pričao: Dario Džamonja

Nedavno mi je Safet Plakalo pričao kako je njegova četverogodišnja komšinica, Azra Hodžić, pitala oca:
“Babo, je li istina da su ubili Å vrakino selo?”
“Nije istina, sine. Poginulo je dosta ljudi, ali ga nisu ubili. ZaÅ¡to pitaÅ¡?”
“A, ja znam koga su ubili?”
“Koga?”
“Titu!”
Babo je bio zbunjen:
“Kako to misliÅ¡?”
“Na kući, preko puta mog obdaniÅ¡ta, na zidu piÅ¡e: ŽIVIO TITO!”
Babi opet niÅ¡ta nije bilo jasno: “???!!!”
“Kuća je sad sruÅ¡ena, tu sad viÅ¡e niko ne živi – mora da su ga ubili.”

* * *

Poslije jedne od emisija CNN-a o Sarajevu, kada sam, po običaju, prolio suze kada bih prepoznao ulicu, zgradu, a kamoli lice iz mog bivšeg života, kćerka me je pitala:
“Tata, jesu li to OPET ubili TVOJE Sarajevo?”
“Nisu, Zeko, nisu, hvala bogu.”
“Pa, Å¡to onda plačeÅ¡, tata?”
“Ubili su mnogo tatinih prijatelja, pa plačem od tuge. A, plačem i od sreće, jer ga nisu ubili”, pokuÅ¡ao sam objasniti.
“Ja ću ubiti tvoje Sarajevo!”
“ZaÅ¡to, Zeko?”
“Jer mrzim kad ti plačeÅ¡!”

* * *

U Americi sam imao viÅ¡e informacija Å¡ta se deÅ¡ava u Sarajevu i Bosni nego kad sam bio ovdje: jedini “CNN” koji smo imali (kako nije bilo struje) bilo je svakodnevno okupljanje u prostorijama FK Sarajevo, gdje smo, uz kafu i porijetku lozu, izmjenjivali istine i poluistine, laži i polulaži o svemu onome Å¡to se deÅ¡ava oko nas: pripremali ofanzive i kontraofanzive, pravili planove za slamanje obruča oko Sarajeva, i, naravno, “predviÄ‘ali” skore Nato udare…
Kao manijak sam “prelistavao” kanale (na silno nezadovoljstvo svoje žene Amerikanke, koja je propuÅ¡tala priliku da vidi nastavak neke svoje sranje-opere) ne bih li od parčića sklopio nekakav mozaik, palio cigaretu na cigaretu i pokuÅ¡avao joj, potpuno nezainteresovanoj, objasniti Å¡ta se dogaÄ‘a…
Poslije izvjeÅ¡taja da su “naÅ¡i” F-16 s neba spizdili “njihove” galebove, u Å¡kolu sam otiÅ¡ao sav blažen. Kad su časovi bili zavrÅ¡eni, pozvao sam svu “raju” iz razreda na piće u kafanu preko puta, a oni se nisu bunili Å¡to ih gnjavim svojim nebuloznim pričama o Bosni sve dok im plaćam pivo…
U euforičnom raspoloženju sam im pričao sve i svaÅ¡ta: kako je kod nas trudničko (plaćeno) bolovanje godinu dana, kako se može puÅ¡iti na svakom mjestu – kafanama, bezbeli, ali i poÅ¡tama, čekaonicama, državnim institucijama, pa čak i bolnicama, kako te niko ne može otpustiti s posla, kako je Å¡kolovanje i medicinsko osiguranje besplatno, kako se, obično, oko deset sati ode na “doručak” u Sirano, Kvarner ili Morića han, pa taj doručak potraje sve do kraja radnog vremena, i duže, kako je kirija za moj stan bila 1% od mojih prihoda, a ni to nisam morao plaćati redovno, kako nikad nije bilo potrebe da naučim voziti kola, jer mi je do posla uvijek bilo pet minuta pjeÅ¡ke, a ako bih iÅ¡ao negdje dalje, koristio bih taksi…
RaziÅ¡li su se u čvrstom uvjerenju da nisam samo “čudan” (wierd), nego potpuno lud.

