| Objavi na svom Facebook profilu |
|
Tweet |
Ima ona Äuvena priÄa koja objaÅ¡njava zaÅ¡to je kod nas ljepÅ¡e živjeti nego bilo gdje drugo. I ujedno malÄice govori o tome kako smo mi krasni ljudi. Kojima je na svijetu cijelom najvažnije ne samo dobro bližnjeg svoga nego i daljnjeg svoga, odnosno onoga koga vidimo prvi put u životu i koga vjerovatno nikad poslije toga nećemo vidjeti. Naravno, kako bismo pokazali koliko mi valjamo, potrebno je ukazati i na to koliko neko ne valja. Jer tako to kod nas ide. Nikada se ne može reći samo da smo mi dobri ljudi i taÄka. Ne. Poslije mi smo dobri ide zarez nakon kojeg obavezno slijedi to da neko ne valja. Tek tada znamo na Äemu smo. U konkretnom sluÄaju, ne valja Zapad. Ne zato jer je truo i kapitalistiÄki. To je moglo prije nekoliko decenija. Sad smo i mi i struhnuli i pokapitalizirali se. Ne, Zapad ne valja zato jer se u velikom gradu može komotno desiti da umreÅ¡ na ulici a da niko na to ne obrati pažnju. E, kod nas se to ne može desiti. Ovdje kad kihneÅ¡, svi viÄu nazdravlje i vade maramice, a ne da si krenuo umrijeti. ÄŒim otpoÄneÅ¡ s umiranjem, odmah će te okružiti tim ljudi spremnih da ti pomogne na licu mjesta. Zato mi valjamo. Jer nam je stalo do tuÄ‘eg dobra malÄice viÅ¡e nego do vlastitog.
Ja ne vjerujem u kolektivne odgovornosti, ni krivice, pa tako ni u zajedniÄke dobrote. Na svaku ovu priÄu najÄešće kažem samo to da je mnogo viÅ¡e naÅ¡ih dobroćudnih koji žive po okrutnim zapadnim zemljama nego Å¡to je njihovih zloćudnih koji su odluÄili baÅ¡kariti se u naÅ¡em bonluku. Å to, naravno, ne mora niÅ¡ta da znaÄi. I ne mora da bude nikakav krunski argument u odbranu bilo koje teze. Sasvim je sigurno da ima i tih, spremnih da pomognu u svakom trenutku, ali se u posljednje vrijeme sve Äešće susrećem s ljudima koji gledaju svoj posao. Po naÄinu na koji okrenu glavu vidiÅ¡ da je podtekst – to nije moj posao. I teÅ¡ko ih mogu kriviti. Uvijek mi je zanimljiva bila ljubaznost zapadnjaka, koji ti se smijeÅ¡e kad vam se sluÄajno pogledi sretnu, Å¡to se deÅ¡ava vrlo rijetko, ili koji se nekako uspiju nagurati u podzemnu željeznicu bez da jedni drugima ugrožavaju vitalne organe. Nakon dugo vremena shvatila sam da, koliko god ima nekog dobrog odgoja ili ne znam ni ja Äega, toliko ima i straha. Najbolje je nikoga ne gledati, nikoga ne dirati, nikome se ne obraćati. Ako gledaÅ¡ ispred sebe, ili se barem pretvaraÅ¡ da je tako, onda se izlažeÅ¡ najmanjem mogućem riziku da ti se neÅ¡to dogodi. Istina, tako ćeÅ¡ malo potpuno nepoznatih ljudi spasiti od smrti, ali ćeÅ¡ spasiti sebe. Od neugodnosti. A sebi si najpreÄi i najbliži.
