Džamonja: Stenmark za pisaćom mašinom

Omer nam sipa još po jednu ‘sikterušu’, jer zatvara u osam sati i idemo u kafanu koju drže neke Sandžaklije, pa nam, valjda, prepoznavši ‘marindvorske’ glave, pred nosom zatvaraju vrata i mi stojimo nasred ulice u kojoj smo se rodili, igrali lopte i ćize i nijemo se pitamo: gdje sad?

Dario Džamonja
Dario Džamonja
pričao: Dario Džamonja

Nedjelja je – taj najprokletiji dan za samotnjake. A, kad si kokuz i mamuran, ne može biti gore. Sjedim u stanu svog jarana Zlaje i besmisleno mijenjam televizijske kanale: na svakom isto – dvadeset ljudi ‘gonja’ loptu po terenu i to bi trebalo da me uzbudi i zadrži mi pažnju?!

Po deseti put prelistavam Bosnu, jedinu ‘literaturu’ koju imam, ali već sam sve iščitao – čak i tekstove nekog Edina Avdića i tražim spas, ali ga ne nalazim i ne vidim. Jer Kerim (kod kojeg mogu piti na teku) nedjeljom je zatvoren, Sirano takođe, a i Sarajevo…

Istom – zvono na vratima.

‘To je neka dobra duša, s flašom i cigarama, koja me je telepatski dosegnula’, mislim, i bos, po hladnom betonskom podu letim da otvorim vrata.

‘Izvinite što Vas uznemiravamo. Vršimo anketu o predstojećim izborima’, jedan dečkić mi potura neki list papira pod nos…

‘Ma, idi se dijete u pičku materinu!’

Ipak, to zvono čini da promijenim odluku da se vratim u krevet i pravim se da spavam, nego se oblačim i silazim niz kliske stepenice prema Marindvoru…

Sjetim se da mi je Zlaja rekao da je Ptičar u Tvrtkovoj otvoren, a imam i tri marke u džepu, pa ću bar jedan satak moći zavarati svoj očaj.

Kod Omera, u Ptičaru, moj stari komšija Mirko. Nismo se vidjeli ‘sto godina’. Sjedimo okruženi posterima kanarinaca i štiglića, pijemo gemišt. Dolaze i Zlaja i Dragan i najednom se život čini podnošljivijim.

Možda ću predurati i ovaj dan i noć, a već sutra će biti bolje, mnogo bolje.

Omer nam sipa još po jednu ‘sikterušu’, jer zatvara u osam sati i idemo u kafanu koju drže neke Sandžaklije, pa nam, valjda, prepoznavši ‘marindvorske’ glave, pred nosom zatvaraju vrata i mi stojimo nasred ulice u kojoj smo se rodili, igrali lopte i ćize i nijemo se pitamo: gdje sad? Mirko predlaže Jagodu. Bogami, otvorena je i puna svijeta. Služi nas konobarica građena kao ‘playmaker’ i šupljiramo dalje: pričamo o teorijama postanka svijeta samo da ne bismo pričali o tome da Zlaji treba tri hiljade maraka da bi dobio ugovor o korištenju stana, da će Mirka uskoro, po nekom zakonu ‘restitucije’, izbaciti iz njegovog stana, da mene nema ni na mapi ovog ‘opsjednutog’ grada – više ne haubicama i snajperima, nego duhovima prošlosti.

Kad smo došli do postanka čovjeka, Zlaja zaključuje diskusiju: ‘Čovjek je nastao iz kurca.’

Mirko i ja ne možemo da se ne složimo s tom očiglednom istinom, pa nam je sad ostalo ništa o čemu bismo mogli laprdati. Zlaja brunda kao medvjed da više nikad u životu neće piti, Mirko duma nešto svoje, a ja gledam u njegove ruke i sa pakosnim zadovoljstvom primjećujem da su mu nokti prljaviji i zapušteniji čak i od mojih.

Za sto nam prilazi moj jaran, Faca, i hvali nešto što sam napisao, a čega se ja više i ne sjećam. Ali, sujeta je sujeta, pa me čini blaženim da slušam slavopojke…

Priča Faca kako se s nekim svađao o meni: kao taj neko je rekao da bi svako mogao pisati kao što ja to radim, a Faca mu je odgovorio: ‘Aha. To je kao kad gledaš Stenmarka na televiziji pa misliš: jebo njega – uzmeš štapove u ruke, staneš na skije i spustiš se – to može svaka budala.’

Mada mi je do tada Facino laskanje godilo, odjednom se osjećam tako star i tužan, jer se sjećam vremena kad mi je pisanje značilo život, a ne preživljavanje, kad sam, zajebajući svoju ženu (bivšu – i to me rastužuje), dok bismo pili jutarnju kafu, a ona morala na posao, sjedao za pisaću mašinu i pjevao: ‘Gledaj ove ruke, gledaj sad…’

Prsti su samo doticali slova, a ona su se na nekakav čudan način slagala u cjelinu, tvorila riječi i rečenice, priče, a ja se osjećao kao Šopen kad svira na klaviru.

Sjećam se tog omamljujućeg mirisa friške štampe koju sam mirisao kad mi je Stevan Tontić dao primjerak Lica u kojem su mi objavljene priče – niko i ništa me nije moglo dotaći, niko mi nije mogao nauditi, bolio me kurac šta iko misli o meni dok sam nosio taj knjižuljak ispod ruke…

Da ne pričam o prvoj knjizi! Hej! Rajko Petrov Nogo je o njoj pisao u NIN-u na pune dvije stranice, a ja sam hodao gradom kao paun i prvi put shvatio šta je Miguel de Unamuno mislio kad je tvrdio da čovjekov osnovni poriv nije želja za samoodržanjem, nego bijeg iz anonimnosti.

Sjećam se sreće svoje rodice Buce kad sam joj poklonio tu knjigu, a sad me je stid i strah da je čak i nazovem, jer znam koliko me voli, a ja ne činim ništa da tu ljubav opravdam, nego kao sova čučim na nekoj suhoj grani i nukanjem tražim izgovor za sve što pogrešno činim.

Sjećam se medvjeđeg zagrljaja svog pokojnog prijatelja, Nedima Idrizovića, koji nije dao nikom ništa da plati u Korzu kad sam mu potpisao svoju knjigu, a on me zajebavao da bi se moja sabrana djela mogla proturiti ispod vrata…

Sjećam se zanosnog tijela moje Sabine dok leži pod čaršafom, a ja joj kažem: ‘Samo da napišem priču za ‘Oslobođenje’ i eto me natrag u krevet…’ i pisao i iz mene se naprosto prosipala ljubav.

* * *

Hvala ti, dragi Faca, na svim komplimentima koje si mi udijelio, hvala ti što si me branio i poredio sa Stenmarkom, ali nešto moraš da znaš: na televiziji smo gledali samo njegove pobjede, divili se lakoći s kojom prolazi kapije, ali se nikad nismo upitali ni vidjeli koliko je on padova i lomova imao, koliko toga se odrekao da bi završio slalom i digao ruke u pobjedničkom zanosu.

Samo on to zna. Zato je tvoj protivnik u diskusiji sasvim upravu: svako bi mogao pisati ovako kao što ja pišem!

Ali, po koju cijenu?

Koliko vam se sviđa ova objava?

Kliknite na srce da ocijenite!

Prosječna ocjena / 5. Do sada ocjenjeno:

Objava nema ocijena! Budite joj prvi :)

Komentariši

Vaša email adresa neće biti objavljivana. Neophodna polja su označena sa *