Pred prvi koncert sarajevskog benda Letu štuke u Srbiji, koji će biti održan 10. aprila u beogradskom Domu omladine, ekipa Long Play-a je popričala sa frontmenom Štuka.

Dino Šaran priča zašto su Johnny Štulić i Nikola Tesla slični, kakav je Darko Rundek, zašto ne prezire Acu Lukasa i kako je dati autogram glumcu Žiki Todoroviću.

“Odsviraćemo stvari sa oba albuma. Prvi put smo pred beogradskom i srpskom publikom. Drago mi je Å¡to ćemo se predstaviti ljudima koji razmiÅ¡ljaju kao i mi, žive slično i nalaze se u naÅ¡im pjesmama. Nadam se da ćemo se poslije toga fino družiti sa naÅ¡om publikom i da ćemo doći opet. To nam je cilj – da Å¡irimo mir i ljubav. Prilično hipi filozofija, ali to je realno. Naravno uz dozu kritike druÅ¡tva i svih mana i bolesti”, kaže Dino.

Priča sa Letu štuke trebala je početi još prije dvadesetak godina u Sarajevu, ali je rat u Bosni i Hercegovini omeo sve, pa i Dinu Šarana i njegov bend, koji je zaživio tek prije nekoliko godina uz pomoć starog prijatelja Đanija Pervana, bubnjara Darka Rundeka i Cargo orkestra.

Prvenac “Letu Å¡tuke”, izaÅ¡ao 2005. godine, je donio, barem u Bosni i Hercegovini i Hrvatskoj, hitove “Pero papacoder”, “Minimalizam” i duet sa Darkom Rundekom “Sunce”. Pozicije u regionu su učvršćene drugim albumom “Proteini i ugljikohidrati”, izaÅ¡ao 2008. godine i spotom “Tesla”. Nedavno je usljedio zaseban spot “Minute” napravljen za bosanskohercegovački film “ÄŒuvari noći”.

Oba albuma tek su krajem proÅ¡le godine preko “Goratona” stigla u Srbiju i Crnu Goru, kada se Dino Å aran prvi put predstavio beogradskoj publici pjevajući “Sunce” sa Rudekom na koncertu Cargo orkestra u Sava centru.

Bend sa jakim pozicijama u Zagrebu i Sarajevu tek sada kreće u osvajanje Srbije, ali to nimalo ne brine Dinu, koji je siguran u uspjeh benda i na istočnoj polovini bivše zajedničke države.

“U kontaktu smo preko ‘majspejsa’ i ‘fejsbuka’ sa publikom iz Srbije i vidimo da ima dosta zainteresovanih za nas. Nadam se da će ljudi u DOB-u biti zadovoljni. Atmosfera često zavisi i od publike, nije samo do benda. Bilo je mjesta gdje smo svirali prvi put i publika je bila zbunjena, pa bi tek drugi put atmosfera bila sjajna”.

Ranije si najavljivao da ćete u Beogradu za početak raditi neki manji nastup, klub ili neÅ¡to slično. Ipak, sada ulazite na velika vrata preko velike sale Doma omladine, koji prima oko 1’000 ljudi. Taj broj je danas nedostižan brojnim izvoÄ‘ačima. Rizično, zar ne?
“Mogao je zaista to biti neki manji prostor, ali mislim da se može desiti da u DOB-u bude puno, jer smo u Zagrebu već tri puta napunili Akvarijus koji prima izmeÄ‘u 1’500 i 2’000 ljudi, a u Sarajevu ko od Å¡ale punimo Dom mladih koji prima 2’000 ljudi. Jedino bi mogla biti smetnja Å¡to do sad nismo bili dovoljno zastupljeni u srpskim medijima, ali treba riskirati. Niko ti ne garantuje ni da ćeÅ¡ se probuditi ujutro, a kamo li Å¡ta drugo”.

