Džamonja: Lu-lu-lubenica

Meni se uvijek činilo kao da ne živi sa mnom u istom gradu već negdje daleko i samo nas usput posjećuje da čuje novosti, da obiđe mene. Uvijek mu se negdje žurilo, kao da je negdje nekoga ostavio i tamo ga čekaju, kao da negdje nešto nije dovršio.

Dario Džamonja
Dario Džamonja

Spavaju zelena brda pod jednookim nebom Sarajeva. Na njima spavaju ljudi zagrnuti ili pokriveni šatorskim krilima: čuvaju svoje blago – lubenice. Ovo je slika koja pripada dalekoj prošlosti i koja se više nikad neće vidjeti u ovom gradu, jer sada uvozimo lubenice iz Gvatemale, i to u po zime.




Nema više klinaca da se šuljaju po pijaci, pa da jedan, najhrabriji, zaždije lubenicu, a kad seljak potrči za njim, ostali ga opušu. S plijenom se tad išlo na Darivu, hladile su se lubenice u bistroj, čistoj, hladnoj vodi Miljacke, a klinci su se gologuzi brčkali u vodi. Kad bi došlo vrijeme, razbijali su lubenice o kamenje, a iz njih se cijedio mirisan, sladak sok. A i lubenice su drukčije. Nekako anemične – nema onih tamnozelene kore i do bola crvenog ‘mesa’.

Lubenice su bile i oltar oko kojih se, poslije nedjeljnog ručka, goveđe supe sa žutim dukatima masti, ‘grincajgom’, telećeg pečenja s krompirom, zelenom salatom, ‘lijenom pitom’, okupljala cijela porodica, dok je ‘pater familias’ ritualnim obredom sjekao na pola predmet svog jutarnjeg ‘istraživanja’ (nije bilo jednostavno kupiti lubenicu, reći: ‘Daj mi onu’, platiti i otići kući. Prethodilo je dugotrajno obilaženje, biranje, kuckanje, stiskanje, osluškivanje…), a kad bi to bilo urađeno, pri samom pogledu na unutrašnjost svima se sa usana otimalo ‘oh’ i ‘ah’. Djeca su dobijala ‘srce’.

Znalo je, doduše, biti i razočarenja kad bi se lubenica pokazala nedozrelom, pa bi se očevi nespretno pravdali: ‘Ma, nije ovo ona koju sam odabrao. Mora da mi je, lopov, podmetnuo drugu.’ Djeca su sa svojim kriškama izlazila na ulicu ili avliju i tu organizovala takmičenje u pljuvanju košpica. (Sad se već prodaju i one ‘seedles’, što će reći ‘bezsjemene’.) Ni tu nije bio kraj, nego su se oglodane kore koristile kao sličure za klizanje niz ulicu.

Što ja sve ovo pričam? E, pa sjetio sam se Zije Lu-lu-lubenice. (To mu je bio jedan od mnogih nadimaka. Zijo je povremeno, iz sasvim nepoznatih i nerazumljivih razloga, počinjao mucati. Nije to bilo, kao kod većine mucavaca, kad je bio uzbuđen, nego u sasvim normalnim situacijama, kao što je bila i ona – tad je i zaradio nadimak – kad je pri kupovini lubenice najednom ‘zatrokirao’: ‘Daj mi lu-lu-lu… Ma, karpuzu, jebiga, jebiga.’ Po tome što u skoro svaku rečenicu dodaje ‘jebiga, jebiga’ dobio je i drugi nadimak ‘Zijo, jebiga’. Treći je bio Zijo Osim, jer je na jednoj utakmici, kad je Ivica Osim promašio penal, pao u nesvijest.

Zvali smo ga i Zijo Hrkač. Bilo je to u doba kad je Hrkač postavio bombu u ono kino. To, naravno, nije imalo nikakve veze sa Zijinim političkim opredjeljenjima, nego je nastalo iz njegove priče kad se hvalio kako je spavao s nekom curom, a mi ga pitali kakva je bila. Zijo, koji se očito bio prepao već same laži da je spavao s curom, nastojao je svoju priču učiniti prihvatljivijom: ‘Ma, vala, nije bogznašta. Ni sisa, ni guzova, noge k’o olovke, faca da se prepadneš… Ali, raja, kako ta hrče, jebiga, jebiga.’)