Voljela bih vjerovati u to kako su ovdje stvari drugaÄije. Ali se uvijek naÄ‘e neÅ¡to da me demantira. Na srednjim i zadnjim vratima gradskog saobraćaja stoje dvojica razvijenih momaka, koji se joÅ¡ dodatno proÅ¡ire tako da niko ne može ući kroz zatvorena vrata. Njihova pojava ulijeva sigurnost. Ko god je u unutraÅ¡njosti razvaljenog i iÅ¡aranog prevoznog sredstva koje datira od prije Olimpijskih igara, sigurno ima kartu. I siguran je. Ono, istina, gužva na prednjim vratima malo je veća. Pa mi stoga i nije bilo Äudno to Å¡to me mladić koji isto datira negdje od prije Olimpijskih igara prati u stopu. Njegovo naljepljivanje shvatila sam kao pokuÅ¡aj da se probije u unutraÅ¡njost. S tim Å¡to je on nastavio da se lijepi i kad se gužva raziÅ¡la. E, to mi je već bilo malo sumnjivo. Da je stariji, a ja mlaÄ‘a, pomislila bih da sam mu možda zapela za oko pa navaljivanjem iskazuje to koliko mu se sviÄ‘am. Ovako, kako ja datiram od mnogo prije Olimpijskih igara, bilo mi je sasvim jasno da mu se ne sviÄ‘am ja. Nego unutraÅ¡njost moje taÅ¡ne. U pojedinim situacijama mozak radi brže od svjetlosti. Nisam reagirala. Dva puta sam ostala bez novÄanika u istom sredstvu javnog prevoza, s tim Å¡to je ovo prvi put da sam skontala odakle vjetar puÅ¡e. I Ävrsto odluÄila da trećeg neće biti. Ali i da nije pametno da se konfrontiram. Umjesto toga sam otvorenu taÅ¡nu, kao, nemarno, prebacila s jednog ramena na drugo, u maniru odliÄne pokazivaÄke glume izbeÄila oÄi kada sam vidjela da je otvorena, odreagovala atipiÄnom gestom jeste vidjeli kako sam ja samo blesava, da ostavim otvorenu taÅ¡nu, zatvorila rajsferÅ¡lus i odmakla se jedan korak. Ne gledam u njega, ne primjećujem da je tu, nema nikakvog kontakta.
Sad je on na potezu. KrajiÄkom oka pratim Å¡ta radi, glumeći potpunu nezainteresiranost. Jedno vrijeme stoji pored mene. Vidim da pokuÅ¡ava da skonta da li me spasio sluÄaj ili sam ga provalila. Nakon dvije stanice, odluÄuje da sam mu izmakla za dlaku zahvaljujući pustoj sreći i traži novu taÅ¡nu. Nalazi je. Gledam ga kako nehajno prilazi ženi koja je previÅ¡e umorna i zauzeta vlastitim mislima da bi osjetila kako joj otkopÄava taÅ¡nu. ZavlaÄi ruku. Ne mogu da Å¡utim. Ne mogu! Pogledam ga i kažem: Ja ne bih. Sad sam odjednom u centru interesiranja cijelog trolejbusa. On se pravi budala. Ja ne bih, ponavljam. Njegova ruka je već odavno napustila taÅ¡nu i on gleda pogledom janjeta dok pita o Äemu govorim. Kažem kako on dobro zna o Äemu ja govorim. I kako bih ja, da sam on, na sljedećoj stanici izaÅ¡la napolje. Stajemo na stanici, otvaraju se sva vrata na kojima viÅ¡e nema mladića koji nas Äuvaju. Njihov posao zavrÅ¡ava na odreÄ‘enoj stanici. Odatle smo prepuÅ¡teni sami sebi. Ovaj izlazi, i kad dobro zamakne, kažem gospoÄ‘i, koja me prijekorno gleda, da zatvori taÅ¡nu. Okrećem se od nje bez ikakvog osjećaja da sam uradila neko herojsko djelo. Pa živim u zemlji u kojoj bi svako pomogao nepoznatom. Ja sam stanovnik zemlje dobrica. Osjećam kako se na mene naslanja nova osoba. Ne mogu da vjerujem. Okrećem se i vidim gospoÄ‘u koja mi konspirativno Å¡apće najstraÅ¡niju moguću reÄenicu: “Moja cura, svi smo mi vidjeli i kad je tvoju otvorio. Å ta ti misliÅ¡, da je on sam. Treba sad da te prebije kad izaÄ‘eÅ¡.”