Imaš li neku predstavu ko su ljudi koji slušaju Štuke u Beogradu?
“Od ljudi iz javnog života sam kontaktirao sa glumcima Sergejom Trifunovićem i Žikom Todorovićem. Žika nam je doÅ¡ao proÅ¡log ljeta na koncert u Budvu i donio naÅ¡a dva CD na potpisivanje. Nisam mogao vjerovati! Žika je čovjek koji je realno velika zvijezda na ovim prostorima, a doÄ‘e ti i traži autogram! To mi je bila velika čast. Nas sluÅ¡aju generacije roÄ‘ene od 1960. do 1980. godine. Gradska populacija uglavnom. Ima klinaca u publici sve viÅ¡e i viÅ¡e, i to u prvim redovima. ÄŒuo sam jednom dobru opasku od jednog starijeg kolege: ‘Nisi zvijezda dok nisi proÅ¡ao svaku rupu u bivÅ¡oj Jugoslaviji i rukovao se sa bar pola publike koja te sluÅ¡a. Nisam tip koji se rukuje s publikom, ne znam koja nam je ciljna grupa, radimo bez ikakavih kalkulacija. Nije nam čak ni lova neki imperativ, niti slava. Radim ovo jer mi se to radi, a i ne znam niÅ¡ta drugo raditi.

Beogradska publika je imala priliku da upozna tebe prije Å tuka kada si otpjevao sa Rundekom “Sunce” u Sava centru. Cargo i Å tuke dijele istog bubnjara Đanija. Kakav je odnos dva benda?
“Prijateljski. Đani je član Carga, a ja saradnik. Darko je straÅ¡an tip, stvarno bard, legenda i jedan vrlo prirodan čovjek koji ne odustaje od svoje ideje, fura svoj film već viÅ¡e od 20 godina. To je za svaki respekt. U dobrim smo odnosima, saraÄ‘ivali smo, ali sumnjam da će se takva saradnja nastaviti, jer bilo bi već neukusno da radimo zajedno viÅ¡e od jedne pjesme. Možda saraÄ‘ujemo na nekom drugom projektu, za pozoriÅ¡te ili film?”

Ko je osim Rundeka još od domaćih muzičara najviše uticao na tebe?
“Na mene je direktno najviÅ¡e uticao Branimir Johnny Å tulić. On me nekako zakucao u prvi čavao. On je na liniji sevdaha. RoÄ‘en je u Skoplju i sevdah je na njega izvrÅ¡io veliki uticaj, a ja sam Bosanac i naravno da je na mene izvrÅ¡io uticaj sevdah. Drugi zajednički uticaj su Beatles. Johnny je Bitlsovac, kao i ja. Rundek je u vrhu top liste domaćih autora, tu je naravno i Milan Mladenović. Njih trojica. To je ta ekipa”.

Sad mi je jasan dio stiha u pesmi “Tesla” – “sve ti je ravno ravno do dna, u zemlji tulipana, jer sve si dalje od laži i demona Balkana…”
“To je posveta metaforički Å tuliću, Nikoli Tesli i svim ljudima koji su dali “cijeli život za ideju”, koji nisu kalkulisali, nisu bili menadžeri već stvaraoci, ljudi od ideje. Paralelno sam čitao biografije Tesle i Å tulića i onda mi se desio neki kvrc u glavi i napisao pjesmu. Nalazim puno sličnosti izmedju njih dvojice, svaki u svom vremenu se bavio različitim stvarima, ali su na intuitivnom nivou bili jako bliski”.

Kad si već pomenuo sevdah, “Paranoja” sa drugog albuma i “Kredenci” sa prvog imaju dosta izražen taj etno, folk nazovi ga kako hoćeÅ¡ zvuk…
“…to su neke kao parodije. Pogotovo “Paranoja”. To je parodija ne mogu reći na turbo folk, to je već ofucano, nego na čitavo stanje svijesti. Usud balkanski da komÅ¡ija ubije komÅ¡iju zbog metra ograde, zbog žene i te neke gluposti. Krv i patetika. Pjesma je čista zajebancija. Otvara ploču da nas izbije iz kliÅ¡ea, da nas ljudi ne uzimaju po difoltu po “Mjestu za dvoje” koja otvara prvi album. Da ne radimo po Å¡emi, to smo htjeli izbjeći. “Paranoja” je pjesma koju sam svirao po derencima i žurkama. Mislili smo da bi bilo zgodno da je stavimo na album i okrenemo u neki pank”.

