…naslućuje zašto je ova zemlja u klincu. Zbog sinegdohe. Jer niko u njoj ne misli na cijelo kad spominje cjelinu. Nego onaj ko govori mi misli ja, ko spomene moj narod misli moja familija, ko kaže građani misli Srbi, ili Hrvati, ili Bošnjaci…
Most Suade i Olge, Sarajevo
(U ime octa i sina i sinegdoha) Pješačenje od zgrade OHR-a do zgrade Parlamenta BiH traje tri minuta. Nema razloga sumnjati da visoki predstavnik ne preduzima takve šetnje odnosno da zdravom načinu života pretpostavlja vožnju udobnim automobilima sa svom pripadajućom i rotirajućom pratnjom. Nema onda, shodno tome, mjesta sumnji da je prelazeći most Vrbanja prošao pored spomenika Suadi Dilberović i Olgi Sučić. Teško je zamisliti da mu barem jednom tabla na ogradi mosta nije privukla pažnju i da nije od svoje pratnje zatražio objašnjenje. Da su ta dva imena u vezi s ratom, zaključio bi i sam, po godini smrti, i vjerovatno bi povezao (teško je povjerovati da visoki namjesnik nema tu sposobnost povezivanja) most s okolnostima vezanim za te smrti. Ono što bi teže povezao jeste tekst u dnu table:
Kap moje krvi
poteče
i Bosna
ne presuši.
Njegovo skromno znanje jezika imalo bi, u vezi s tim tekstom, neka pitanja. Prvo, na čiju se krv tu misli. Ako su poginule dvije osobe, zašto ne piše kap naše krvi. Odnosno, kapi naše krvi… Zašto jednina a ne množina?
Zato, odgovorio bi mu internet, jer se most prvobitno zvao samo po prvoj osobi. Ali internetu ne treba bezrezervno vjerovati. Istorija koju on pamti još se dvoumi odakle su meci na dvije žene ispaljeni – s Vraca (juga) ili s Holidej-ina, (sjevera). Otuda valjda poezija u službi istorije. Umjesto da čita odgovore na pitanja (ko, kada, kako, zašto i šta), Visoki prolaznik sriče stihove.
Razumiješ ali ne shvataš
Strani jezik čudna je stvar: sve riječi razumiješ, ali smisao ne shvataš. Nije ti jasno kako kap može poteći. Teku rijeke, teku potoci, teku neke količine u nekom smjeru… Kap niti je neka značajna količina, niti ima smjer, niti je jasno zašto baš kap. Kap kapne, kapi kapaju, tečnost teče. Mora da ovaj tekst, zaključuje zbunjeni Visoki stranac, nije neki običan tekst, nego je to neka pjesma. U pjesmama sve može. Ali mu nije jasno, ako je pjesma, zašto nije potpisana. Možda je to neka narodna pjesma?
– Kako se zove rijeka na kojoj je ovaj most? pita on, najzad, svoju pratnju.
– Miljacka, upitana njemu tada hitan odgovor dade.
– A zašto ovdje piše Bosna, čudi se Visoki pitac neki.
Neznanje ili bezobrazluk?
Pratnji nije jasno šta gospodar pita. Da nije gospodar, i da nije stranac, izgledalo bi kao da se zajebava sa spomenikom. Ali strancima se pripisuje u neznanje ono što se domaćima računa u bezobrazluk. Kad si stranac, bio turista ili visoki predstavnik, možeš biti totalni glupan za poeziju. Nije ti jasno ono što je svakom đaku iz pjesmice jasno: Da nema tla bez krvi. Da se tlo navodnjava krvlju. Da plodove daje samo okrvavljena gruda: ‘Jer je otadžbina samo ono kuda, / Naš znoj padne gde je krv očeva pala; / I plod blagosloven rađa samo gruda. / Gde su mač zarđan deca iskopala.’ (Jovan Dučić, Himna pobednika).
Da Bosna, najzad, nije u ovom a la Dučić tarihu na Vrbanji rijeka, nego domovina.
– Pardon, protestuje Visoki predstavnik, – domovina se zove Bosna i Hercegovina. Zašto onda na ovoj tabli ne piše Kap moje krvi poteče i Bosna i Hercegovina ne presuši?
Zato, odgovorio bi mu neki odlikaš iz školske klupe, što je to sinegdoha – stilsko sredstvo u kojem se dio uzima umjesto cjeline. Bosna umjesto Bosna i Hercegovina. Kontaš?
Visoki predstavnik klima glavom. To je dobro objašnjenje. Ali mu i dalje nije jasno kako jedna kap krvi koja kapne u Miljacku učini da Bosna ne presuši. Zato, odgovara odlikaš, što je to isto sinegdoha. Piše jedna kap, ali se odnosi na svu krv koja je prolivena da bi Bosna opstala. Osim što je sinegdoha, to je i metafora, jer krv ovdje znači život, a krv koja teče znači smrt, i cijela pjesma znači da žrtve nisu bile uzaludne, jer je Bosna opstala kao država.
Visoki predstavnik klima glavom; drago mu je da đaci razumiju poeziju, i drago mu je da u jednoj pjesmi može biti više stilskih figura nego riječi, ali mu je najdraže što najzad poslije šest mandata naslućuje zašto je ova zemlja u klincu. Zbog sinegdohe. Jer niko u njoj ne misli na cijelo kad spominje cjelinu. Nego onaj ko govori mi misli ja, ko spomene moj narod misli moja familija, ko kaže građani misli Srbi, ili Hrvati, ili Bošnjaci…
Vino poezije u sirće istorije…
Ako nastavi razmišljati u tom smjeru, možda će Visoki predstavnik shvatiti u čemu je nesporazum između njega i države kojom upravlja (autoritetom nastavnika heklanja u popravnom domu za maloljetnike). Možda će shvatiti da lokalni fireri nisu rođeni retardirani, nego da ih je takvima učinilo odrastanje na sinegdohi, bakteriji koja začas vino poezije pretvori u sirće istorije.
I da to što odluke, zakone i rezolucije čitaju u prenesenim značenjima nije u zloj namjeri nego u dobroj izdresiranosti. A da ih je takvima izdresirala škola u kojoj su, jer je u njoj čitanka knjiga starija i deblja od Ustava, gusle tri puta glasnije od kompjutera.
Tu, gdje pravilne rime i slobodni stihovi čuvaju od zaborava tuđa a od pamćenja vlastita zlodjela, sirćetom opijena Clio tovi se smrtima nevinih; dok visoki prelaznici šetaju s jedne obale Miljacke na drugu, praveći se da ne znaju kolika su i kakva farsa demokratski i građanski izbori u zemlji bez demokratskog i građanskog obrazovanja.
piše: Nenad Veličković, 2010