Izlazim na sljedećoj stanici i hodam loÅ¡e osvijetljenim komÅ¡ilukom. Ne osvrćem se da vidim hoće li me hrabrost koÅ¡tati frakture nosa. Ne zato Å¡to sam hrabra, nego zato Å¡to me je previÅ¡e strah da se osvrnem. Dok otkljuÄavam haustor, kao pijana, pet puta pokuÅ¡avajući da potrefim u bravu, srce mi lupa kao da ću doživjeti infarkt. I nastavlja lupati dok mužu koji urla pokuÅ¡avam objasniti zaÅ¡to sam uradila to Å¡to sam uradila.
Ti si luda, kaže. Šta da te je neko prebio?
Ti si lud, odgovaram. Misliš li da bi u zemlji ljudi kojima je dobro drugog važnije od njih samih neko gledao kako mene tuku, a da mi ne pomogne?
Å utimo.
I dobro znamo koji je odgovor.
piše: Vedrana Seksan
preuzeto sa portala magazina Gracija
Još nema komentara na ovu objavu.
RSS feed za komentare ove objave.
|
Novosti
Snijeg ne prestaje pada...
Snijeg u Sarajevu ne prestaje padati.
Sarajevo, 3. februar 2012 (Mina Coric)Golim...
Obustava nastave zbog h...
Učionica čeka na đake
Ministarstvo obrazovanja, nauke i mladih Kantona Sarajevo...
Poziv na solidarnost gr...
Pristupite čišćenju i uklanjanju snijega sa prilaza svojim poslovnim, odnosno... Još NOVOSTI» |
Događaji
Narodno pozorište: Ham...
Hamlet u selu Mrduša Donja ili Hamlet zna šta narod ne zna, Narodno pozorište...
Kamerni teatar 55: Radn...
Radnja na uglu, Kamerni teatar 55, SarajevoIzvanredan tekst prema kojem je svojevremeno... Još DOGAĐAJA » |
|
|
Sport
Sjećanje: Miljan Milja...
Legendarni selektor fudbalske reprezentacije Jugoslavije Miljan Miljanić sahranjen...
Dragan Jović novi tren...
Upravni odbor FK Sarajevo je potvrdio imenovanje Dragana Jovića na poziciju šefa...
Željo i Sarajevo: Spor...
Muzej Sarajeva, u svojstvu institucije koja čuva, štiti i predstavlja historiju... Još SPORTA » |
Video
Moj brat Aleksa u Kinot...
Branislav Lečić
U okviru programa sarajevske Kinoteke posvećenog nedavno preminulom...
Osvajači u Sarajevu...
Poznati teškometalni bend Osvajači svira koncerte od 1990. godine.
Osvajači
Osvajači...
Bebek susreo Selmu...
Željko Bebek se u emisiji Osmi kat, Hrvatske televizije nakon dugo godina susreo... Još VIDEA» |
|
|
Crna hronika
Potvrđena optužnica z...
Sud Bosne i Hercegovine je potvrdio optužnicu u predmetu Besim Muderizović i drugi,...
Počasni Sarajlija prog...
Sud u Franscukoj je bivšeg predsjednika Jacquesa Chiraca proglasio krivim zbog pronevjere...
Nataša Vodušek ide u ...
Bivša ambasadorica Slovenije u Bosni i Hercegovini Nataša Vodušek, u Okružnom... Još CRNE HRONIKE» |
Intervju
U Sarajevu se dnevno tr...
Neki MUP-ovi su zatrpani zaplijenjenim narkoticima jer ništa još od 2002. nije...
Sarajevo je očuvalo sv...
Ljudi koji su živjeli prije rata u Sarajevu, oni koji su tu rođeni, Sarajlije koji...
Kod nas je trauma izrab...
Bosnian Girl by Šejla KamerićS radom bosankohercegovačke umjetnice Šejle Kamerić,... Još INTERVJUA» |
|
![]() |
![]() |