Još jedan sarajevski derbi za zaborav

Bio je to, dakle, još jedan derbi za zaborav, festival huliganizma, slika i prilika stanja u kojem se domaći klupski fudbal nalazi uprkos permanentnoj kampanji i porukama iz inih saveza da stvari idu naprijed, da se suđenje popravilo, da gledamo kvalitetnije prvenstvo.

Vječiti derbi: FK Željezničar 1-1 FK Sarajevo (Sarajevo, 23. juli 2016, foto: Damir Hajdarbašić)
Vječiti derbi: FK Željezničar 1-1 FK Sarajevo (Sarajevo, 23. juli 2016, foto: Damir Hajdarbašić)

Sarajevski vječiti rivali odigrali su u subotu jedan od najlošijih derbija posljednjih godina. Neki će reći da je bilo gorih, vjerovatno i jeste, ali ono što su fudaleri dva najpopularnija bosanskohercegovačka kluba pokazali u posljednjem susretu, nije vrijedno buke koja mu je pripala. Sve ono što se dešavalo oko terena, na tribinama i među onima koje po navici zovemo navijačima premda to oni odavno nisu, poslužilo je kao savršen alibi fudbalerima koji su pokazali kako se ne igra fudbal.




Teško je ocijeniti ko je u derbiju bio najbolji pojedinac, još teže je proglasiti najgoreg u tako ozbiljnoj konkurenciji. Da li su to bili golmani koji su golove primili iz skoro svih pokušaja protivničkih napadača u rijetkim trenucima kada je lopta pronalazila put kroz šumu nogu, treneri čije formacije ni teoretičarima ove igre nisu najjasnije ili, pak, sudija koji je igračima dozvolio da dijele pravdu podlegavši pritisku pod kojim je bio u najavi utakmice.

FK Željezničar 1-1 FK Sarajevo (23. juli 2016.)

Bio je to, dakle, još jedan derbi za zaborav, festival huliganizma, slika i prilika stanja u kojem se domaći klupski fudbal nalazi uprkos permanentnoj kampanji i porukama iz inih saveza da stvari idu naprijed, da se suđenje popravilo, da gledamo kvalitetnije prvenstvo. Ništa nije bolje i neće biti još dugo dugo: nekad je šačicu entuzijasta koji još uvijek gledaju utakmice domaćih klubova mogao razgaliti rijetki evropski uspjeh, ali i ta su vremena ostala daleko iza. Bosanskohercegovački klubovi danas ispadaju od onih s Malte i sličnih fudbalskih provincija dok, busajući se u prsa, polako tonu u zaborav i evropsku ilegalu.




I pri tome fudbal nije ništa kriv. U zemlji gdje ništa ne funkcioniše kako treba, suviše slobodno je očekivati pomak baš u sportu. Nema naznaka ni da će biti bolje, nema gledalaca na stadionima koji propadaju, bit će ih sve manje, a huligani su na dobrom putu da rastjeraju i onu grupicu sanjara koju vjeruju u nekakvu ljepšu budućnost. A ljepše budućnosti neće biti sve dok, koliko god to dosadno zvučalo, kompletno društvo ogrezlo u nacionalizmu, korupciji i podjeli, ne pronađe rješenje za vlastiti oporavak. Iz ove perspektive, daleko je…

piše: Emir Aletić, n1

Leave a Reply

Your email address will not be published. Required fields are marked *