Prihvatite s rezervom – i to da sam jučer, zgađen monotonim i besmislenim poslom u tekstilnoj fabrici, svom šefu rekao, tako da me svi čuju: “Ne volim lezbače. Nemam ništa protiv lezbača, ali ne mislim, također, da zbog toga treba biti ponosan i pokazivati to u svakoj prilici.”

Dario Džamonja

Poštovane domaćice (i domaćini, ako mogu dodati), kako je ova rubrika, kao i sve prethodne, koje sam ispunjavao slovima dugi niz godina, namijenjena vama, tako vam dugujem izvinjenje i objašnjenje, koje slijedi: ja sam HEBOIDAN tip.

Šta to znači – ni sam nisam znao, kad me na invalidskoj komisiji na Ilidži godine 1972. proglasiše takvim (što me, usput budi rečeno, uskrati mog prava i oslobodi obaveze da služim JNA), sve dok nisam prelistao neke medicinske enciklopedije sa puno stručnih termina, čije značenje sam, opet, pokušavao doseći u drugim knjigama – i napokon, nabasah na jednu prastaru, koja nudi suvisao opis mog stanja: “…oblik shizofrenije praćen dečačkim ponašanjem i u zrelim godinama života; subjekt sklon preterivanju i laganju; remisije retke; šanse za oporavak bedne.” (Završen citat.)

Dakle, kad god steknete utisak da ja u Americi ne radim ništa drugo do “sjedim, pijem, pušim i špricere rušim – narav mi je pogana”, sjetite se moje dijagnoze i sve što čitate uzmite s rezervom.

Tako, i kad napišem da sam se jutros probudio u šest sati (a radio sam do dva sata po ponoći), uskočio u farmerke, majicu, navukao tene i pitao Amerikanku na bosanskom: “Je l’ danas utorak? Obećao sam Hamiću da ću doći da mu pomognem nešto na sito-štampi…”, ne lažem ja druge, nego sebe, jer ne mogu i neću da prihvatim da su mog Hamića četnici ubili prije šest godina; hoću da mu pokažem svoju bašču gdje paradajz, patlidžani i paprike upravo cvjetaju, da mu sameljem kafu, ponudim ga pivom, provedem po gradu i kažem mu da se ništa njegovom smrću nije promijenilo, da ćemo nabasati na Kilu, otići u Pozorište mladih i zajebavati Neku Tulića; svratiti do Aramisa da popijemo piće sa Sorgom; Dubravko će naići kolima, pa ćemo otići na Pale, kod Tihe ili Goce, okrenuti janjca i duboko u noć sjediti pored vatre, raspravljati pitanja od “životne važnosti”, kao što je “je li teža daska ili iverica”.

Prihvatite s rezervom – i to da sam jučer, zgađen monotonim i besmislenim poslom u tekstilnoj fabrici, svom šefu rekao, tako da me svi čuju: “Ne volim lezbače. Nemam ništa protiv lezbača, ali ne mislim, također, da zbog toga treba biti ponosan i pokazivati to u svakoj prilici.” (Odnosilo se to na debelu kontrolorku, koja mi se taj dan svezala u peha, a sad slušala i crvenjela od ušiju do slonovskih nogu u bermudama.)

“Watch you language – pripazi jezik – Dario”, kaže mi Matt tiho, jer u Americi Crnci nisu Crnci, nego Afrički Amerikanci, Indijanci nisu Indijanci, nego Prvobitni Amerikanci, kurve nisu kurve, nego seksualne radnice, a pederi i lezbijke su veseli. “Ti si dobar radnik i ne bismo voljeli da te izgubimo.”

“Hej, hej, stani malo! Kako to misliš da me izgubite? Prvo treba da me dobijete da biste me mogli izgubiti. Jasno?”

Nije mu jasno, a nisam ni očekivao da će biti.

Na pauzi za ručak, koja je u pola devet po ponoći, pokušavam popraviti štetu, podvlačim rep i sav sam se pretvorio u osmijeh: “Mogu li ti kupiti piće poslije posla”, pitam kontrolorku, baš kao da se ništa nije desilo.

Ona mi odgovara pogledom mrtve ribe: “Imaš neki poseban razlog za slavlje?”

“U stvari, imam. Igrao sam LOTO danas. Premija je 69 miliona dolara.”

“Pa?”

“Šanse su mi 50%-50%.”

“Kako?”

“Fino brate; ili ću izgubiti ili ću dobiti.”

Ona me gleda ispitivački, pa zaključuje da se iza mog poziva na piće ne krije ništa drugo i kaže nešto što ni u snu nisam mogao očekivati:

“Ti mora da si neki heboidan tip, Dario.”

Šta je dalje bilo te noći, to jedan džentlmen – čak i kad je HEBOIDAN – prešućuje.

Dario Džamonja (Sarajevo, 1955 – Sarajevo, 2001), bosanskohercegovački novinar i fenomenalni pisac kratke priče. Bio je kolumnista u magazinima “Slobodna Bosna”, “Večernje novine”, “Naši dani”, “Oslobođenje”, “Komunist”, “Valter” i “Valter ekspres”, te urednik u časopisu “Lica”. Dobitnik je nagrade “Veselin Masleša” za najbolju knjigu proze za 1985. godinu, te “Fund Free Expression Award” za 1993. godinu, “Writes Club Madison” II nagrada za Non-fiction 1994. godine i otkupne nagrade za poeziju “Madison” 1996. godine.
Bibliografija
“Priče iz moje ulice”, Oslobođenje, Sarajevo, 1980.
“Zdravstvena knjižica”, Svjetlost, Sarajevo, 1985.
“Drugo izdanje”, Veselin Masleša, Sarajevo, 1987.
“Priručnik, Svjetlost, Sarajevo, 1988.
“Oni dani”, 1989.
“Prljavi veš”, autorovo izdanje, Sarajevo, 1991.
“Pisma iz ludnice”, Slobodna Bosna, Sarajevo, 2001.
“Ptica na žici”, Buybook, Sarajevo, 2002; – 2. dopunjeno izdanje, Buybook, Sarajevo, 2003.
“Priče – Dario Džamonja“, Pressing, Sarajevo, 2003.

Šta mislite o ovoj objavi?

Vezane teme: Dario Džamonja, Nermin Tulić