“Možda ljudi pogreÅ¡no shvate tu stvar i pomisle da ste neki prikriveni turbo folkeri?
“Ne mogu ja sad gaÄ‘ati kako će me ljudi shvatiti. Ljudi shvate kad ih zove Milan Tarot da im stvarno može pomoći! Niko do sada nije posumnjao u njegove sposobnosti. I kako da se onda ja oslonim na njihovo rasuÄ‘ivanje? To je realno tako, u svijetu su ljudi generalno malo podebilili od napretka i tehnologije, lijeno im je da razmiÅ¡ljaju a kamoli da rade”.

Imaš li neku žanrovsku odrednicu za Letu štuke?
“Mi smo rok bend. Sviramo rok sa primjesama ovim ili onim. Ima tu malo hip hopa, koketiranja sa džezom i sevdaha… Ovdje je etno kategorija pogreÅ¡no protumačena, da je to svaki zabavnjak koji ima frulu u pjesmi. Nije to etno, već je etno narodna muzika, sevdah, afrička muzika, trube, Cigani, ono Å¡to radi Bregović…”

PominjeÅ¡ Rundeka, Å tulića i Mladenovića… je li to znači da na tebe nije uticao niko iz Sarajeva?

“Novi primitivci. Zabranjeno puÅ¡enje i Elvis J. Kurtović.

Osjećate li se možda kao nastavljači neke tradicije?
“Ne kalemim se ja na Sarajevo toliko autorski. Ja sam iz Sarajeva, iz Bosne, nosimo taj duh s ponosom, ali ne nastavljamo se toliko na to. Nismo na nivou ‘Đe s’ ba, Å¡ega ha-ha, ćevapi, burek…’ Mi smo malo drugačiji”.

U Beogradu ima ljudi koji se sa dosta prezira odnose prema takozvanoj sarajevskoj Å¡koli popa.
“Možda se odnose prema nekim lakonotnim zabavnjacima sa prezirom. Mada mi je i to malo snobovski. Ja ne gledam s prezirom Acu Lukasa, kad je napunio Beogradsku arenu. ÄŒitam intervju, frajer uopÅ¡te nije glup, naprotiv, inteligentan je. Radi svoje, svaka mu čast. Ljudi ga vole, zaÅ¡to bih ga ja prezirao? Ja to ne sluÅ¡am i ne volim, i to je moja stvar. Radije ću otići na Disciplinu kičme, ali svak treba imati svoj prostor. Problem je Å¡to su sa jedne strane ljudi iz moje branÅ¡e dosta iskompleksirani turbofolkerima”.

Misliš da ne treba ratovati sa narodnjacima?
“Nisam za priču – ako ih ne možeÅ¡ pobijediti pridruži im se. Ne treba im se pridružiti, ali ne treba ni ratovati. Mislim da svako ima svoj prostor.

Veliki dio mladih ljudi iz gradske populacije je na početku rata napustio ove prostore. Poslije Drugog svjetskog rata imao si da su divlji istjerali pitome. DoÅ¡le seljačine, papci, pa kapu kroji polusvijet. To imaÅ¡ i sad. Demokratija – Å¡ta je to? Polupismeni ljudi biraju vlast. Å ta onda da očekujeÅ¡? SadiÅ¡ mržnju i nacionalizam i očekujeÅ¡ da ti se dobrim vrati. Ne može, dobićeÅ¡ klince koji mrze sve živo. Navijač klinac od 17 godina koji je nacionalista i nosi utoku za pasom. Ubijaju se na ulicama. Svuda je isto u cijeloj bivÅ¡oj Jugoslaviji. Dobili smo Å¡to smo tražili”.

“Dobro ‘ajde sad reci neÅ¡to optimistično.
“Ja sam optimista! Mislim da će se stvari promjeniti kad proÄ‘e proces tranzicije, kad proÄ‘e ova Å¡atro kriza, dok se Evropska unija i SAD dogovore o sferama vlasti, ko će Å¡ta uzeti. Proće kriza i tranzicija, bićemo pod čizmom i onda lagano dalje. UreÄ‘ivaće nas pametniji od nas poÅ¡to mi nismo znali”.