* * *

Poslije masakra na pijaci, kada sam s užasnim nevjerovanjem pratio krvave slike na ekranu (kad čak nisam mogao ni puÅ¡iti od silne tjeskobe da je sve uzalud) i kada me je Amerikanka, staklastih očiju poslije Å¡est popijenih piva, uhvatila meÄ‘u noge, a ja kriknuo: “Pa, ima li u tebi iÅ¡ta ljudsko? RazumijeÅ¡ li ti iÅ¡ta, majku ti jebem? Može li se tebi iÅ¡ta objasniti? Zar misliÅ¡ da sam ja životinja?”, a ona me istjerala iz njene kuće, pa sam hladnu, dozlaboga hladnu noć morao provesti u olupini automobila, koji je bio parkiran nedaleko kuće, sutra, na sabahu sam, bez obzira na sve, morao ići u Å¡kolu – ovaj put u sasvim različitom raspoloženju…
Razred me je dočekao na nogama, u potpunoj tišini, a profesor psihologije, Michael Dyer je rekao:
“Dario, ako želiÅ¡, ne moraÅ¡ danas polagati test. MožeÅ¡ to, nasamo, kad tebi odgovara.”
Rekao sam da sam O.K. I bio sam. Dobio sam A.
Nastava se zavrÅ¡ila, a, raja, Jackie, Steve, Craig, mali Steve (koji joÅ¡ nije imao “dozvolu” da pije, jer nije bio napunio dvadeset i jednu godinu), Jose, pozvali su me na piće…
I dalje su bili sigurni da sam lud, ali sad su bar znali zašto!

* * *

Sada, dok gledam beskrajne izvjeÅ¡taje CNN-a, nepotrebno dosadne “specijalne emisije” o NATO udarima na Srbiju, ni traga od euforije u meni, ni traga od onog osvetničkog raspoloženja kakvo sam osjećao u Americi… Najgore, možda, od svega Å¡to, s druge strane, ni traga samilosti ni zabrinutosti za moje prijatelje u gorućem Beogradu, nego praznina koja odjekuje u mojoj duÅ¡i…
U neko doba zvoni telefon i to je Amerikanaka, koja me prvi put po mom dolasku u Sarajevo zove:
“Dario, jesi li gledao?”
“Å to?”
“Ovu stvar sa Serbiom?”
“Aha.”
“Pa, kako se osjećaÅ¡?”
“Kokuz. Kokuz i mamuran – to je najgora kombinacija”.
“Kad se vraćaÅ¡ kući?”
(Ne znam Å¡ta misli: svojoj ili njenoj.)
“Kad ne budem kokuz i mamuran.”
(Što u prevodu znači: Nikad.)
“Pozdravi mi Zeku. Poljubi je za mene i reci joj da je tata puno voli”, nastavljam.
(Što u prevodu znači: Možda.)

Dario Džamonja (Sarajevo, 1955 – Sarajevo, 2001), bosanskohercegovački novinar i fenomenalni pisac kratke priče. Bio je kolumnista u magazinima “Slobodna Bosna”, “Večernje novine”, “NaÅ¡i dani”, “OsloboÄ‘enje”, “Komunist”, “Valter” i “Valter ekspres”, te urednik u časopisu “Lica”. Dobitnik je nagrade “Veselin MasleÅ¡a” za najbolju knjigu proze za 1985. godinu, te “Fund Free Expression Award” za 1993. godinu, “Writes Club Madison” II nagrada za Non-fiction 1994. godine i otkupne nagrade za poeziju “Madison” 1996. godine.
Bibliografija
“Priče iz moje ulice”, OsloboÄ‘enje, Sarajevo, 1980.
“Zdravstvena knjižica”, Svjetlost, Sarajevo, 1985.
“Drugo izdanje”, Veselin MasleÅ¡a, Sarajevo, 1987.
“Priručnik, Svjetlost, Sarajevo, 1988.
“Oni dani”, 1989.
“Prljavi veÅ¡”, autorovo izdanje, Sarajevo, 1991.
“Pisma iz ludnice”, Slobodna Bosna, Sarajevo, 2001.
“Ptica na žici”, Buybook, Sarajevo, 2002; – 2. dopunjeno izdanje, Buybook, Sarajevo, 2003.
“Priče – Dario Džamonja“, Pressing, Sarajevo, 2003.

Šta mislite o ovoj objavi?

Vezane teme: 1992, Dario Džamonja