pisao: Dario Džamonja

Da me neko j… prije tridesetak godina, ne bih pomislio da ću ikad u životu citirati Micu Trofrtaljku, taj san svakog kamiondžije, od Triglava do Đevđelije, druslu kafansku “pevaljku”, koja je svojim dvosmislenim (?) tekstovima (?) pjesama (?) toliko uzbunila našu tadašnju javnost da je čak i osnovana nekakva “komisija za šund”, koja je valjda trebala naše uši, oči i ostala socijalistička čula zaštititi od tog tolikog raširenog nastranog fenomena sa “trulog zapada” – erekcije, koja, naučno je dokazano, kod pionira, omladinaca, radničke klase, pa čak i pojedinih pripadnika poštene inteligencije vodi do “samozadovoljavanja” ili “masturbacije” ili, prosto, demokratski rečeno – drkanja.

(Šta li su pioniri, omladinci i “kamiondžije” u svoje “nadražene” sate trebali raditi, to ni do dan danas nije objašnjeno, ali nameće se zaključak da je suvišak energije, potrošen na redanje kamenja na nekom obronku Zelengore u vidu nedvosmislene poruke TITO – VOLIMO TE, bio objeručke prihvaćen od strane vlasti, koja bi inicijatore takvih ideja unaprijedila u nekakve štabne generale radnih akcija u Zvorniku ili na Tjentištu, gdje su se mogli iz…ati do mile volje.)

Ali, evo me sad u Lynwoodu, uzeo sam (bolje rečeno – dobio sam) pola slobodnog dana, pijem pivo u jednom od restorana, kod puritanske i sve više feminističke Amerike, ozloglašene mreže “Hooters”, gdje koke, da ti pamet stane, sa sisama koje dišu i mirišu kad se nagnu prema tebi da prime porudžbu, sa lažnim osmijesima, sa nogama koje rastu do pazuha, bezuspješno pokušavaju da me privole da naručim neko smeće od klope, ne videći da sam ja negdje drugdje, da se po stohiljaditi put pokušavam definisati, naći odgovor na ona osnovna pitanja što razdvajaju čovjeka od životinje: KO SAM? ŠTA SAM? GDJE SAM? ZAŠTO SAM?

Ili, možda najvažnije: KOJI JA OVO K…. RADIM U AMERICI?

I, onda, k’o grom iz vedra (mada u Seattlu nikad nije vedro) neba, kroz zaglušujuću metal-rock muziku, začuh odgovor iz usta Mice Trofrtaljke, “stih” iz jednog od njenih najvećih “hitova”:

“Turam, guram, al’ neće da uđe
Moja noga u cipele tuđe…”

Evo već pet godina se ova bosanska duša bori da se uklopi u američki kalup, ali, ili joj je tijesno, pa je sve žulja, ili je kalup prevelik, pa se spotiče, posrće, pada i diže: ponekad pokuša bosonoga, slobodna, ali se ubrzo izranjavi na putu posutom tucanim staklom, pa puže četveronoške do nekog nevidljivog cilja, tvrdoglava da istraje – sve dok ne uvidi da je krenula suprotnim pravcem, da joj se valja opet vratiti na početak.

Mrzeći samu sebe, to i pokorno čini: opet zauzima startnu poziciju, ali svaki slijedeći put sa sve manje preostalog daha.

P.S.
Danas sam primio pismo od svoje bivše urednice, Linde Rocavitch, koja mi je svojevremeno objavila tri priče u “Progressiv” magazinu u Madisonu.

Naimenovana je za glavnog urednika novog časopisa “Praxis”, na Floridi je, u Panama Cityu; seli se u novu (trosobnu) kuću, voljela bi da se čujemo…

Znajući da živi sama, da nema djece, to mi zvuči kao neko obećanje, pa ne gubim vremena, nego je odmah zovem…

“Bla, bla.”

Opisujem joj posao koji sad radim:

“Čudi me kako ne poludiš? Mora da se osjećaš bijedno”, puna je razumijevanja. “A, kakvo je vrijeme u Seattlu?”, nastavlja u istom dahu.

“Seattle je predivan, ali me kirija kolje…”, pokušavam vodu navući na svoj mlin.

“Drago mi je da si dobro”, ona odgovara, baš kao da sam gluhom krmetu govorio.
“Pišeš li još?”

Lažem joj da sam završio knjigu.

“Jesi li čitala ili čula za Nadeždu Mandeljštam i njenu knjigu ‘Strah i nada’?”

“To je nešto o Rusiji? Zašto?”

“Moja se knjiga zove ‘Strah bez nade’.”

“O čemu je?”

“Nešto o Americi.”

Dario Džamonja (Sarajevo, 1955 – Sarajevo, 2001), bosanskohercegovački novinar i fenomenalni pisac kratke priče. Bio je kolumnista u magazinima “Slobodna Bosna”, “Večernje novine”, “Naši dani”, “Oslobođenje”, “Komunist”, “Valter” i “Valter ekspres”, te urednik u časopisu “Lica”. Dobitnik je nagrade “Veselin Masleša” za najbolju knjigu proze za 1985. godinu, te “Fund Free Expression Award” za 1993. godinu, “Writes Club Madison” II nagrada za Non-fiction 1994. godine i otkupne nagrade za poeziju “Madison” 1996. godine.
Bibliografija
“Priče iz moje ulice”, Oslobođenje, Sarajevo, 1980.
“Zdravstvena knjižica”, Svjetlost, Sarajevo, 1985.
“Drugo izdanje”, Veselin Masleša, Sarajevo, 1987.
“Priručnik, Svjetlost, Sarajevo, 1988.
“Oni dani”, 1989.
“Prljavi veš”, autorovo izdanje, Sarajevo, 1991.
“Pisma iz ludnice”, Slobodna Bosna, Sarajevo, 2001.
“Ptica na žici”, Buybook, Sarajevo, 2002; – 2. dopunjeno izdanje, Buybook, Sarajevo, 2003.
“Priče – Dario Džamonja“, Pressing, Sarajevo, 2003.

Šta mislite o ovoj objavi?

Vezane teme: Dario Džamonja