Otpjevano je jednom: “Ko igra za raju i zanemaruje taktiku, završiće karijeru u nižerazrednom ‘Vratniku’.”, čime je nagovještena neophodnost poznavanja strategije u odnosu na druženje, što nam je danas postala svakodnevnica u životu i radu.

Ovakav početak ne sluti na dobro, al’ (zlo)slutnju ćemo parkirat’ u ovom navratu i bacit’ se na sjećanja o jednoj od ljudskih gromada koje će zauvijek ovaj grad činiti jednim od najljepših gradova na svijetu, koliko god “aktuelni trenutak” ukazivao na suprotno.

Jedan je Hase

Malo je ljudi koje svi s ponosom i divljenjem ističu kao svog. Još je manje takvih u čaršiji, čak i manje u lopti jer će se za svakog naći neka opravdana ili neopravdana riječ koja će upropastiti uspomenu. Međutim, evo i nakon više od dva desetljeća još uvijek se nije našao niko ko bi za Asima Ferhatovića mogao reći bilo šta što bi pokvarilo uspomenu na njegovu istinsku, ljudsku i sportsku veličinu s koje god se strane uhvatila pričati ta priča. Zato, i kada priča počinje stihom poput gore pomenutog, a glavni lik joj je Asim Ferhatović – Hase, dijete Vratnika, ljudska veličina (Baš)čaršije i Sarajeva (svakako i fudbala), ta priča može biti samo o istinskoj legendi koja se i danas prenosi na mlađe generacije. Jer, na kraju krajeva, isti pjesnik je otpjevao i “Nedjelja kad je otiš’o Hase”.

Malo je ljudi koji sasvim običan nadimak poput Hase pretvore u IME ne dajući šansu bilo kome da ga preuzme. Raja to ne bi prihvatila jer – jedan je Hase! Takvi se rijetko rađaju i rijetko imaju usporedbu.

I nakon silnih godina godina se sa istom naklonošću i divljenjem priča o “malcu iz Strošića” (ulica koja s Kovača vodi ravno do Bakija), koji je krenuo od mahale, preko FK Vratnika (ispitne stanice za FK Sarajevo), obukao BORDO dres, dobacio do Fenerbahčea, a nakon mjesec i po “pobjegao” nazad u Sarajevo jer “nigdje na svijetu nema ovakve raje i čaršije”.

Haseta podjednako voli sva raja. Iskreno ga vole i Pitari (navijači FK Sarajevo) i Košpicari (navijači FK Željezničar). On je oduvijek volio loptu, uvijek je bio za raju, a kako to valjda svemir namjesti, kad nešto iskreno voliš to ti se istom mjerom i vrati, pa se prema predanju i činjenicama bez imalo dvojbe može reći da su lopta i raja jednako volile Haseta.

Svi su moji

Nesebičnost ga je krasila u svakom segmentu života. Prvi je provoz’o “vespu” po Sarajevu i njom dolazio na svoje utakmice, a mala raja, čekajući ispred stadiona (koji se danas zove po njemu), samo bi se zakačila za sic i u “voziću” ušla na stadion kao “njegovi”. Kada bi čuvar na crvenim tarabama stadiona pitao: “Hase, bolan pa nisu valjda svi tvoji?”, on bi samo mahnuo rukom i rekao: “Svi su moji. Puštaj!”

U to vrijeme je bilo dosta kvalitetnih igrača i izdvojiti se među imenima poput Šekularca, Kostića, Milutinovića, Jusufija, Vukasa, Ćire, Švabe, Toze,… mogao je samo neko ko bi redovno slao loptu iza mreže “strašnom” Beari ili Šoškiću, a Hase je to radio kad god i kako god je htio.

Svega sam se naslušao, ali još nikog nisam čuo da je rekao kako neko drugi zna driblat’ k’o Hase, niti da neko drugi zna izradit’ kompletnu protivničku odbranu i, mada je u više nego izglednoj prilici za gol, vratit’ se nazad s loptom na nastavak nadigravanja, ili bi samo gurnuo loptu saigraču koji bi zatim lako “zabio”. O Hasetu sam sve to čuo. Iz vrlo provjerenih izvora.

Fala, doviđenja

U konkurenciji koju spomenuh nije bilo lako doći do reprezentativnog dresa ako nisi iz “velike četvorke”, pa kad je konačno došao red da i Hase odigra za državni tim on je na prvo primanje lopte (nakon pola sata igre) prošao kompletan protivnički tim, došao do gol crte, na njoj ostavio loptu, a zatim napustio teren mašući selektoru Tirnaniću. To je, naravno, bila i jedina utakmica Asima Ferhatovića za reprezentaciju Jugoslavije.

