Džamonja: El Nino u mojoj glavi

…ljeto je bilo kraj škole, dijeljenje đačkih knjižica, koja para od rodbine za sve petice (osim dvice iz vladanja), odlazak s ocem na more, u Cavtat, gdje sam ga mrzio dok je on obrađivao Njemice, a ja besmisleno i bezuspješno zabacivao udicu s mola i jedva čekao da se vratim u svoje Sarajevo, gdje me čekala: jesen, vazda mi mrska škola, ali dragi prijatelji: Ilija, Rile, Eko, Mirza, Mise, Ljupe…, još bezbroj tekmi lopte i basketa u Fisu…

Dario Džamonja
Dario Džamonja

Kad bih znao šta se oko mene dešava, znao bih i ja šta da radim. Izgubio sam svaki osjećaj za vrijeme – ma, kakvo vrijeme! – za godišnja doba. Nekad su postojala četiri: proljeće, to je bilo kad bih, kofrčeći se pred rajom, prvi skinuo cipele i usudio se bos hodati po ulici (mada su mi se tabani mrzli), a onda bi me, da ne bi zaostali, svi ostali slijedili i šutali smo loptu u parku iza Druge gimnazije; brao sam kukurijek i jagorčevinu na obalama Miljacke, kaćune i visibabe u Gaju i nosio bukete baki, a ona ih je pobožno čuvala, baš kao da sam joj donio Sveti Gral: ljeto je bilo kraj škole, dijeljenje đačkih knjižica, koja para od rodbine za sve petice (osim dvice iz vladanja), odlazak s ocem na more, u Cavtat, gdje sam ga mrzio dok je on obrađivao Njemice, a ja besmisleno i bezuspješno zabacivao udicu s mola i jedva čekao da se vratim u svoje Sarajevo, gdje me čekala: jesen, vazda mi mrska škola, ali dragi prijatelji: Ilija, Rile, Eko, Mirza, Mise, Ljupe…, još bezbroj tekmi lopte i basketa u Fisu i nadolazeća: zima, kad ću se ludo spuštati na ligurama niz Dalmatinsku; jedva čekati novogodišnju proslavu kod Brace, na spratu iznad mene, sa starijom rajom: Ogijem, Čupom, Bibanom, Čedom… biti pijan ne samo od obaveznog fruškogorskog bisera nego od osjećaja važnosti što sam zadužen da na češkom Supraphon gramofonu navijam ploče Adamoa i Jane Birkin, zamišljati kako će to predivno biti kad i ja odrastem da se ljubim (filmski) s njihovim djevojkama, koje su – po realnoj procjeni ako ne gabori, a onda prosječne – meni izgledale kao boginje – bljesak gole sise ili guza činio je te zime najvrućim godišnjim dobom; poslije toga tradicionalna, ponoćna utakmica “na male”, u zaleđenoj bašti Šetališta, gdje se klizamo, padamo, smijemo Zlaja, Ranko, Mirko, Đuka, Slađo, Brdo, Kusta, Omer… kad čekam svoj predstojeći rođendan, ne znajući da me svaka naredna godina približava ovom, petom dobu u kojem sad živim: svaki dan mi je isti, i ne znam da li je to El Nino, ili neka druga kosmička sila, što moje jalove dane, godišnja doba (koje prepoznajem samo po garderobi koju nosim), pretvara u očaj, pa se (koje li otrcane fraze), ‘kao davljenik hvatam za slamku’, a u stvari za telefon, i zovem Ljubljanu, Ozrenku, koja me prije devetnaest godina šutnula:




‘Hej, ja sam’, prepoznala mi je glas.

‘Otkud ti?’

‘Ma, znaš, htio sam te samo nešto pitati… U stvari, zovem te iz Seattlea, iz Amerike, planiram da se vratim u Sarajevo, pa sam skonto da svratim i do tebe?’

‘Šta si me htio pitati?’

‘Evo, skoro zaboravih: što mi ti, onda, bogati, dade nogu?’

‘Slušaš li ti sebe, ikad, Dario?’

‘Ja, pa šta?!’

‘Zoveš me nakon devetnaest godina: niti pitaš kako sam, jesam li udata, imam li djece, šta radim, nego bi ti, samo tako, ‘svratio’?! Saberi se, bolan, čovječe!’

Tu se i saberem. (A ja, kad god se saberem, onda se oduzmem.) Sve što mi čini radost – natjera me na plač.

‘U pravu si, Ozrenka, izvini, ako ti to nešto znači… Samo sam htio… ‘Ajde, nema veze… Vozdra.’




* * *

Ako ništa drugo, u svojoj samoći sam razvio sposobnost da sanjam ono što hoću, a ono što neću i ne pamtim. Znam da samo idiot razmišlja o prošlosti, a da pametan čovjek konta o budućnosti, pa liježem u krevet, komplet obučen, i koncentrišem se da sanjam svoju djecu, više njihov glas (jer, slike imam), miris i dodir, sve ono što mi nedostaje…

Budim se u hladnom znoju: kao, ispitivale su me neke nakaze… Sjedili su iza teških, pisaćih stolova, pred njima su bile hrpe papira i gomile grafitnih olovaka, koje su neprestano šiljili… Iz pozadine je svirala neka nedefinisana muzika, a oni su me pitali koje sam nacionalnosti…

Mrtvo ozbiljno odgovaram: ‘Mrtvac. Pripadnik najbrojnije nacije na svijetu.’

Prevrću papirine ispred sebe: ‘To ne može biti. Vi ste još uvijek živi.’

* * *

Svanulo je; po kalendaru bi trebalo biti ljeto, a ja kroz prozor gledam pahuljice… Da li je to El Nino u mojoj glavi ili ja više ne mogu ni da sanjam?

pričao: Dario Džamonja

Share

One Reply to “Džamonja: El Nino u mojoj glavi”

  1. Ovo je nemoguce koliko je licio na Pimpeka. Vjerovatno sam ga svojevremeno sreo na ulici misleci da je Davor.

Leave a Reply

Your email address will not be published. Required fields are marked *