Enko: Ljudi su smrtni, ali život je vječan

Enver Enko Mehmedbašić, romantični umjetnik humorističke proze, svojim je čitaocima poklonio nezaboravne trenutke vedrine. Enkini junaci su godinama uveseljavali ljude, doživljaji njegovih harlekina se i danas prepričavaju kao vicevi.

Enver Enko Mehmedbašić
Enver Enko Mehmedbašić: U ex-Jugoslaviji se govorilo – zakoni se donose u Beogradu, čitaju u Zagrebu, a provode u Bosni.

Enko Mehmedbašić je napisao na stotine putopisa koji su ljudima približili nepoznate krajeve i ljude, a zahvaljujući njemu saznali smo više o ekscentričnim Englezima, plovili okeanima, pili pivo u Švejkovoj kafani. Saznajte kako danas razmišlja čovjek koji u ambijentu kultne kafane Park, čuvene Parkuše, već četrdeset godina pije svoju jutarnju kafu.

Kada se pogleda Vaš novinarski opus, to su humor, satira i putopisi, šta je bilo presudno za taj izbor? Od rane mladosti krenuo sam sa bilježnicom, naoružan znatiželjom, prvo po našoj zemlji Jugoslaviji, a onda po svijetu. Moj život je zapravo jedno veliko putovanje. Više sam spavao u hotelskim sobama nego kod kuće. Uvijek ujutro kad otvorim prozor, pogledam koji je to grad. Nažalost, posljednjih godina to je uvijek Sarajevo. Zbog toga se osjećam starim.

A humor? Humor je rijetka biljka i u našoj, ali i u svjetskoj bašti. Ta biljka posebno teško uspijeva u oštroj planinskoj klimi, uostalom kod nas ne uspijeva ni južno voće, zar ne? Nešto bolje u posljednje vrijeme uspijeva zabranjeno voće. Međutim, uvijek je bilo ljudi koji su plovili i za vrijeme nevremena, iako su znali da je najbliže kopno – dno. Uostalom, humor je odnos prema svijetu, a kad bolje razmislim, ovaj svijet nije bolje ni zaslužio.

Sa prvim satiričnim prilozima počeli ste u Čičku, koji se nažalost ugasio, zašto? S nostalgijom se sjetim starog dobrog humorističkog lista Čičak i njegove karakteristične bosanske sudbine. Malo ko zna da je prvi glavni urednik bio Ćamil Sijarić, da je tu radio Radivoj Papić, koji je u Oslobođenju pisao vrlo uticajnu rubriku “Čovjek – čovjeku”, Stevan Bulajić, književnik koji prvi pokrenuo rubriku “Čovjek i vrijeme”, poslije su taj naslov mnogi koristili. Ali naše za kratko bješe. Neko je tada iz ljubljanske Pavlihe prenio karikaturu o Svetozaru Vukmanoviću Tempu. Čičak je ukinut, a Pavliha izlazi i sada. Tada se u ex-Jugoslaviji govorilo zakoni se donose u Beogradu, čitaju u Zagrebu, a provode u Bosni. Ovaj mali primjer političke sudbine to potvrđuje.

Enver Enko Mehmedbašić
Enver Enko Mehmedbašić: Smiješili smo se pred topovskim cijevima, e, vala, smiješit ćemo se i pred fotoaparatima neke buduće porodične fotografije.

Sarajevo je nekada bilo centar osobenog humora, kako pisane riječi, tako i karikatura. Kakva su Vam sjećanja na to vrijeme? Mnogi su preselili u sjećanje. Pred sam rat, kao po dogovoru, odlazili su jedan za drugim. Prvo doajen pisane riječi i karikature, neponovljivi Zuko Džumhur, ode na svoje posljednje hodoljublje. Malo potom Adi Mulabegović, koji je obilježio svoje vrijeme u Oslobođenju. Šalio se jedino da su mu dobre dnevnice, a slabe noćnice. Gustav Krklec je rekao: “Svakoj vladi treba jedan Adi” i trebaće, vazda. Potom ode naš najveći boem, lirik i humorista Vlado Dijak. Ostala je samo njegova slika u kafani San. Onda usred rata ode najbolji čovjek među nama Omer Zorabdić, tiho kao što je i živio. Majstor smijeha Nikola Škrba umro je na drugoj strani Miljacke, takođe tiho i dostojanstveno, a na ovoj strani ostaše izrešetani neboderi koje narod i sad zove po njegovim junacima Momo i Uzeir. A i tumači tih uloga Rejhan Demirdžić i Rudi Alvađ su nas takođe napustili, kao i naš unikatni Esad Velić, nezaboravni Velaga. Ponekad pomislim da su me ti moji prijatelji iz kafane San i napustili i ostavili da platim ceh! Ratni ceh. Kelner, da platim životom! Naravno, ja govorim o mojoj generaciji, ali hvala bogu pojavila se sjajna mlada generacija koja me nekada nasmije do suza.

Kažu da je humor lijek za dušu, Vi ste se toga držali i u ratu pišući kolumne u Oslobođenju, uvijek ste nastojali da unesete i zrno šale, da li ste time željeli da ohrabrite ljude? Humor jeste mehlem na ranu, a humoristi narodni vidari. Vi znate da su lijekovi u apotekama poskupjeli, pa zar nije onda naša prva dužnost da ponudimo svoj lijek. Ja sam želio samo jedno – da ljude razgalim, nasmijem, ohrabrim i pozovem na sunčanu stranu ulice. Da parafraziram starog dobrog Krkleca, “Žvot je, sinko, život je lijep, vidjećeš, sinko, kad budeš slijep.” I sad kad smo u životu ostali promašeni ljudi (od toliko granata), trebali bi da se radujemo tom našem veselom i tužnom, lijepom i ružnom, ali jedinom guravom životu. Smiješili smo se pred topovskim cijevima, e, vala, smiješit ćemo se i pred fotoaparatima neke buduće porodične fotografije. Nisu imali sreće s nama, ukinuli su nam struju, a povećali natalitet. Ljudi su smrtni, ali život je vječan.

piše: Nagorka Idrizović (Sarajevo, septembar 2009)

Koliko vam se sviđa ova objava?

Kliknite na srce da ocijenite!

Prosječna ocjena / 5. Do sada ocjenjeno:

Objava nema ocijena! Budite joj prvi :)

sarajevo.co.ba

Komentariši

Vaša email adresa neće biti objavljivana. Neophodna polja su označena sa *