naučio svoju prvu lekciju iz novinarstva – ne vjeruj svemu što pročitaš u novinama.

To mi je olakšalo posao, jer se više nisam trebao jebavati s papcima, nego sam sjedio u bifeu Oslobođenja, kod Lutve, i izmišljao izjave. Obavezno bih izmislio tri imena – srpsko, muslimansko i hrvatsko.

Tako smo se Čučak i ja dogovorili da on plaća samo režije i telefon. On, bezbeli, ni to nije ispoštovao, pa smo uskoro ostali bez struje i telefona, a ja sam mu jednog dana, iritiran, rekao:

“Čule, vidio sam lastu kako prelijeće”, na šta mi je on hladnokrvno odgovorio: “Jedna lasta ne čini proljeće.”

Kao što rekoh, obojica smo bili kokuzi, ali bio je drugi vakat, pa se i moglo preživjeti – uvijek bi se našao neko da plati “grah-solo” u Expresu, da plati piće, kupi cigare.

Ali, nedjelja, prokleta nedjelja, bila je najzajebaniji dan – na ulici ni žive duše, a ti (najgora moguća kombinacija) em mamuran, em kokuz, em gladan…

Često smo na nedjeljni ručak išli kod Gavrila Grahovca, Stevana Tontića ili Radovana Karadžića, a Čučak je imao tu osobinu (ili talenat) da jede “unaprijed”, to jest da pojede ogromne količine hrane. Tako smo ga jedan dan, kod Gavre, testirali, a on je smazao cijelu kokoš, punu tepsiju krompira i ne primjećujući da ni Gavro, ni njegova žena, Biljana, ni ja nismo ni okusili.

Na kraju ga je Gavro sarkastično, kako samo on zna, upitao: “Čule, jesi li gladan?”
“Imaš li kakvog džema?”

U granapu bih znao kupiti deset deka kafe i kilo šećera i sve sam mislio da sam poludio, jer kafe je uvijek bilo a šećera nikad, a onda sam, u neko doba noći, uhvatio Čučka kako iz kese guta šećer i zaliva ga vodom iz bokala.

“Šta, bolan, to radiš?”

“Snaga, snaga!”

Jedne godine se s broda vratio moj prijatelj Milan i donio pun karton Jack Danielsa, brdo Camela i kilo hašiša. Usred Parkuše me je pitao ima li ga kome utušiti, a bilo je to baš vrijeme kada je Ipe Ivandić, tadašnji bubnjar Bijelog dugmeta, uhapšen zbog jednog džointa, pa sam mu rekao da šuti…

Otišli smo mojoj kući, u kadu stavili gajbu pive, otvorili Jack, pušili Camel i tiho se oblokavali, a na stolu je tinjala “cigla” hašiša, koje smo se htjeli kotarisati. Upao je Čučak, pijan kao zvijer, i pitao ima li šta za pušiti, a ja sam mu rekao:

“Samo hašiš.”

“Daj, smotaj mi jednu.”

Napravio sam mu najveći džoint od toalet papira. On ga je sisao i sisao, a onda pitao:

“Ima li pive?”

Kada se ujutro probudio, pitao sam ga:

“Čule, znaš li šta si sinoć radio?”

“Pojma nemam. Puk’o mi je film.”

“Pušio si drogu.”

“Šta sad to znači?”

“Znači da si postao ovisan.”

Čule je problijedio i drhtavim glasom pravog “džankija” izmucao: “A, gdje to sad mogu kupiti?”

Nije šećer bio jedina stvar, koja je na volšeban način nestajala iz kuće. I žileti. Paket (Čučak se nije brijao, a ja jednom u sedam dana) mi nije mogao trajati ni heftu, a onda sam, opet, zatekao Čučka kako reže nokte žiletom.

“Pa, životinjo, što ne uzmeš makazice ili grickalicu?!”

“Ne mogu – jeza me hvata od makaza.”

Da ne griješim duše, naučio me najbolji fol na svijetu: kad bi dobro tucao neku žensku, kad više ne bi mogla ni hodati, zapalio bi cigaru, izašao na prozor i glumio depresiju… “Maco, šta ti je?”, pitala bi ženska, a on bi “sav jadan” odgovarao:
“Izvini, ovo mi se nikad prije nije desilo – nikad nisam bio ovako loš.”

Odmah sam “kupio” fol, a priča se širila po gradu, jer pretpostavljam da i žene, kad se nađu na svojim sjedeljkama, pričaju iste priče kao i muškarci.

Onda je Čučak otišao u vojsku i puno mi je nedostajao, jer sam opet, ne računajući pojedine “padobrance”, ostao sam.

By the way, što rekli Amerikanci, ili usput budi rečeno, oko sve priče da je Čule bio snajperista na Jevrejskom groblju, ja mogu samo da kažem: dabogda da su svi snajperisti bili kao on – ovaj grad bi imao više stanovnika.

Dario Džamonja (Sarajevo, 1955 – Sarajevo, 2001), bosanskohercegovački novinar i fenomenalni pisac kratke priče. Bio je kolumnista u magazinima “Slobodna Bosna”, “Večernje novine”, “Naši dani”, “Oslobođenje”, “Komunist”, “Valter” i “Valter ekspres”, te urednik u časopisu “Lica”. Dobitnik je nagrade “Veselin Masleša” za najbolju knjigu proze za 1985. godinu, te “Fund Free Expression Award” za 1993. godinu, “Writes Club Madison” II nagrada za Non-fiction 1994. godine i otkupne nagrade za poeziju “Madison” 1996. godine.
Bibliografija
“Priče iz moje ulice”, Oslobođenje, Sarajevo, 1980.
“Zdravstvena knjižica”, Svjetlost, Sarajevo, 1985.
“Drugo izdanje”, Veselin Masleša, Sarajevo, 1987.
“Priručnik, Svjetlost, Sarajevo, 1988.
“Oni dani”, 1989.
“Prljavi veš”, autorovo izdanje, Sarajevo, 1991.
“Pisma iz ludnice”, Slobodna Bosna, Sarajevo, 2001.
“Ptica na žici”, Buybook, Sarajevo, 2002; – 2. dopunjeno izdanje, Buybook, Sarajevo, 2003.
“Priče – Dario Džamonja“, Pressing, Sarajevo, 2003.