pričao: Dario Džamonja

Umalo ne rekoh “prije nekoliko godina”, a ono će biti da je to bilo prije dvadeset godina, kad sam bio mnogo mlaÄ‘i nego Å¡to sam stariji sad.

Elem, prije dvadeset godina odem s nekom curom iz Danske u Pikolo.
Šuka ona piva baš onako muški (skoro kao ja) i, bezbeli, pritužilo joj u neko doba.
Izleti iz klozeta brže nego što je ušla, vrati se za šank sva usplahirena, crvena u licu i prošapta mi na uho:
“Neko je ukrao WC Å¡olju.”

Isto čujem od svoje Amerikanke, koja mi je jučer doÅ¡la u posjetu i jutros se, prvi put u životu, “suočila” sa čučavcem.

Za moju kćerku, Vesnu, nema problema – ona može piÅ¡kiti u dvoriÅ¡tu i u tome neobično uživa, pa me svakih pet minuta diže od stola da je vodim “pi”.

Vesna pliva kao riba i može cijeli dan ostati u vodi, a Amerikanka se ne može načuditi ljepoti dok se vozimo Vesninim čamcem.

Pomalo sam umoran, jer svaku konverzaciju moram prevoditi na engleski – u suprotnom, Amerikanka misli da govorim neÅ¡to protiv nje. (Å to je u pedeset posto slučajeva tačno.)

Veso pravi čuda na roÅ¡tilju, S. Erić sprema salatu od hobotnice, a ja lagano kuckam tekst; Vesna je zabezeknuta da limuni rastu na drveću, a ne u samoposluzi; idemo kod Džone, Å iptara, čiji sin živi u ÄŒikagu, koji je, takoÄ‘er, proveo nekih dvadesetak godina u Americi; Amerikanka kupuje kanister maslinovog ulja, koje miriÅ¡e kao život; ja kuÅ¡am lozu i odlučujem se za skuplju varijantu; Vesna je sva umrljana kupinama i jaÅ¡e njegovog dobermana…

Bjesni oluja nad Kručama i Vesnu je strah grmljavine, pa prelazi u moj krevet.
Pjevam joj uspavanku Beatlesa:
“Now it’s time to say good night, Sleep tight, dream sweet dreams of me, I will dream sweet dreams of you…”, a ona mi kaže: “Pjevaj mi, tata, tu pjesmu na naÅ¡em.”

Improvizujem neki tekst:
“Tata tebe voli najviÅ¡e na svijetu, Ti si moja sreća i ljubav najveća…”, i ona uskoro pada u san na mojim grudima i u snu mi se igra s brkovima; od silne ljepote življenja nisam spavao svu noć, ali, svejedno, ustajem odmoran i spremam se za povratak, jer snovi su da se odsanjaju, a kadli-tadli treba se vratiti u ono Å¡to se zove život…

* * *

U Ulcinj me vozi Eči, Turčin iz Bačke Palanke (?!), gdje mlatimo oproÅ¡tajnu lozu i svaÄ‘amo se ima li udaraljki u Yesterday; ja tvrdim da nema i da je prva koju ću provjeriti kad doÄ‘em kući biti – baÅ¡ kao da imam kuću, gramofon i svoje ploče.

Pet minuta je do polaska autobusa i ja pitam šofera imam li vremena da zapalim još jednu, a on mi kaže da ima čak vremena da šuknemo po jednu duplu u staničnom bifeu.
Autobus je pun Kosovara: žena s djecom, najviše.

Pitaju me: “Jeste li vi ZAISTA iz Sarajeva?”, a Sarajevo izgovaraju kao Kanadu i meni je neÅ¡to milo pri duÅ¡i Å¡to to mogu potvrditi.

Opet sam u Šćepan-Polju, ali ovaj put nemam nikakvih problema sa policajcima i carinicima: nemam ništa prijaviti, osim šarana petokilaša, kojeg sam kupio na Skadarskom jezeru, a svoje tekstove držim u glavi i u srcu.

Kosovari nisu te sreće: u “entitetu” ih izvode iz autobusa, neÅ¡to ispituju, zapisuju, a dvije Å¡vercerke cigaretama, koje idu na Pale punih torbi, komentariÅ¡u: “I treba. Jeste li primijetili kako smrde?”
JoÅ¡ jedna “provjera”, tamo negdje kod Srbinja…
Policajac sa STOP tablicom ulazi u autobus, a Å¡ofer mu kaže da su u prednjem dijelu autobusa “naÅ¡i”, a da su “oni” pozadi.
(Mene je stid Å¡to sam “naÅ¡”, ali mudro Å¡utim.) On bahato Å¡eta autobusom: “Gdje ti je muž? Ubija Srbe na Kosovu! Å to nisi ponijela puÅ¡ku? Koliko si se ti naklala hristijanskih duÅ¡a?”

Iz nekog razloga, samo njima znanog, izvode Kosovare iz autobusa; u očima im strah, a ja im samo pogledom mogu dati ohrabrenje.

Vraćaju se u autobus s izvjesnim olakšanjem i išaretom mi pokazuju zahvalnost.
Hoću da popijem pivo u birtiji na Dobrinji, ali me S. Erić odvraća od toga:
“Bježi, jebo te ovo. ‘Ajmo u grad.”
“Tako i jeste”, mislim i sjedam na taksi i evo me na putu za svoj grad, koji me čeka i, dok se vozimo, svaka poznata ulica me grli sa istom ljubavlju kao moja kćerka Vesna kad spava na mojim grudima.

Dario Džamonja (Sarajevo, 1955 – Sarajevo, 2001), bosanskohercegovački novinar i fenomenalni pisac kratke priče. Bio je kolumnista u magazinima “Slobodna Bosna”, “Večernje novine”, “NaÅ¡i dani”, “OsloboÄ‘enje”, “Komunist”, “Valter” i “Valter ekspres”, te urednik u časopisu “Lica”. Dobitnik je nagrade “Veselin MasleÅ¡a” za najbolju knjigu proze za 1985. godinu, te “Fund Free Expression Award” za 1993. godinu, “Writes Club Madison” II nagrada za Non-fiction 1994. godine i otkupne nagrade za poeziju “Madison” 1996. godine.
Bibliografija
“Priče iz moje ulice”, OsloboÄ‘enje, Sarajevo, 1980.
“Zdravstvena knjižica”, Svjetlost, Sarajevo, 1985.
“Drugo izdanje”, Veselin MasleÅ¡a, Sarajevo, 1987.
“Priručnik, Svjetlost, Sarajevo, 1988.
“Oni dani”, 1989.
“Prljavi veÅ¡”, autorovo izdanje, Sarajevo, 1991.
“Pisma iz ludnice”, Slobodna Bosna, Sarajevo, 2001.
“Ptica na žici”, Buybook, Sarajevo, 2002; – 2. dopunjeno izdanje, Buybook, Sarajevo, 2003.
“Priče – Dario Džamonja“, Pressing, Sarajevo, 2003.