Stanovao je na Grbavici, ali je išao u školu na Marindvoru, pa je bio ‘marindvorska raja’ – iako je navijao za ‘Želju’, a mi, svi listom, za ‘Sarajevo’. Ali, nikad se nije pravo uklopio. Meni se uvijek činilo kao da ne živi sa mnom u istom gradu već negdje daleko i samo nas usput posjećuje da čuje novosti, da obiđe mene. Uvijek mu se negdje žurilo, kao da je negdje nekoga ostavio i tamo ga čekaju, kao da negdje nešto nije dovršio.

Pogled mu je, takođe, bio nekako čudan: netremičan, sa sjenkom odvažnosti i neke podsmješljivosti, ali, gledao je nekako u daljinu, kroz predmet. Kao da iza predmeta, koji mu se nalazi pred nosom, nastoji prodrijeti u neki drugi, udaljeniji. Kad bi me spazio na ulici, skretao je naglo, pod pravim uglom. Pozdravljao me sa ‘dobar dan’ – ni dan danas ne znam zašto.

‘Vozdra, Zijo.’

‘Daco, htio sam te nešto pitati.’

‘Izvoli.’

‘Nešto sam kontao: je li istina da je Napoleon baš onako držao ruku u kaputu?’

‘Ne znam, Zijo, ali ne vjerujem da je to radio baš cijelo vrijeme. Postoji nekoliko slika na kojima je tako naslikan. Mislim da su ih radili Žeriko i Delakroa…’

Čini mi se da je samo meni prilazio s takvim pitanjima, da je samo u mene imao povjerenja i da je mislio da ne postoji pitanje na koje ja ne mogu odgovoriti.

‘Nešto sam kontao: ima li siguran sistem za dobitak na ruletu?’

‘E, moj Zijo. Da ima, sigurno bi ga već neko našao, a ne ti i ja.’

‘Ali, ako pokrijem trideset i pet brojeva na tabli – to znači da je velika šansa da će izaći moj broj.’

‘Istina je, ali dobijaš samo jedan čip, a ako ne izađe tvoj broj – gubiš trideset i pet. A, da ne govorim o nuli.’

‘Znači, tako su to skontali, jebiga, jebiga.’

Raja su uvijek govorila kako je Zijo ‘zajeban’, da se s njim ne treba šaliti. Nije bilo nekog konkretnog povoda za takvo mišljenje, jer ne pamtim da se Zijo ikad u životu pobio. Doduše, kad bismo igrali lopte na livadi, kad je bilo sporno je li bio ‘enac’ ili korner ili aut, Zijo je presuđivao (često i na štetu vlastitog tima) i njegova se ‘pikala’.




* * *

Posljednje pitanje koje mi je uputio bilo je:

‘Daco, šta ti misliš hoće li kod nas biti rata?’

‘Daj, ne budali, Zijo. Ko bi nas mogao zavaditi?’

‘Ali, ljudi svašta pričaju.’

‘Ljudi k’o ljudi – šta bi da ne pričaju!’

‘Tako sam i ja nešto kontao, jebiga, jebiga.’

Ostao je sam na Grbavici (majka i otac su mu već bili umrli, a braće i sestara nije imao). Poslije rata sam čuo priču kako je zaglavio. Jednog dana mu je na vrata banuo četnik, tražio pare, zlato, prijetio: ‘Majku ti jebem balijsku – ako sakriješ samo jednu marku…’ Zijo mu je rekao da je zlato zakopao u saksije na balkonu, pogledao ga onim svojim ‘skrozirajućim’ pogledom, a kada su izašli na balkon na desetom spratu, čvrsto ga zagrlio i skočio zajedno s njim…

Često se pitam da li bi Zijin kraj mogao biti i drugačiji – samo da mi nije beskrajno vjerovao.

pričao: Dario Džamonja

Leave a Reply

Your email address will not be published. Required fields are marked *