Jedan u nizu nenaoružanih sarajevskih heroja

Isticanjem Bahanove žrtve ne umanjuje se značaj hiljada i hiljada drugih, još neotkrivenih žrtava, među kojima je veliki broj male djece. Ovo nije kraj njihovom otkrivanju, nego samo jedna stanica na putu ka daljem ukazivanju na ljude kojih se vrijedi sjećati iz tog, blago rečeno krvavog perioda na ovim prostorima

In memoriam: Sabahudin Bahan Ibrulj
In memoriam: Sabahudin Bahan Ibrulj
piše: Amir Telibečirović

Bez obzira na vrhunsku prljavost ratova koji su progrmili ovim prostorima devedesetih godina, i dan danas je moguće prepoznati ratne heroje iz tog perioda, ako se samo malo razgrne prljavština. Pritom, kada se koristi pojam – ‘heroji’, to se naravno ne mora odnositi samo na vojne podvige i klasičnu borbenu hrabrost. Da se heroj moglo postati na bezbroj načina, dokazali su mnogi pojedinci iz ovih krajeva. Medijski već prepoznati mladić iz Trebinja, Srđan Aleksić jedan je od takvih. To se odnosi na Srđanovo žrtvovanje vlastitog života radi zaštite nekoga čije ime je pripadalo drugačijem etnosu ili religiji, u kritičnom vremenu i na kritičnom mjestu. Ili na primjer, Olga Sučić i Suada Dilberović. Kako je poznato, ubijene su jer su početkom aprila 1992 godine u Sarajevu bile ispred kolone ljudi koji su htjeli mir, i uklanjanje barikada sa naoružanim papcima. Dakle, žrtvovale su se za mir i zajednički život ljudi različitog porijekla i mišljenja.

Uglavnom, razne društvene kategorije ljudi mogu sebi odabrati heroja iz svog duhovnog ili životnog usmjerenja. Takvih heroja ima dovoljno i među pobijenim i među preživjelim ljudima iz spomenutih ratova. Kao i za sve pozitivne stvari, trebaće dosta vremena da se oni otkriju i predstave novim naraštajima. Ovaj tekst nudi svoj doprinos tome. U heroju o kome je ovdje riječ, ljudi koji se zalažu za jednakopravnost spolova, možda mogu pronaći uzora za svoje djelovanje. A o kome, ili o čemu se radi?

Sabahudin Ibrulj, među prijateljima i rodbinom poznat pod nadimkom Bahan, rođen je 1964. godine u Sarajevu, a ubijen je negdje u okolini rodnog grada 1992 godine. Godinama su ga svrstavali u kategoriju nestalih, i nakon rata, sve dok mu nije u jednoj od masovnih grobnica oko Sarajeva, pronađeno i identifikovano tijelo, na osnovu već dosta primjenjene DNK metode, ali i vizuelnih detalja koje je na njemu prepoznala rodbina. Nakon toga je propisno pohranjen na groblju Vlakovo.

