Tad se neko dosjeti da igramo životinja. Kako? Jednostavno: jedan počne s imenom neke životinje, a drugi treba nastaviti – važilo je isto pravilo: deset sekundi za razmišljanje i ako ne nastavi – gajba piva. Počeli smo sa slovom ‘B’.
Dario Džamonja
(Muhamedu Poplati)
Drevni kesten u dvorištu ispred Hamićeve radnje posljedni put je zašuštao svojim zelenim rukavicama u jesen 1991. godine. Dubravko, Hamić i ja smo sjedili u hladu i čekali četvrtog za ‘zing’. (Doduše, bio je tu i Ćoro, ali on je vazda bio kokuz, pa se na njega nije moglo računati.) Čekali smo jal’ Smaju, jal’ Tihu – neko je morao naletjeti.
Dvorište, od Ibrinog podruma Ćilipi već je bilo ‘pokaldrmisano’ pivskim čepovima, a mi da bismo ubili vrijeme, prvo nabrojasmo svih pedeset američkih država – ko je razmišljao duže od deset sekundi – morao je platiti gajbu piva! Vladala je iscjeljujuća, popodnevna tišina; samo su s kasetofona pičili Dire Straits i Money for Nothing. Ćoro predloži da počnemo partiju, da će on igrati na dug, ali ga odjebasmo: ‘Samo pare pod pepeljaru. Jesi li to dobio inspiraciju u pjesmi: pare nizašta?’
Tad se neko dosjeti da igramo životinja. Kako? Jednostavno: jedan počne s imenom neke životinje, a drugi treba nastaviti – važilo je isto pravilo: deset sekundi za razmišljanje i ako ne nastavi – gajba piva. Počeli smo sa slovom ‘B’. Izredali su se bizoni, bufala, boe konstriktori, bukači, bakalari, bjelice, brancini, bubašvabe, bubamare, buhe, bube-rusi, babuške, babuni i izbor je bio sve manji, pa se prešlo na improvizacije…
Hamić je rekao: ‘Buhokot!’
‘???’
‘Pas – na njemu se lijegu buhe.’
‘Žiri’ mu je priznao odgovor jer, bilo kako bilo, stići će gajba piva, a to je i bila (osim malo takmičarskog duha) jedina svrha ove ‘igre’.
Dubravko ‘iz rukava’ izvuče blavora, a ja se nađoh u neobranom grožđu, a onda uskliknuli:
‘Biban!’ (Dubravko Bibanović – režiser.)
‘De, bolan, Daco, rekli smo samo se životinje pikaju.’
‘E, ljudi moji, nije on kod vas stanovao. Pojma vi nemate kakva je to životinja. Redak zver.’
Hamić je opet ponovio: ‘Buhokot.’
‘Ne zajebaj – jednom smo ti priznali. Ali šta ti je sad to opet?’
‘Mačka.’
‘Zaboravi.’
Hamić se namrštio, a onda mu se lice ozarilo: ‘Bosanac.’
Nismo mogli da mu ne priznamo odgovor, pa je na Dubravka bio red da ode po gajbu pive.
Već slijedeće godine je kesten bio posječen. Kao i Hamić, kao i Ćoro. Dubravko i ja smo skončali u Americi, Smajo i Tiho su u Kanadi.
* * *
Deset godina kasnije, sjedim kod Tičara s Avdom. Jutros u sedam sati mi je neko grebao na vrata i na pamet mi nije padalo da otvorim, a onda sam začuo drag glas:
‘Dacika, Dacika… To sam ja.’
Stoji na vratima, s flašom loze u ruci, i pjeva: ‘Smej se, smej se…’
Hoću da mu kažem da sam već odavno daleko od ‘smejanja’, ali prešućujem i tražim dvije čiste čaše. To i nije baš lagan zadatak… Sjedimo i čekamo devet sati kada se Tičar otvara. Ja mu ponosno pokazujem nagradu što je moja kćerka Nevena dobila na nekom konkursu za poeziju u Americi, a njemu se lice natmušti.
‘Tužno, tužno…’
‘Šta je tu tužno, Avdo?’
‘Pa, ne želiš valjda da ti kćerka krene tvojim putem?’
Pomislih: ‘Ne samo da je tužno – nego je i jezivo.’
Kada sam Avdu ispratio na taksi, vratio sam se u kafanu gdje su prerano matuhi starci (samo par godina stariji od mene) jedan drugom postavljali imbecilna pitanja: ‘Kako se na šatrovačkom kaže – smeđe boje? Šta je teže – kila perja ili kila olova? Riba i po – kila i po. Koliko je pet riba?’
Muka mi je i odlučujem da se osudim na progonstvo, na progonstvo u sebe. Tri dana sam, umjesto da nešto poradim, da očistim kuću, da sredim papire, ispeglam veš, operem suđe, tumurao po zaleđenim tajgama svoje duše i ponavljao: ‘Bože, moj Bože…’ Pojavljivao se; kao nejasna prilika u dovratku i ‘smejao se’: ‘Lako je sada: moj Bože. A, kad sam ja tebe zazivao: Daco, moj Daco, bio si gluh na sve moje pozive.’
U ta tri dana sam barem hiljadu puta dizao telefonsku slušalicu, mada sam znao da mi je telefon isključen, oblačio se i opet skidao… Četvrtog dana sam skontao da veći užas leži u meni, a ne oko mene, pa sam otišao u Tržnicu i na pijacu da kupim zakasnjelu surutku…
Svratio sam u Soko, kod Hame. Vlado me je pitao: ‘Nešto mi nisi raspoložen?’
‘Nisam. Biću kasnije.’
Znao sam da lažem. A, možda i ne lažem, jer doći će i taj dan kad će se ona pojaviti u dnu Tvrtkove ulice, obasjana crnim svjetlom i pohrliti mi u susret… Hoću li tad okrenuti leđa i bezuspješno pokušavati da joj umaknem ili ću joj pružiti ruku da me vodi? To se, barem za sada, ne može znati.
pisao: Dario Džamonja