Kaže meni Lela (Lejla Ćehajić, sarajevska umjetnica): “De, vidi ovo.”, i dade mi ovaj link. Ne budem lijen, nego kliknem, pa skontam da bi bilo pravo super, kul, turbo, mega… da ja i ona k'o pričamo, k'o ja nešto pitam, a ona k'o nešto odgovara, pa da to prođe k'o intervju. I tako i bi.
Zdravo Lelo, šta ima novo u glavnom gradu?
Evo pomalo. :-)
Nešto se u Skenderiji valja, pa de me malo k'o totalnog umjetničkog laika uputi o čemu je riječ?
Već je sve rečeno na DEPO portalu u razgovoru sa Jusufom Hadzifejzovićem, pa da ponovim: “U ponedjeljak 5. oktobra u galeriji Charlama Depot u privrednom centru Skenderija, u periodu od 18 do 21 sat, javnosti će biti predstavljen neobični umjetnički projekat pod nazivom „Sub Dokumenta”, u okviru kojega će biti uporedo otvoreno dvadesetak različitih izložbi. Naime, riječ je o svojevrsnoj „ofanzivi” koju je grupa umjetnika pod vodstvom Jusufa Hadžifejzovića i njegove galerije Charlama Depoa, a u saradnji sa DEPO portalom, izvela na neiznajmljene i napuštene prodavnice Privrednog grada i ispunila ih umjetničkim djelima.”
Ko sve izlaže i što Vam to treba?
Zasada izlaže dvadesetak umjetnika. U ponedjeljak, 5. oktobra će biti zajedničko otvaranje ovih izložbi, a ujedno ovo će biti i otvaranje izložbe plakata koju je za ovu priliku napravio umjetnik i dizajner Bojan Hadžihalilović. Sama galerija “Charlama” bit će središte cijelog projekta „Sub Dokumenta”. Za sada su tu, naprimjer, Cristiana Biron, umjetnica iz Njemačke koja već duže vremena živi u BiH, Evie Shubert- takođe iz Njemačke, Muradif Ćerimagić i Igor Bošnjak iz Trebinja, zatim Saša Bukvić, Gordana Anđelić Galić, Šahin Šišić, naš poznati fotograf i filmadžija, Kenan Hašimbegović, Alma Suljević, Bojan Hadžihalilović, Lejla Ćehajić, Aleksandar M. Marković iz Beograda, Bishan Basshiri – umjetnik iz Italije, sarajevska grupa Ambrozija, Donata Wenders, njemačka umjetnica nastanjena u SAD, Kožarić Ivan-jedan od najpoznatijih hrvatskih umjetnika trenutno, Vlado Martek iz Zagreba, grupa „Irvin” iz Ljubljane, sarajevska galerija 10m2, potom Danijel Premec, Nela Hasanbegović, Damir Nikšić, Almin Zrno, Fikret Libovac, Halil Tikveša, a čekamo i druge da nam daju odgovore i pridruže se inicijativi. Svi navedeni umjetnici dobili su ključeve od radnji i trenutno rade na svojim postavkama. Inače, u Skenderiji imamo 40 prostorija u kojima će oni moći izlagati, a izložbe će u njima biti permanentne, mijenjat će se povremeno i trajat će dok se prodavnica ponovo ne izda.
A sto nam sve to treba…
Za koga je izložba? Koga očekujete na gledanju?
Očekujemo bar nešto malo širu publiku (dakle ne samo ove uobičajene posjetioce izložbi koji se već svi znaju u glavu), a koja će ničim izazvano biti prinuđena da što zbog radoznalosti što zbog prirode samih postavki radova (u radnjama) usred redovnog obilaska u potrazi za gaćama, čarapama, cipelama, i ostalim, vidi i nešto što zalazi u drugu sferu bitisanja na ovome svijetu, dakle nešto što nije puko – pij, jedi, obuci se…
Znamo da nam je sve bajno, pa i kultura, vjerovatno i prije svega pade na dno budžetskih listi. Imaš li ti kao umjetnica uopšte neke podrške mjesne zajednice, opštine, kantona, entiteta, države ili bilo koga u radu ili su raja i entuzijazam jedino što te tjera da ne odustaneš od umjetnosti?
Nije da nema podrške, nego nema ni otpora. Niko to ni ne registruje i to je neka vrsta dobre taktike da se svaka volja utuče. Ima i entuzijazma koji više baca na ličnu frustraciju ako se izgube živci. Nemam pojma šta ikog tjera u životu uopšte, valjda je to individualno. A možda se nema te PR “energije”, raznorazni “projekti” imaju itekako podršku i dobru dozu entuzijazma, kažu ti takvi “treba biti uporan i pozitivan i samo treba odlučiti”, valjda tada stvari krenu.
Šta misliš o organizaciji kulturnog života u Sarajevu, ako toga uopšte ima?
Kulturni život kako već kažeš zahtjeva novac i određeni interes. Ljudi koji raspolažu istim i odlučuju o tome rade svoj posao tako da je sve već očigledno na kojem smo nivou i nema se tu šta puno reći. Podržani su uglavnom projekti tipa “hljeba i igara”, uz odgovarajuću medijsku podršku onih koji vole biti viđeni u tom elementu.
Šta bi mijenjala, dodala, oduzela kulturnom miljeu glavnog grada?
Ne znam da li bi oduzimanje ičega bilo shvaćeno kao udar na demokratiju, ali bi definitivno morao postojati balans između tona kiča i šunda kojim se masa zatrpava i kontra-edukacije i o nekim drugim dimenzijama koje postoje.
I za kraj, de mi objasni što je Pikaso bio popularan kad nije znao ni crtat’?
Eto, o toj vrsti nedostatka edukacije ti i govorim. Čim mi postavljaš takvo jedno pitanje.
razgovarao: Nermin Čengić