pričao: Dario Džamonja

John je kuhar cijelog života. Ćelav je i sijed. Izgleda kao sedamdesetogodiÅ¡njak. Danas sam saznao da mu je tek pedeset godina. Naime, danas, kada smo stigli na posao u Holiday Inn, Johna je dočekao buket cvijeća i balon sa Happy Birthday, čestitka za pedeseti roÄ‘endan…

John se pravio iznenaÄ‘en, namignuo mi je svojim plavim okom i pokuÅ¡ao se Å¡eretski nasmijeÅ¡iti: “Znam ko je ovo mogao poslati.” Sledio sam se od jeze, jer sam u istoj sekundi skontao, znajući da John nema ni kučeta ni mačeta, da je John sam sebi poslao cvijeće i balon, čestitao roÄ‘endan i vidio sam sebe kako za nekih desetak godina činim istu stvar i foliram nekog Vijetnamca “da znam ko mi je to mogao poslati.”

Poslije posla sam ga pozvao na piće. On se koleba, a ja se onda sjetih da nisam upotrijebio pravu frazu “I’ll buy you a drink” (“Kupiću ti piće”), pa se ispravljam, a on namah pristaje. Prolazimo pored Civic Centra (neÅ¡to kao Radnički univerzitet, Đuro Đaković ili Templ, a sad ne znam kako se zove) i vidim plakat da Joan Baez ima koncert: karte su trideset dolara, a ja u džepu imam samo dvadeset i Å¡est. Izvinjavam se Johnu da piće može pričekati neku drugu priliku, da ja hoću na koncert i pitam ga ima li olovku i komad papira…

PiÅ¡em: “Draga mis Baez, ja znam da se vi mene ne sjećate i da ne možete da me se sjetite. Upoznali smo se prilikom vaÅ¡eg koncerta 1993. u Sarajevu, bio sam u druÅ¡tvu sa profesorom Zdravkom Grebom. Vi ne znate koliko je vaÅ¡ dolazak činio radosti meni i mojim sugraÄ‘anima. Htio bih da vam se najtoplije zahvalim i da vas ponovo vidim i čujem.”

John me gleda kao luÄ‘aka dok predajem poruku portiru. (Ispostavilo se, kasnije, da je portir izbjeglica iz MaÄ‘arske – da je bio Amerikanac, vjerovatno bi obrisao guzicu s njom.)

Nakon nekoliko minuta on se vraća i pita me koliko karata trebam. Pitam Johna hoće li sa mnom, a on me gleda kao da sam Allah dželešanuhu.

“Dvije”, rekoh MaÄ‘aru i pružam mu ruku da se upoznamo: “My name is Robert Zimmerman.” On se zove Ladislav JonaÅ¡. John ostaje u bifeu, a ja idem iza bine. Joan Baez se pravi da me je prepoznala: grlimo se i ljubimo. Njen gitarista mi kaže da je Gino Banana u Seatllu i daje mi njegov broj telefona.

Koncert samo Å¡to nije počeo, pa mi Joan kaže da se obavezno vidimo poslije. Pita me hoću li ostati iza bine ili ću u publiku… Idem u publiku i vode me u prvi red…

Joanin božanski glas me čini kao da lebdim, kao da je sve normalno u mom životu, kao da nisam viÅ¡e ljudski otpadak, kao da se ova “afera” (kako neki nazivaju ovaj bezimeni užas u Bosni) nikad nije ni desila… Redaju se: Amazing Grace, Diamonds and Rust, The Ballad of Joe Hill…

A, onda Joan najavljuje: “Sada, jedna pjesma, za naÅ¡eg prijatelja iz Sarajeva, Darija…” Pjeva The Night They Drove Old Dixie Down (Noć kad su sruÅ¡ili stari Jug) i mijenja tekst u “Sarajevo Down”. Ja viÅ¡e ne lebdim, nego letim po sali, udaram glavom o plafon, zidove i plačem od ljepote i užasa, istovremeno…

Poslije koncerta Joan u bifeu dijeli autograme, a John i ja čekamo da se frka malo smiri. Konobarica, Gven, pita me da li sam ja zaista iz Sarajeva i muški puni čaše; John ne progovara ni riječi u toj, za njegovog kuharskog života, najuzbudljivijoj noći u životu.

Sve se raziÅ¡lo, pa i ja molim Joan da mi potpiÅ¡e sliku za moju kćerku Vesnu… Pita me koliko joj je godina.
“Rodila se u maju.”
“ZnaÅ¡, Dario, Å¡ta mi se desilo nedavno. Poslije koncerta mi prilazi jedna tinejdžerka da joj potpiÅ¡em sliku, a ja sva sretna: kontam, ipak me sluÅ¡aju i nove generacije! Ona me moli da napiÅ¡em ‘za njenu najdražu baku”.”

Pitam je je li zainteresovana da pročita priče koje sam napisao na engleskom i ona mi daje svoju adresu i broj telefona i da joj svakako poÅ¡aljem… Zovem je da popijemo “joÅ¡ po jednu” negdje drugdje, jer je u bifeu već fajront.
Izvinjava se da je umorna: “Drugi put”, kaže, baÅ¡ kao da je meni trknuti do Malibua kao do Sirana.
Pita me: “Å ta ćeÅ¡ ti sada?”
“NiÅ¡ta”, velim i pitam konobaricu Gven gdje stanuje…

Dario Džamonja (Sarajevo, 1955 – Sarajevo, 2001), bosanskohercegovački novinar i fenomenalni pisac kratke priče. Bio je kolumnista u magazinima “Slobodna Bosna”, “Večernje novine”, “NaÅ¡i dani”, “OsloboÄ‘enje”, “Komunist”, “Valter” i “Valter ekspres”, te urednik u časopisu “Lica”. Dobitnik je nagrade “Veselin MasleÅ¡a” za najbolju knjigu proze za 1985. godinu, te “Fund Free Expression Award” za 1993. godinu, “Writes Club Madison” II nagrada za Non-fiction 1994. godine i otkupne nagrade za poeziju “Madison” 1996. godine.
Bibliografija
“Priče iz moje ulice”, OsloboÄ‘enje, Sarajevo, 1980.
“Zdravstvena knjižica”, Svjetlost, Sarajevo, 1985.
“Drugo izdanje”, Veselin MasleÅ¡a, Sarajevo, 1987.
“Priručnik, Svjetlost, Sarajevo, 1988.
“Oni dani”, 1989.
“Prljavi veÅ¡”, autorovo izdanje, Sarajevo, 1991.
“Pisma iz ludnice”, Slobodna Bosna, Sarajevo, 2001.
“Ptica na žici”, Buybook, Sarajevo, 2002; – 2. dopunjeno izdanje, Buybook, Sarajevo, 2003.
“Priče – Dario Džamonja“, Pressing, Sarajevo, 2003.