pričao: Dario Džamonja

Sreli smo se kod Šipada, bivšeg Oslobođenja ili, svejedno kako to sad neko zove, jer imena traju samo kad se prikače mrtvima.

Prošlo je skoro petnaest godina od našeg posljednjeg susreta. I to, baš, čini mi se, na istom mjestu. Ja sam nosio tekst u Večernje novine (Jutarnje novine), a on je žurio na posao u obližnju banku gdje je radio.

Pitao me je: “Daco, ako boga znaÅ¡, imaÅ¡ li kakve kanafe?”

Teško mi je bilo dokučiti zašto li bi mu trebala kanafa u tim jutarnjem satima, a on mi je objasnio:

“Puklo mi je dugme na tolama, spadaju mi, a moram na posao…”

Pošto se ne sjećam da sam ikad u životu nosio klupko kanafe u džepu, izvukao sam kaiš iz pantalona i dao mu ga, a on mi je žurno odmahnuo rukom:

“Vidimo se kasnije u Siranu…”

Sad je stajao tu: isti! Å lampavo svezana, naherena kravata, sako krivo zakopčan, tole na po guza, cipele koje su samo mogle sanjati o kremi i četki, vječna dvodnevna brada… DoduÅ¡e, bilo je neke razlike: viÅ¡e to nije bilo ALHOS odijelo “na kredu”, nego rahmetli Versacijevo, a na ruci je, umjestu Kirovskog, blistao Rolex…

Nakon grljenja i ljubljenja bezuspješno sam pokušao vratiti vrijeme petnaestak godina unazad, pa sam ga upitao:

“Treba li ti kanafe?”

Sjetio se i počeo skidati kaiš s pantalona:

“Evo ti – original imitacija skaja…”
“Ma, zajebavam se”, odmahnuo sam rukom.

TapÅ¡anje po ramenima i “E, moj Daco” i “E, moj Sejo” nije moglo vječno trajati i nelagoda je postajala sve veća: on se bojao da mu ne zatražim para, a ja sam se lomio da mu ih ne zatražim.

Jedina spasonosna rečenica (iako sam bio kokuz) bila je:

“Sejo, ajmo na piće?”
“Ne pijem ti ja, evo već deset godina.”
“Ti?!”
“Ne da mi ona moja fiÅ¡trija.”
“Ko ti je fiÅ¡trija?”
“Ma, ne znam sjećaÅ¡ li se ti nje… Bila je konobarica na Sedreniku… ÄŒini mi se da smo bili zajedno kad sam je ja uÅ¡tinuo za guzicu, a ona krenula da mi opali Å¡amar… Bila je (i sada je) metar i žilet, pa je fulila. Rekao sam joj: kad slijedeći put probaÅ¡ da me oÅ¡amariÅ¡ ponesi Å¡tokrlu. Ona me je tad hraknula – bože dragi, kako me je samo hraknula!” “I?”
“Eto, sretnemo se u Danskoj. Prvo smo iznajmili neki restorančić… onda smo otvorili svoj. I to smo prodali i počeli da se bavimo biznisom…”

(Sejo je, inače, imao problema s izgovorom i mijeÅ¡anjem riječi. MlaÄ‘i misle i pričaju da mu je nadimak Sejo Tufahija doÅ¡ao od toga Å¡to je u prodavnici ploča tražio Tufahije i kaskade, a ja pamtim davnaÅ¡nju priču kako je jedne noći doÅ¡ao kući k’o treska, zavirio u frižider, izvadio tepsiju, obilno je zalio mileramom, posolio, pobiberio, smazao je i zaspao k’o zaklan. Ujutru je pitao majku:

“Mati, ima li joÅ¡ onih filovanih paprika od sinoć?”
“Ma, kakve te crne paprike spopale? Uneredio si mi cijelu tepsiju tufahija, a ja ih maksuz spremila za goste.”

Pričao mi je da je, za vadionu, materi, za Osmi mart, kupio kokos.

“Kakav, bolan, kokos?”
“Ma, ona skuplja to. ZnaÅ¡ Å¡ta je to? Ono malo bodljikavo Å¡to raste u Sehari.”
“MisliÅ¡-kaktus.”
“Jebaji ga – nit’ je cvijet, nit’ je drvo.”
“Kakav ti je to biznis?”, pitao sam ga.
“Pričat ću ti. Dolazim opet slijedećeg mjeseca da vratim stan, pa se vidimo.”
“Kad si podnio zahtjev?”
“Jučer.”
“E, moj Sejo. Ti misliÅ¡ da je to tek tako. Mene su jebavali dvije godine…”
“Obećali mi ljudi.”

* * *

Sreo sam ga prošlog petka.

“Daco, vratio sam se u stan. ÄŒuo sam da su tvoj opuhali. Ako se ne ljutiÅ¡, imam jedan solidan parket…”
“Koji će mi kurac parket?”
“Å ta ja znam, ako ti treba da smjestiÅ¡ stvari?”
“Plakar, Sejo, ne parket!”
“Jebaji ga – nit’ se jede, nit’ se pije. Treba li ti?”
“Dobro bi mi doÅ¡’o.”
“Zdogovoreno. ‘Ajmo zalit.”
“Koliko se ja sjećam – tebi ona tvoja fiÅ¡trija ne da piti.”
“E, moj Daco. Svaka fiÅ¡trija ima svoj rok trajanja. Sad sam ja fiÅ¡trija.”

Sjedili smo kod Paje, a on je na sav glas pjevao Sejdefu majka… i kulturno razbijao čaÅ¡e: zamotao bi čaÅ¡u u maramicu, a onda je krhnuo u ćoÅ¡ak…
“Koji ti je kurac? NeÅ¡to ti ne ide piće? HoćeÅ¡ li da promijenimo kafanu?”, pitao me je.
“U dure je. NeÅ¡to me jebe kiselina”, rekao sam.

Pri tom sam mislio kako mojim fištrijama ne treba ni štokrla da bi me svaki dan, svaku noć šamarale. Mislio sam kad će njima isteći rok trajanja. Kad li ću se ja ofištrijati?

Dario Džamonja (Sarajevo, 1955 – Sarajevo, 2001), bosanskohercegovački novinar i fenomenalni pisac kratke priče. Bio je kolumnista u magazinima “Slobodna Bosna”, “Večernje novine”, “NaÅ¡i dani”, “OsloboÄ‘enje”, “Komunist”, “Valter” i “Valter ekspres”, te urednik u časopisu “Lica”. Dobitnik je nagrade “Veselin MasleÅ¡a” za najbolju knjigu proze za 1985. godinu, te “Fund Free Expression Award” za 1993. godinu, “Writes Club Madison” II nagrada za Non-fiction 1994. godine i otkupne nagrade za poeziju “Madison” 1996. godine.
Bibliografija
“Priče iz moje ulice”, OsloboÄ‘enje, Sarajevo, 1980.
“Zdravstvena knjižica”, Svjetlost, Sarajevo, 1985.
“Drugo izdanje”, Veselin MasleÅ¡a, Sarajevo, 1987.
“Priručnik, Svjetlost, Sarajevo, 1988.
“Oni dani”, 1989.
“Prljavi veÅ¡”, autorovo izdanje, Sarajevo, 1991.
“Pisma iz ludnice”, Slobodna Bosna, Sarajevo, 2001.
“Ptica na žici”, Buybook, Sarajevo, 2002; – 2. dopunjeno izdanje, Buybook, Sarajevo, 2003.
“Priče – Dario Džamonja“, Pressing, Sarajevo, 2003.