Ko još voli daljnjeg svog?

Ima ona čuvena priča koja objašnjava zašto je kod nas ljepše živjeti nego bilo gdje drugo. I ujedno malčice govori o tome kako smo mi krasni ljudi. Kojima je na svijetu cijelom najvažnije ne samo dobro bližnjeg svoga nego i daljnjeg svoga, odnosno onoga koga vidimo prvi put u životu i koga vjerovatno nikad poslije toga nećemo vidjeti. Naravno, kako bismo pokazali koliko mi valjamo, potrebno je ukazati i na to koliko neko ne valja. Jer tako to kod nas ide. Nikada se ne može reći samo da smo mi dobri ljudi i tačka. Ne. Poslije mi smo dobri ide zarez nakon kojeg obavezno slijedi to da neko ne valja. Tek tada znamo na čemu smo. U konkretnom slučaju, ne valja Zapad. Ne zato jer je truo i kapitalistički. To je moglo prije nekoliko decenija. Sad smo i mi i struhnuli i pokapitalizirali se. Ne, Zapad ne valja zato jer se u velikom gradu može komotno desiti da umreš na ulici a da niko na to ne obrati pažnju. E, kod nas se to ne može desiti. Ovdje kad kihneš, svi viču nazdravlje i vade maramice, a ne da si krenuo umrijeti. Čim otpočneš s umiranjem, odmah će te okružiti tim ljudi spremnih da ti pomogne na licu mjesta. Zato mi valjamo. Jer nam je stalo do tuđeg dobra malčice više nego do vlastitog.

Ja ne vjerujem u kolektivne odgovornosti, ni krivice, pa tako ni u zajedničke dobrote. Na svaku ovu priču najčešće kažem samo to da je mnogo više naših dobroćudnih koji žive po okrutnim zapadnim zemljama nego što je njihovih zloćudnih koji su odlučili baškariti se u našem bonluku. Å to, naravno, ne mora ništa da znači. I ne mora da bude nikakav krunski argument u odbranu bilo koje teze. Sasvim je sigurno da ima i tih, spremnih da pomognu u svakom trenutku, ali se u posljednje vrijeme sve češće susrećem s ljudima koji gledaju svoj posao. Po načinu na koji okrenu glavu vidiš da je podtekst – to nije moj posao. I teško ih mogu kriviti. Uvijek mi je zanimljiva bila ljubaznost zapadnjaka, koji ti se smiješe kad vam se slučajno pogledi sretnu, što se dešava vrlo rijetko, ili koji se nekako uspiju nagurati u podzemnu željeznicu bez da jedni drugima ugrožavaju vitalne organe. Nakon dugo vremena shvatila sam da, koliko god ima nekog dobrog odgoja ili ne znam ni ja čega, toliko ima i straha. Najbolje je nikoga ne gledati, nikoga ne dirati, nikome se ne obraćati. Ako gledaš ispred sebe, ili se barem pretvaraš da je tako, onda se izlažeš najmanjem mogućem riziku da ti se nešto dogodi. Istina, tako ćeš malo potpuno nepoznatih ljudi spasiti od smrti, ali ćeš spasiti sebe. Od neugodnosti. A sebi si najpreči i najbliži.

