Dario Džamonja

Ne, nije to ono Shakespearovo, toliko otrcano i ponavljano, da ga svaki čoban s Pala zna: “To be, or not to be, that iz the question?”
(U paljanskoj, drotovskoj verziji i prevodu, između “biti ili ne biti”, oni biraju ono “biti” i, na moju sreću, nisam njihov “bitak” osjetio na svojoj koži.)

Nije to ni ono Senada Avdića: “Two beers, or not to beers?”
(Jer tu nikad nije bilo te vječne dileme – opredjeljivao se uvijek za, najmanje, deset.)

Vječno pitanje glasi: “Zašto sam, onda, pišao u lavabo?”
Koliko god to banalno zvučalo, ali to pitanje vuče za sobom još hiljadu: zašto? iz protesta? mržnje? želje za samostalnošću? ili, naprosto, nekulture? Odgovor leži samo u jednom: htio sam da budem voljen, htio sam da neko obrati pažnju na mene, pa makar i batinama, da znam da postojim, da će neko obratiti tu, već jebenu, pažnju za kojom žudim, a ona mi izmiče, dok se moja majka i otac svađaju oko toga da li je ona svršila ili je on sinoć bio s nekom kuravom u hotelu Evropa…

Ali, nije to baš tako lak odgovor, jer se, opet, i opet nameće samo pitanje: šta je to ljubav? Davanje ili predavanje? Sjećanje ili zaborav?

Kako da se ne sjetim (ili kako da zaboravim) svoju Gordanu, koja me je uza sva opravdana žaljenja (da sam leš i nevrijedan življenja) svakodnevno posjećivala u Vojnoj bolnici, davala mi, svojom ljubavlju, snage da preživim nešto što se nije dalo preživjeti, donosila mi klopu koju bih zamislio i gledala me svojim predivnim očima, ubrizgavala mi u krv, svojim smijehom, nešto što nijedna infuzija ne može zamijeniti, svađala se sa svojini roditeljima (vrlo tolerantnim ljudima), prijetila da će ostati u toj kući zalazećeg sunca, uz onaj ruski “portabl” televizor, za koji su trebale dvije tone baterija, jedan poderani čaršaf i istanjeno ćebe, ploče koje smo zajedno slušali, a potom, kad sam došao sebi, da se ne sjetim toga kako sam, u neko doba noći, uskakao kroz njen prozor i, baš zato što su njeni roditelji bili u susjednoj sobi, dočekivao zoru vodeći ljubav – ne jebajući se, nego, bukvalno, vodeći ljubav?

Ili da zaboravim, kako sam joj, zbog neke oprndare iz Sloge, prenio “trišu”, a onda je (uz pomoć moje jaranice doktorice, Svjetlane, iz ambulante Simo Milošević) ubijedio da je to samo neka njena “upala”?
Išlo se tada u Zvono – Estrade nije bilo ni u projektu, a ja sam se zaljubio u to malo biće – ja znam zašto, ali do kraja života će mi biti misterija zašto ona u “ovo”.
(“Ali noćas, ako sluša…”, ustvari mislim, ako čita, tamo negdje u Beogradu, nadam se sretna i živa, da mi oprosti sav bol koji sam joj nanio i ako za mene ima ikakvog opravdanja, to je da dan danas mogu osjetiti miris, njen miris na onom poderanom čaršafu, kojeg sam prije dvadeset godina bacio u smeće.) U to doba mi se u stan uselio Tomo Stanci, fotograf Naših dana, čovjek koji će ući u Ginisove rekorde po pravljenju djece, a i ne samo po tome, po njegovoj čuvenoj izjavi, kad mu se žena, Dževada, jedva oporavljala od jednog od mnogobrojnih poroda, pa raja brižno pitala: “Kako si, Dževada?”

On je, sav uvrijeđen, skočio: “Niko ne pita kako je meni?!”

Da li je to istina ili ne, ali, kod Hemingwaya postoji priča o Indijancu koji ne može izdržati porođajne patnje svoje žene, pa izvrši, nazovimo ga tako, “harakiri”.
(Mada ja, lično, ne vjerujem da je to i da bi to mogao biti slučaj s Tomom, jer za njegov stomak bi mu trebala sablja dimiskija.)

Tomo je znao sve “najbolje”, a jedino što je dobro znao je da radi svoj posao i da kuha najbolji grah na svijetu.

Jadna Goca je dolazila svako jutro (prije nastave na fakultetu), a ja bih je, k’o biva, poslao po “nišku moravu bez filtera”, samo da bih mogao ispod kreveta izvući već spremnu flašu “konjaka” ili nekog drugog sranja, tek da smirim ruke i da opet potonem u zaborav…

* * *

Sve se promijenilo kad sam prestao piti! Umjesto nabolje – nagore!

Provodio sam besane noći u Đerdanu i 84, ali uz kafe, umjesto pića; i osjećao tu nepodnošljivu lakoću postojanja da mi se sve može: imao sam dva rukopisa u pripremi, scenario za film mi je bio otkupljen, par scenarija za emisije na televiziji…

Nije to bilo da nisam više volio Gocu, nego je moj (ne)prijatelj jedan dan, u Domu pisaca, pokazao na najjebozovniju curu koju sam ikad vidio.

Njemu za inat sam prišao, a ona me je s lahkoćom odjebala.

Sreo sam je, samo malo kasnije, na tramvajskoj stanici i predložio joj onu staru, otrcanu:

“Imam novih ploča.” Dodao sam: “Sabina, ako ostaneš sa mnom dvadeset i četiri sata – ne ako ostaneš, nego ako izdržiš – garantujem da će to biti naredne četiri godine. Toliko ti mogu obećati – to mi je rok garancije.”

I samo smo sjedili taj dan i noć, pričali i nismo se ni pipnuli, a onda sam ja, nakon četiri godine, opet napravio glupost, nanio onim divnim očima i zubima bol i poniženje…

Džabe se sada kajati!

I ne kajem se, nego me je jednostavno strah: one su izdržale, a hoću li moći ja?

Dario Džamonja (Sarajevo, 1955 – Sarajevo, 2001), bosanskohercegovački novinar i fenomenalni pisac kratke priče. Bio je kolumnista u magazinima “Slobodna Bosna”, “Večernje novine”, “Naši dani”, “Oslobođenje”, “Komunist”, “Valter” i “Valter ekspres”, te urednik u časopisu “Lica”. Dobitnik je nagrade “Veselin Masleša” za najbolju knjigu proze za 1985. godinu, te “Fund Free Expression Award” za 1993. godinu, “Writes Club Madison” II nagrada za Non-fiction 1994. godine i otkupne nagrade za poeziju “Madison” 1996. godine.
Bibliografija
“Priče iz moje ulice”, Oslobođenje, Sarajevo, 1980.
“Zdravstvena knjižica”, Svjetlost, Sarajevo, 1985.
“Drugo izdanje”, Veselin Masleša, Sarajevo, 1987.
“Priručnik, Svjetlost, Sarajevo, 1988.
“Oni dani”, 1989.
“Prljavi veš”, autorovo izdanje, Sarajevo, 1991.
“Pisma iz ludnice”, Slobodna Bosna, Sarajevo, 2001.
“Ptica na žici”, Buybook, Sarajevo, 2002; – 2. dopunjeno izdanje, Buybook, Sarajevo, 2003.
“Priče – Dario Džamonja“, Pressing, Sarajevo, 2003.

Šta mislite o ovoj objavi?

Vezane teme: Dario Džamonja