U maju 1992. godine, stanovao je sa svojom tetkom i dvije rodice u sarajevskom naselju Vojničko polje, pokraj Nedžarića, u bivšoj ulici Lukavička cesta. Do zuba naoružana, ono malo preostalih zuba, vojska papaka je tada počela da odvodi civilno stanovništvo na „informativne razgovore“ iz zgrada i kuća, razgovore sa kojih se neki nisu vratili, a neki su se vratili sa viškom masnica, rana i straha. U početku su uglavnom odvodili dječake, muškarce i starce. Kako je prolazio koji dan, počeli su da odvode i djevojke i žene. Jednom prilikom su tako htjeli da odvedu Bahanovu tetku i rodice, hapsivši ljude koji su se nalazili ispred zgrada ili u haustorskim ulazima. Bahan je primjetio da su se namjerili na njih, pa je nenaoružan prišao naoružanim „junačinama“, i mirno ponudio da odvedu njega na „ispitivanje“ umjesto jedne žene, jedne djevojke i jedne djevojčice. Rekao im je otprilike da on može, umjesto njih tri, bolje odgovoriti na sve što budu pitali. Oni su pristali, očekujući da će po ženski dio uhapšenika ionako doći neki od narednih dana, pa nisu odveli tetku i rodice. Novi pokušaj privođenja se nije desio, jer je narednu noć i naredni dan počela žestoka pucnjava u cijelom komšiluku. One su uspjele da se kroz kišu metaka i gelera izvuku iz okupiranog dijela naselja, izlazeći na stražnji, manje izloženi dio zgrade. Došle su u naselje Alipašino polje, gdje su provele ostatak rata. Preživjele su preko Bahanove očito svjesne žrtve. On je odveden u nepoznato, i narednih petnaestak godina se nije znalo puno o njegovoj sudbini. Kao i u većini sličnih ubistava, trajalo je i ono malo i nerealno nadanje da je on možda negdje ipak živ. Petnaestak i kusur godina kasnije, kako je rečeno, tijelo mu je identifikovano, odnosno skelet, nakon što je izvađen iz masovne grobnice, skupa sa tijelima grupe ljudi pobijenih isti dan i na istom mjestu kada je i on. Trag na prednjoj i zadnjoj strani njegove lobanje je ukazivao na to da se radilo o prostrijelnoj rani, pucnju iz blizine.

Ulica iz koje je Bahan odveden i gdje se svjesno žrtvovao, ne zove se danas po njemu. To možda nije toliko bitno, jer ovo nije inicijativa niti peticija za promjenu naziva. Nedužno ubijenim osobama više znači sjećanje na njihova djela, duhovnost u odnosu prema njima, i virtualno ali iskreno poštovanje, nego to što neke ulice, škole i ustanove nose njihova imena i nadimke. Ali eto, možda bi se razne organizacije koje se bave problematikom lošeg tretmana žena od strane muškaraca u patrijarhalnim balkanskim društvima, mogle osvrnuti na Bahana i druge slične njemu. Ne samo da je poštovao žene, suprotno onima koji su ga ubili, nego je bukvalno založio svoj život za njih. I to ne samo zato što je bio u srodstvu sa njima, kako bi neko pomislio, mada ni to ne umanjuje značaj i heroizam njegovog djela. Danas su njegove preživjele rodice majke i supruge. Ipak, te gender senzitivne organizacije će se radije baviti sporednim jezičkim formama u stilu – „nepravilno je reći ženski psiholog, treba psihologinja“ i tome slično, nego pozitivnim životnim primjerima poput Bahanovog.

U međuvremenu, možemo očekivati da će se javiti oni koji bi postavili pitanje – ‘A ko je odveo i ubio tog Bahana, i zašto?’ Ako i danas treba nekome objašnjavati ko, zbog čega, na koji način, u ime čega i koga, je odvodio, mučio, i masovno likvidirao nenaoružane ljude u Nedžarićima, odnosno u i oko Sarajeva 1992. godine, u aprilu, maju, junu, julu, i tako dalje, onda to može značiti samo tri stvari. To znači da je osoba koja postavlja takva pitanja ili apsolutno neinformisana neznalica, ili se jezivo pravi luda, ili je mentalno retardirana. Na takva pitanja ne treba odgovarati, jer ovdje nije riječ o pravljenju reklame masovnim ubicama, nego o sjećanju na jednu od njihovih brojnih žrtava.

Također, isticanjem Bahanove žrtve ne umanjuje se značaj hiljada i hiljada drugih, još neotkrivenih žrtava, među kojima je veliki broj male djece. Ovo nije kraj njihovom otkrivanju, nego samo jedna stanica na putu ka daljem ukazivanju na ljude kojih se vrijedi sjećati iz tog, blago rečeno krvavog perioda na ovim prostorima.

Koliko vam se sviđa ova objava?

Kliknite na srce da ocijenite!

Prosječna ocjena / 5. Do sada ocjenjeno:

Objava nema ocijena! Budite joj prvi :)

sarajevo.co.ba

Komentariši

Vaša email adresa neće biti objavljivana. Neophodna polja su označena sa *