Džamonja: Samo dobro obavljen posao

Ova priča je prvi put objavljena u ‘Progressiv’ magazinu u Madisonu, 1994. godine. Iz nekih, samo njima znanih razloga, zadnji dio rečenice je izbačen iz originala.

Pink FLoyd u Sarajevu, 1992 (foto: Christian Maréchal)
Pink FLoyd u Sarajevu, 1992 (foto: Christian Maréchal)

Sreo sam Tihu na Titovoj ulici. Oči su mu bile zakrvavljene, a lice podbuhlo… Taman sam zaustio da ga pitam: ‘Gdje si to zaglavio sinoć?’, tumačeći njegov izgled teškim mamurlukom, ali me je preduhitrio spustivši mi ruku na rame: ‘Moj mali, načeli su nas!’ (Bez obzira što sam skoro četrdesetogodišnjak, što sam uveliko oženjen i što sam otac jednog djeteta, u našoj raji sam uvijek ostao ‘mali’ jer smo se počeli družiti u gimnaziji, a ja sam bio mlađi par godina, što je u doba puberteta predstavljalo ogromnu razliku.) Nisam shvatio šta hoće da kaže… On je nastavio, kao da teškim maljem odvaljuje svaku riječ iz duše: ‘Ubili su Hamića!’

Hamić je bio više nego naš prijatelj. Imao je malu radnju za sito-štampu (koju je za rata pretvorio u besplatnu menzu za izbjeglice i gradsku sirotinju) u koju smo redovno svraćali na kafu, na ‘čašicu razgovora’, kad god nam je trebala pomoć – novčana, ili kad smo osjećali bilo kakav teret na srcu – od bračnih problema do nevolja na poslu, jer Hamić je bio čovjek koji je za svakoga i o svakome nalazio dobru riječ, a, koliko se sjećam, ne znam da je iko ikad rekao nešto ružno o njemu. Zato je Tiho nastavio: ‘Načeli su nas, i to od glave.’




Stajali smo nasred ulice, zaklonjeni od snajperske paljbe betonskim blokom na kojem je sprejom bilo napisano ‘PINK FLOYD’ – jasna aluzija na mračnu pjesmu, koja kaže ‘…all in all, you are just another brick in the wall…’ – i plakali. Ljudi su prolazili pored nas i ne obazirući se, jer u Sarajevu nije bilo ništa neobično vidjeti odrasle ljude kako, usred bijela dana, bez ikakvog zazora, gorko plaču na ulici. Još jučer sam razgovarao sa Hamićem i predložio mu da se preseli u moj stan, jer je sigurniji od njegove kuće, koja se nalazila na obroncima Trebevića, blizu vatrene linije. Odbio je zbog majke, starice, koja je ostala sama u kući kada su njegovi mlađi rođaci mobilisani.

Prva granata je pogodila komšijinu kuću. Nimalo iznenađujuće od njega, Hamić je u pola noći potrčao u pomoć kada ga je druga granata stigla na ulici i presjekla na pola. Sve dotadašnje patnje, strahovi, izblijedili su pred osjećajem totalne bespomoći, jer prvi put je neko stvarno blizak meni poginuo, što je značilo da ga više nikad neću vidjeti, stisnuti mu ruku, čuti njegov glas: ‘Znam da mi Muslimani baš i nismo sveci, ali, brate, nismo ovo zaslužili…’ Pogibije, ranjavanja nepoznatih ili poznatih ljudi do tada sam doživljavao kao sticaj loših okolnosti, kao zlu sreću i potiskivao osjećaj da sam i ja (kao i svaki drugi u Sarajevu) na strašnoj lutriji smrti i da samo čekam dan kada će moj broj biti izvučen – a sa svakim slijedećim danom moje šanse za ‘dobitak’ su postajale veće.




Iako mjesto Hamićeve dženaze nije bilo oglašeno u novinama (jer smo se bojali velikog okupljanja, što bi moglo ‘isprovocirati’ novo granatiranje), na malom groblju, stotinjak metara iznad njegove kuće, bilo je više od stotinu ljudi. Prvi put od početka rata imali smo priliku da vidimo naš grad onako kako ga gledaju naše ubice kroz vizire svojih minobacača i nišane snajpera – ležao je kao na dlanu, okupan suncem i blještav i golim okom su se mogli pročitati natpisi na prodavnicama i raspoznati ljudi na ulicama… Prvi put smo mogli sagledati obim razaranja: odozgo, činilo se da je svaka druga kuća bez krova, a neka najvažnija zdanja u gradu (Pošta, Vijećnica, Skenderija, Energoinvest…) bila su samo skeleti, ulice uz obale Miljacke zakrčene olupinama izgorjelih automobila i tramvaja… Sviju nas je potresla tiha jeza od saznanja da smo na milosti i nemilosti dobre ili zle volje nekog za obaračem PAM-a, snajpera ili za minobacačkim postoljem… Kao potvrda naših misli, iz brezovog šumarka, iza brežuljka koji su držali lokalni Srbi, začulo se dovikivanje: ‘Čuli smo da je Hamić poginuo. Nismo mi pucali, majke mi. To su oni papci iz Srbije…’

Hamićev rođak Nedžad je u trenutku htio poletjeti u pravcu glasa, ali su ga nečije ruke zadržale, pa je samo u nemoćnom bijesu psovao: ‘Jebaću vam majku četničku, kadli-tadli. I tebi, Dragane, majku jebem u sisu!’ Dragan je samo doviknuo: ‘Požurite sa dženazom, jer ćemo uskoro morati da odradimo našu smjenu.’ To je značilo da će uskoro neko u Sarajevu ostati bez krova nad glavom, ‘da će nečija majka zakukati’, da neko više nikad neće zaigrati fudbal ili vidjeti film, da će pločnici Sarajeva opet biti ljepljivi od krvi… Vraćali smo se u grad u malim skupinama šutnje, ali vjerujem da je svako od nas osjećao isti tamni oblak prijetnje iznad naših glava, jer smrt je za nas bila sudbina, a za njih samo dobro obavljen posao.

pričao: Dario Džamonja

Leave a Reply

Your email address will not be published. Required fields are marked *