Dok sam se povlačila po bjelosvjetskim seminarima gdje su me ubjeđivali da na Balkanu žive nedotupavna goveda kojima treba obuka iz dijaloga za prvi razred osnovne škole, nosila sam po hotelskim sobama Poljsku konjicu Marka Vešovića. Tamo ima jedan čovjek, i jedna knjiga, govorila sam sama sebi, i to znači da ti život ne prolazi uzalud, između dva međunarodna predstavnika i gladnih očiju begovske mafije. Da bi Amila Alikadić-Husović sjedila na mjestu sa kojeg se odlučuje o meni, ja moram da učim na tuđem jeziku. Na svome jeziku, koji mi je dom i rod, čitam Marka Vešovića. I to mi život spašava

Uznemiriše se sarajevski mehkoguzi begovi, čankolizi i minderpuze.

Kako („objektivno“, nadasve) izvjeÅ¡tava Dnevni Avaz – Marko VeÅ¡ović na sjednici Zastupničkog doma Parlamenta FBiH opet se zamjerio dobrim BoÅ¡njacima. Å ta učini najveći živi bosanskohercegovački pjesnik i dežurni inovjerac? Pohvalio knjigu Tarika Haverića Etnos i demokracija, u kojoj se veli kako je postojanje stranke muslimanskog naroda dovoljno za raspad BiH. Iz istih stopa je desno krilo boÅ¡njačke reprezentacije, iz stranke Zabih, Amila Alikadić-Husović, u njemu prepoznala Radovana Karadžića! Na vrh joj je (nepokrivene) glave i toga Marka VeÅ¡ovića i njegovih viceva o fesovima i hadžijama. Lijepo ga je zamolila neka se „bavi svojim narodom, a moj neka ostavi na miru, navrh glave nam je da se mijeÅ¡a tamo gdje bi se trebao osjećati postiÄ‘en”.

Neka se stidi Marko Vešović, koji nije na vrijeme uvidio da pišući Poljsku konjicu nije samo podigao spomenik patnjama Bošnjaka, nego i previdio činjenicu da taj narod ne čine samo stradalnici, nego i naknadni glodači kostiju, vampiri koji loču prolivenu krv i doktorice/zastupnice kojima dlaka s glave ne fali, ali koje se busaju u prsa junačka, od sabaha do jacije, ljubeći ikonu svoje etnije (što je u islamu grdan grijeh) i zastupaju svoju (karadžićevsku?) etnički čistu tradiciju. Neka se stidi Marko Vešović za gladovanje i bježanje od četničkih granata u ratnom Sarajevu, dok sa Srne za njim halaču i odstreljuju ga kao neprijatelja srpskog naroda. Neka se stidi Marko Vešović, simbol multietničkog Sarajeva, i neka priča o pticama i cvijeću, a može i o svom narodu, ako baš mora, a dobri Bošnjaci iz ovih će stopa zaboraviti sve što je Marko Vešović godinama baš o tom, svom, narodu govorio, a nije govorio lijepo i uglađeno kao Sanja Vlaisavljević. Govorio je kao pjesnik. Kao što govori i sad.

Bogu hvala, te i Bošnjaci ispuniše sve tačke po kojima Eco prepoznaje fašizam, pa da se i ja malo odmorim. Dosta je meni bilo čitanja Markovih tekstova o Srbljima i Crnogorcima, red je da i Bošnjaci dobiju svoje hise fašizma.

JEBO EMANCIPACIJU: „U prošlom sazivu Parlamenta bila sam predložena da budem u Komisiji za jednakopravnost spolova. Izašla sam pred govornicom i rekla da tamo neću da budem, te da mi nismo ni biološki, ni fizički, ni pred Allahom dž.š. isti. Obaveze su naše različite. Muž je obavezan da vodi računa o ženi, a žena o kući i najčešće o odgoju djece. Tu se treba samo vratiti korijenima islama. Tu je osnov, fundament. Niko mi ne može zabraniti da se vratim svojim temeljnim vrijednostima. Doduše, ja sam, el-hamdu lillah uvijek držala se toga. No, pozivam žene da se vrate tim temeljima. A, to je da se udaju za muslimane, da žive islamski brak, da odgajaju svoju djecu. To je to. Emancipacija ne treba Bošnjakinjama, emancipacija treba zapadnjacima.” Reče onomad zastupnica Alikadić-Husović, ter se maša sebi u njedarca i vadi joj… ovaj, nije to iz ove kajde, zaboravite. Nego, reče to naša zastupnica, pa navali (narode!) da obnaša visoke direktorske funkcije i da, nadasve (i el-hamdu lillah!), kuraži napaćeni bošnjački narod u borbi protiv dokazanog neprijatelja našeg džemata, (samo mu ime govori), Marka Vešovića.

Sa doktoricom i zastupnicom se, kao žena i feministica, posve slažem. Nema toga Å¡to bi me moglo ubijediti da svaka žena nema pravo da se, brate, vrati svojim temeljnim vrijednostima, i da fino, ljudi (el-hamdu lillah!), suče jufku i savija sarmice, dolmice, japrak-sarme i filuje sogan-dolme, sluÅ¡a čo’j'ka i sjedi u vrh sećije po cijeli bogovetni dan. Ovim putem pozivam Amilu Alikadić-Husović da primijeni svoj fundament i da nam na osobnom primjeru pokaže kako BoÅ¡njakinjama ne treba emancipacija. Neka uprazni radno mjesto i prepusti ga kakvom hrmpaliji, ljekarskom diplomom nek podupre saksije od zumbul-kada i sabahčića na demirli pendžeru, a na skupÅ¡tinsku govornicu nek se ne penje, jer to je i grehota i sramota, za „bioloÅ¡ki i fizički“ nejednako biće.