Voljela bih vjerovati u to kako su ovdje stvari drugačije. Ali se uvijek nađe nešto da me demantira. Na srednjim i zadnjim vratima gradskog saobraćaja stoje dvojica razvijenih momaka, koji se još dodatno prošire tako da niko ne može ući kroz zatvorena vrata. Njihova pojava ulijeva sigurnost. Ko god je u unutrašnjosti razvaljenog i išaranog prevoznog sredstva koje datira od prije Olimpijskih igara, sigurno ima kartu. I siguran je. Ono, istina, gužva na prednjim vratima malo je veća. Pa mi stoga i nije bilo čudno to što me mladić koji isto datira negdje od prije Olimpijskih igara prati u stopu. Njegovo naljepljivanje shvatila sam kao pokušaj da se probije u unutrašnjost. S tim što je on nastavio da se lijepi i kad se gužva razišla. E, to mi je već bilo malo sumnjivo. Da je stariji, a ja mlađa, pomislila bih da sam mu možda zapela za oko pa navaljivanjem iskazuje to koliko mu se sviđam. Ovako, kako ja datiram od mnogo prije Olimpijskih igara, bilo mi je sasvim jasno da mu se ne sviđam ja. Nego unutrašnjost moje tašne. U pojedinim situacijama mozak radi brže od svjetlosti. Nisam reagirala. Dva puta sam ostala bez novčanika u istom sredstvu javnog prevoza, s tim što je ovo prvi put da sam skontala odakle vjetar puše. I čvrsto odlučila da trećeg neće biti. Ali i da nije pametno da se konfrontiram. Umjesto toga sam otvorenu tašnu, kao, nemarno, prebacila s jednog ramena na drugo, u maniru odlične pokazivačke glume izbečila oči kada sam vidjela da je otvorena, odreagovala atipičnom gestom jeste vidjeli kako sam ja samo blesava, da ostavim otvorenu tašnu, zatvorila rajsferšlus i odmakla se jedan korak. Ne gledam u njega, ne primjećujem da je tu, nema nikakvog kontakta.

Sad je on na potezu. Krajičkom oka pratim šta radi, glumeći potpunu nezainteresiranost. Jedno vrijeme stoji pored mene. Vidim da pokušava da skonta da li me spasio slučaj ili sam ga provalila. Nakon dvije stanice, odlučuje da sam mu izmakla za dlaku zahvaljujući pustoj sreći i traži novu tašnu. Nalazi je. Gledam ga kako nehajno prilazi ženi koja je previše umorna i zauzeta vlastitim mislima da bi osjetila kako joj otkopčava tašnu. Zavlači ruku. Ne mogu da šutim. Ne mogu! Pogledam ga i kažem: Ja ne bih. Sad sam odjednom u centru interesiranja cijelog trolejbusa. On se pravi budala. Ja ne bih, ponavljam. Njegova ruka je već odavno napustila tašnu i on gleda pogledom janjeta dok pita o čemu govorim. Kažem kako on dobro zna o čemu ja govorim. I kako bih ja, da sam on, na sljedećoj stanici izašla napolje. Stajemo na stanici, otvaraju se sva vrata na kojima više nema mladića koji nas čuvaju. Njihov posao završava na određenoj stanici. Odatle smo prepušteni sami sebi. Ovaj izlazi, i kad dobro zamakne, kažem gospođi, koja me prijekorno gleda, da zatvori tašnu. Okrećem se od nje bez ikakvog osjećaja da sam uradila neko herojsko djelo. Pa živim u zemlji u kojoj bi svako pomogao nepoznatom. Ja sam stanovnik zemlje dobrica. Osjećam kako se na mene naslanja nova osoba. Ne mogu da vjerujem. Okrećem se i vidim gospođu koja mi konspirativno šapće najstrašniju moguću rečenicu: “Moja cura, svi smo mi vidjeli i kad je tvoju otvorio. Å ta ti misliš, da je on sam. Treba sad da te prebije kad izađeš.”

Izlazim na sljedećoj stanici i hodam loše osvijetljenim komšilukom. Ne osvrćem se da vidim hoće li me hrabrost koštati frakture nosa. Ne zato što sam hrabra, nego zato što me je previše strah da se osvrnem. Dok otključavam haustor, kao pijana, pet puta pokušavajući da potrefim u bravu, srce mi lupa kao da ću doživjeti infarkt. I nastavlja lupati dok mužu koji urla pokušavam objasniti zašto sam uradila to što sam uradila.

Ti si luda, kaže. Å ta da te je neko prebio?

Ti si lud, odgovaram. Misliš li da bi u zemlji ljudi kojima je dobro drugog važnije od njih samih neko gledao kako mene tuku, a da mi ne pomogne?

Å utimo.

I dobro znamo koji je odgovor.

piše: Vedrana Seksan

Šta mislite o ovoj objavi?

« nazad

Vezane teme: JKP GRAS, kultura, trolejbujs, Vedrana Seksan