Hase je uvijek radio po svom, pa je tako legendarnog trenera FK Sarajevo, Brozovića redovno nervirao svojim bježanjima iz karantina pred velike utakmice protiv Zvezde, Partizana, Dinama ili Hajduka. Išao bi da s rajom, samo par sati prije velikih mečeva, na Bentbaši, “na male” presliša odvažne mangupe, a onda i skoči s brane u Miljacku. Kad bi došao nazad, pred sami početak utakmice, Brozović ga pita:

“Jesi li to s Bentbaše, Asime?”, a Hase bi:

“Ma kakvi, iš’o do kuće”.

Brozović onda povuče prstom po podlaktici, a izdajnički bijeli trag na ruci preplanuloj od sarajevskog sunca bi ga izdao.

Isto to “radio po svom” se odnosi i na odlazak u Tursku gdje je za Fener uspio odigrati samo nekoliko utakmica prije nego je “pobjegao” nazad u Sarajevo gdje je nastavio nastupe u bordo dresu.

Prećka na Grbavici

Ne smije se ne pomenut’ čuvena prećka na Grbavici. Jesu tada vratnice bile od drveta, neki će reći da je prećka bila napuknuta. Vjerujte šta hoćete al’ ja sam od starog slušao varijantu da je Hase opalio loptu sa tridesetak metara, pa kad je pukla prećka okrenuo se Željovcima i rekao: “Neću vam ja više ovde ni dolazit’. Šutaću vam s Vratnika.”

Nemam godina da se Haseta sjećam sa fudbalskih terena, ali ga pamtim iz ćevabdžinice. Hase je pred kraj karijere krenuo u ugostiteljstvo. Stari mi je pričao da je svoju prvu ćevabdžinicu otvorio kod pijace na Telalima (Baščaršija). Iz tog vremena je ostala anegdota sa Numom, radnikom u ćevabdžinici, kojeg je Hase zaposlio “na lijepe oči” jer je Numo bio vjerni navijač Sarajeva. Numo je, da se oduži i da napravi posla, svraćao raju s čaršije u čevabdžinicu. Hase bi tada, skroman kakav je uvijek bio, rekao: “Haj ti Numo, života ti, kući. Daću ti ja platu samo nemoj dolazit’ u radnju i svraćat’ ljude i nudit’ im kilu kad traže po kile.” Kila se odnosi na pitu koja se također prodavala u prvoj Hasetovoj ćevabdžinici, a Numo je želio navesti mušterije da uzmu više. Haseta bi bilo sramota da čaršija pomisli štagod ružno. Vjerovatno vam je to danas nestvarno al’ vjerujte mi k’o što ja vjerujem i svom starom i toj raji iz vremena kad se više znalo, poštovalo i kad se nije grabilo nego živjelo.

Devetka

Poslije Telala čevabdžinica je otvorena ispod današnje slastičarne Saraj, a zatim preko puta hotela Stari grad gdje je otvorena popularna sarajevska “Devetka”, inače najbolja ćevabdžinca sa najslađim ćevapima koje je Sarajevo ikad imalo. Ko drukčije kaže – laže – i imaće posla sa mnom. “Devetke” više nema, al’ se i dalje sjećamo.

Dakle, sjećam se “Devetke” i k’o djetetu mi nije bilo jasno zašto se nikad nije smjelo platit’ kad je Hase u radnji. Kasnije sam “nadoš’o” da je razlog bio to što je stari, koji me k’o malog i vodio, bio Hasetova mala mahalska raja, a za raju je vazda bio poseban režim. Ako proba platit’ bilo je “za vratove”.

I ne, nikad niko nije rekao niti jednu ružnu riječ o Asimu Ferhatoviću – Hasetu. E, zato ovo sjećanje nije tek suho redanje biografskih činjenica. Hase je živio za raju i nije mario za taktiku. Raji je najviše dao ali nije završio u nižerazrednom Vratniku već u legendi i uspomenama na lijepo. Gdje god sad bio, siguran sam da, kao i za života, ima svoju čaršiju i raju i “bekane” koje izluđuje svojim driblinzima.

Ovi današnji koji možda poznaju taktiku, ne igraju za raju… Ko će njih zapamtiti?

piše: Nermin Čengić
originalno objavljeno 25. januara 2010. godine

Šta mislite o ovoj objavi?

« nazad

Vezane teme: Asim Ferhatović - Hase, Nermin Čengić, Sarajevski epitaf