Dok se još nije zaposve vratila svom fundamentu, te dok još nije ljekarsku diplomu iskoristila za kakvu kućnu radinost, dok još, dakle, posjeduje ljekarski pečat, koristim priliku da pozovem LGBT populaciju Bosne i Hercegovine da iskoristi demokratsku priliku i obrati se doktorici Alikadić-Husović, koja nam je također, nedavno, poručila da je homoseksualizam bolest – pa pošto je zastupnica stručna za medicinu – navali gay narode da vam prepiše zakonski plaćeno bolovanje. Ako vam ne bude vjerovala da ste bolesni, predlažem da zapjevate tradicionalnu gay himnu Bosne i Hercegovine: Snijeg pade na behar, na voće, neka ljubi ko god koga hoće!

VEŽI ZASTAVE: Nego, predizborna je godina, vrijeme je da se revidiraju programi stranaka i da se zbiju redovi. Amila Alikadić-Husović bi već trebala da se odluči za alfa mužjaka kojeg će slušati – pa kako se njen šef, Haris Silajdžić, još uvijek slabo ističe na ljestvici homofoba i rasista, predlažem da se zastupnica (ovo samo uvjetno, u pauzama od slušanja muža i dok se još nije vratila temeljnim vrijednostima rasporeda file između dvije baklavine jufčice) prebaci u Radončićevu stranku. Kad već, prema krvnim zrncima, ne može, jebiga, u SNSD. A s njihovim bi se šefom, vlasnikom anamo onog entiteta/etniciteta divno i temeljno najbolje slagala. Mile Dodik, kao ni naša zastupnica, neće pedere u kancelariji. On isto ne može durat da mu Muslimani sude, kao što ni naša zastupnica, u pravedničkom gnjevu, ne dopušta da joj se o narodu bavi tamo neki Marko. Kad se samo sjetim, kako je divno izgledao (to jest, bio izgledan) put podjele Bosne kad se ono predratni Dodici i Radončići (što su se tad zvali SDA i SDS) dosjetiše da svežu (etnonacionalne) zastave. Baš o tome progovori Vešović u parlamentu. Kad oni svežu zastave, padne krv a ono što otpadne kad se njihovi čvorovi presijeku, to je kolateralna šteta.

U kolateralnu štetu spadam i ja. Da bi se Amila Alikadić-Husović emancipovala od pameti i stekla pravo da taslači sa govornice nepodobne Vlahe, ja sam pod svijećom čitala knjige dok sam išla u srednju školu. U podrumu, u mrklom mraku, čekala da se na televizoru, napajanom iz akumulatora, pojavi lice Marka Vešovića, čovjeka koje su nam roditelji pokazivali da ne poludimo od gladi i straha, da nam granate i snajperi ne postanu mjera stvarnosti, da ne zadivljamo od mržnje. Tamo ima jedan čovjek, u Sarajevu, govorili su naši roditelji, i zato niko od nas nije sam. Da bi se Amila Alikadić-Husović uspravila iz žabokrečine prosjeka do predstavnice naroda i s te visine bljuvala vatru na zadnje trzaje grada Sarajeva koje zaslužuje da se nazove gradom, ja sam studirala na posljeratnom i seljačkom univerzitetu koji kurcu ne valja. Tokom tih usranih i beskorisnih, depresivnih, ojađenih i besperspektivnih studija, profesor Marko Vešović jedne je godine dolazio iz Sarajeva i svakih petnaest dana govorio o književnostima balkanskih naroda. Plan i program za njegov predmet nekoliko nas učili smo napamet – da bismo znali o kojim će knjigama pričati za petnaest dana, da bismo te knjige, po svaku cijenu, makar ne spavali, pročitali prije predavanja. Poslije predavanja, bilo je kasno, nikad više u životu ne možeš čitati knjigu o kojoj ti je Marko govorio, poslije je sve džaba, u knjizi nikad nećeš naći onu ljepotu o kojoj je govorio. Govorio je ljepše nego što je pisalo i u jednoj od tih knjiga. Tako i zato se moje posrane tuzlanske posljeratne studije nisu završile samoubistvom niti ubistvom, nego bjesomučnom žudnjom za knjigama. Tako i zato danas čitam i pišem, i neću da ušutim. Dok sam se povlačila po bjelosvjetskim seminarima gdje su me ubjeđivali da na Balkanu žive nedotupavna goveda kojima treba obuka iz dijaloga za prvi razred osnovne škole, nosila sam po hotelskim sobama Poljsku konjicu Marka Vešovića. Tamo ima jedan čovjek, i jedna knjiga, govorila sam sama sebi, i to znači da ti život ne prolazi uzalud, između dva međunarodna predstavnika i gladnih očiju begovske mafije. Da bi Amila Alikadić-Husović sjedila na mjestu sa kojeg se odlučuje o meni, ja moram da učim na tuđem jeziku. Na svome jeziku, koji mi je dom i rod, čitam Marka Vešovića. I to mi život spašava.

piše: Šejla Šehabović / e-Novine