Život mi ne priznajemo i nećemo ga priznati dok god se mi pitamo

piše: Nermin Čengić

Da se hoće zaratit’. Onako fino, ljudski, makar krenulo jednostrano, al’ nadmoćno, krvavo i dugo – da se zarati. Da lom nastane. Da sve gori, da se zemlja trese, da udara šrapnel o crijepove. Da redove za vodu naciljaju, da hljeba bez germe nama daju. Ako i to daju. Da nam ponovo probude onaj bazni osjećaj preživljavanja koji smo zaboravili prije nego smo se sjetili pokrenuti osjećaj za život.

Evo nešto kontam, dok se premještam s kafe na kafu, da se hoće zaratit’ pa da ne brinemo. Da bi ova omladina, besposlena, nikakva, bila daleko korisnija na televizijskim ekranima svjetskih medija u prime-time-u, k’o mete za odstrel, meso za ubadanje dum-dum metkovine. Umjesto što džabakruhare džabahljebom po špicama i iščekuju se po čekama. Gurni ih u rat, nek’ sazriju prije zore, nek’ ih pola nema za godinu, još pola za dvije godine. Treće pola nek nestaje postratnim sindromom.

Sve kontam, jebote, tačno mi fali onaj lirski plač majki, ono epsko zujanje granata, strastveno snajperanje po raskrsnicama, omamljiva požuda za humanitarnom pomoći… Heeej humanitarna! Ne moraš ništa da radiš, a dobijaš da jedeš. Nema kredita, dugova, režija, toplana, ciglana, ničega. Samo čisti seks. I turizam. Jer svako malo te bace na izlet negdje, jal oko grada, jal po rubnim područjima, gdje u nekakvom sigurno ljekovitom blatu otaljavaš dane kijavice i remijanja. Ukoliko nisi baš budala pa se zadaš u protivoklopne gungule, a tada si svakako glup pa nisi ni pretjerano bitan.

Naravno da, k’o u svakom savršenom planu i u ovom ima falinki. Ono kad neko tvoj rikne, tj. kad ga riknu je malo do umjereno sjeb, al’ vadiš se time da je na boljem mjestu nego si ti jer ne može bit’ nigdje gore nego je tebi tu. Pa, u ratu si, pobogu. Da si u miru bilo bi sve super. I to ćeš se uvjerit’ “čim potpišu”. Znaš dobro, iz provjerenih izvora, da “naši bi potpisali, al’ oni njihovi, gamad izdajnička, neće”.

A šta nam je falilo da svi zajedno živimo? Zar nam nije bilo lijepo? Išli jedni drugima na sve datume. Jelo se, pilo se, guz(elja)lo se. Jelde? E, nije. Nek’ se zaratilo i da hoće opet. Da osjetimo ljepotu bestrujnog, bezvodnog, bezgrijnog, bezljudskog života. Da vratimo sve one slatke nemire okupane krvlju i čulnu težinu granatom odsječenih ekstremiteta bez vjere i nacije, samo sa statusom – smrt. Toga nama daj.

Život mi ne priznajemo i nećemo ga priznati dok god se mi pitamo. Mi, glasači, koje nije stid ni dvadeset godina od svoje gluposti, petnaest godina od pružene šanse za popravni, i dalje mislit da su ljudi oko nas nekakvi blazirani Bošnjaci, Hrvati, Srbi, pa i Ostali, da su bilo šta osim ljudi. I da smo pametniji jer smo u torovima kojima rukovode tro-vladike i tro-premijeri, a ustvari sve-lopovi i to jako dobro znamo al’ ih čuvamo da se ne brukamo, budale ne ispadamo što smo vjerovali pa sad natenane crkavamo. Ma da se hoće zaratit’, pa do zadnjeg.

Trenutno 3 mišljenja. Kakvo je vaše mišljenje?

« nazad

Vezane teme: Nermin Čengić