Džamonja: Teško nama

…neću imati blage veze je li to jutro ili sumrak što dopire kroz prozor, plaknuću se hladnom vodom, pogledaću na ‘iskrin’ sat na ‘Park’ kafani i vidjeti da je 18:59, a kako smo sastanak zakazali u 19:00, svratiću na hladan ‘tuborg’ u ‘Korzo’, tako da ću na tramvajsku stanicu stići taman na vrijeme (19:20) da zapalim još jednu cigaretu i da te dočekam…

Dario Džamonja
Dario Džamonja

Tebi je lako. Ti imaš svoja putovanja u inostranstva, prijatelje širom svijeta koji ti često pišu da dođeš i posjetiš ih, ti imaš svoje ‘samsonite’ kofere, koje možeš da spakuješ u svakom trenutku i kreneš kuda te volja, tvoj pasoš je pun pečata, a viza ovjerena, na deviznom računu se uvijek nađe koja stotina maraka ili dolara…

I meni je lako. Ja prolazim ovim gradom i zdravim se sa svakim trećim čovjekom, kada je prenos neke važne utakmice, sa stotinu strana dobijam pozive da gledam baš kod njih i meni je teško da se odlučim, svi moji prijatelji stanuju na potezu od Marindvora do Baščaršije, a ako se neko od njih već preselio na Dobrinju, vazda se mogu zboksati pare za taksi…




Ti imaš svoja buđenja, svoju jutarnju toaletu, doručak uz ‘Wedgwoodov pribor za čaj’, aerobik, pune ormare haljina i teške dileme šta da obučeš danas, imaš svoj novčanik od krokodilske kože i u svakom trenutku znaš koliko para u njemu imaš…

A ja se budim, suhim kruhom stružem preostatke sinoćnje paštete iz konzerve, perem zube solju, dugo buljim u svoje lice u ogledalu i jedva nalazim neke sličnosti sa samim sobom, oblačim jedinu čistu košulju i trkeljam džepove da vidim koliko mi je para ostalo od sinoć – vazda se nešto nađe…

Tvoj dan je planiran, ti znaš šta treba da obaviš danas: otići ćeš do biblioteke, do fakulteta, slikati se za tramvajsku kartu, posjetiti zubara, koji će konstatovati da je sa tvojim zubima sve uredu, sjedićeš s prijateljicama u ‘Collegiumu artisticumu’, piti kafu i tiho voditi neke razgovore, koji su nama muškarcima nedokučivi i za koje bismo pare dali da ih bar jednom prislušnemo…

I ja ću izaći iz kuće i zamisliti se malo kuda da krenem: niz Kranjčevićevu ili Tvrtkovu? Hodaću žustro, kao da negdje strašno žurim i kao da me negdje čeka neki neodložan posao, a, ustvari, pojma neću imati kud sam krenuo, sjetiću se da sam ti obećao da ću danas ‘svakako’ otići zubaru, a onda ću to odmah, bez imalo grižnje savjesti, zaboraviti, sjediću negdje sa svojim prijateljima i pričaćemo o vama, ženama, a vama bi bolje bilo da nikad ne čujete šta se tom prilikom izgovori…




Tebe čeka ručak kod kuće, izvođenje rasnog psa u šetnju, ‘kreativni’ popodnevni odmor, pripreme za večerašnji izlazak, za sastanak sa mnom…

Ja ću taj ručak preskočiti bez ikakvih posljedica, neko će me izvesti iz takta, otići ću kući i svaliti se kao mrtvo tijelo na krevet, koji još od jutros stoji neraspremljen, spavaću nekoliko sati kao klada i kad se probudim u predvečerje, neću imati blage veze je li to jutro ili sumrak što dopire kroz prozor, plaknuću se hladnom vodom, pogledaću na ‘iskrin’ sat na ‘Park’ kafani i vidjeti da je 18:59, a kako smo sastanak zakazali u 19:00, svratiću na hladan ‘tuborg’ u ‘Korzo’, tako da ću na tramvajsku stanicu stići taman na vrijeme (19:20) da zapalim još jednu cigaretu i da te dočekam…

Ti ćeš mi cijelo veče, stišćući mi grčevito ruku, gorljivo pričati o svojim nadama, a ja ću te slušati i neću te prekidati. Kad dođem do riječi, ja ću mirno i staloženo da ti izložim sve svoje strahove. Na kraju će tebi, ipak, ostati tvoje suze, a meni moji strahovi. Zato, kažem ti: lako je tebi, a i meni je lako. Ali, teško nama zajedno!

pisao: Dario Džamonja

Leave a Reply

Your email address will not be published. Required fields are marked *