Kad umre ateista

Za većinu sarajevskih medija vijest o njegovoj smrti nije bila vrijedna pažnje. Možda i zato što je kler učinio sve što je mogao ne bi li se svaki ateista u Sarajevu osjećao kao prase u Teheranu

piše: Gojko Berić

Gojko Berić
Gojko Berić
Smrt je odnijela i Christophera Hitchensa (62), naturalizovanog Amerikanca koji je smatran najvećim živim esejistom engleskog govornog područja i jednim od najpoznatijih intelektualaca našeg vremena. Umro je prošlog četvrtka u bolnici u Hustonu od raka jednjaka, nakon višegodišnje udarničke potrošnje cigareta i alkohola („Katkad, dok radim, popijem više nego što bi mazga mogla podnijeti.”) Novinarstvom se počeo baviti u Velikoj Britaniji, gdje je i rođen od majke Jevrejke i oca kršćanina, ali je postao poznat tek pošto se preselio u Ameriku. Svjetsku slavu stekao je radeći za magazin Vanity Fair, najprije reportažama sa ratišta širom svijeta, a potom kolumnama, koje njegovi urednici i prijatelji opisuju kao neponovljive.

Hitchens se bavio širokim spektrom tema, od onih „uličnih” do fenomena globalne politike. Nije štedio ni najveće autoritete, od političkih do vjerskih. „Ko mi je jutros na redu?”, pitao bi se kad bi ustao. Henryja Kissingera je smatrao ratnim zločincem kojem treba suditi zbog masovnih ubistava civila u Indokini, za vrijeme Vijetnamskog rata i podrške diktatorskim režimima poput Pinocheovom u Chileu. Clintona je u aferi Lewinsky nazvao „lažovom i silovateljem”, a Majku Terezu „lažnom dobrotvorkom i prevaranticom, prijateljicom svih najgorih svjetskih diktatora”. Na kraju se okomio i na samog Boga! Sve u svemu, Hitchens je bio figura iz tradicije velikog novinarstva, jedan od onih autora zbog kojih se novine kupuju.

Za nas koji smo doživjeli rat protiv Bosne i Hercegovine Christopher Hitchens je posebno zanimljiv iz dva razloga – kao svjedok tog rata i opsade Sarajeva, i kao autor knjige eseja o religiji pod naslovom „Bog nije veliki”. U prilogu emitiranom povodom njegove smrti, Glas Amerike podsjetio je slušaoce na Hitchensov novinarski angažman tokom rata u Bosni i Hercegovini, kada je ratne zločine nazvao njihovim pravim imenom, „prije nego se iko iz međunarodne zajednice usudio to učiniti”. Miloševića, Mladića, Karadžića i druge žestoke nacionaliste s područja bivše Jugoslavije nazvao je ratnim zločincima prije nego što ih je takvima proglasio Haški tribunal. U intervjuu koji je u decembru prošle godine dao Radiju Slobodna Evropa Hitchens je rekao da je rat u Bosni promijenio njegove poglede na vojnu intervenciju i da nikada nije ni pomislio da će u Evropi vidjeti logore, mučenja civila, masovna ubistva i silovanja žena: „To je bilo vrijeme kada je mnogo ljudi govorilo ‘Ne treba intervenisati, samo ćemo pogoršati stvari’ ili ‘Ne treba intervenisati, mogli bismo destabilizovati region’. A ja sam tvrdio: destabilizacija fašističkih režima je dobra stvar.” Hitchens je jedno vrijeme u jeku rata živio u opkoljenom Sarajevu, gdje umalo nije poginuo. Dijelio je sudbinu građana, što je kasnije opisao u eseju „Zašto je Bosna važna”.

Njegova knjiga „Bog nije veliki” objavljena je 2007. i danas se smatra ateističkim manifestom. Pisana sa pozicija strastvenog ateiste, ona već svojim podnaslovom „Kako religija sve zatruje”, govori o Hitchensovom intelektualnom određenju prema jednom od najznačajnijih društvenih fenomena naše civilizacije. On ne ignoriše vjersku tradiciju, ističući da je svoju djecu poučavao Bibliji, ali je nepokolebljiv u uvjerenju da ljudi čine najgore moguće zločine u Božje ime i da ih na to podstiču religijski sistemi, kako kršćanstvo, tako i islam. On smatra da „nasilna, netolerantna, u savezu sa rasizmom, tribalizmom i netrpeljivošću, ukorijenjena u neznanju, neprijateljska prema slobodnom istraživanju, prezriva prema ženama i okrutna prema djeci – organizirana religija mora da ima mnogo na svojoj savjesti”. Svoju presudu ovako viđenoj religiji Hitchens je izrekao naslovom prvog poglavlja, koji glasi „Religija ubija”. Ipak, i on zna biti neoprezan, pa tako, stupajući na klizav teren, etničko čišćenje u Bosni i Hercegovini naziva „vjerskim čišćenjem”, smatrajući tu odrednicu tačnijom. Evo tog karakterističnog citata: „Miloševićeve bande sastojale su se od vjerskih fanatika, koji su često dobijali blagoslove od pravoslavnih sveštenika, i kojima su se katkad pridruživali pravoslavni dobrovoljci iz Rusije i Grčke. Svi su se oni udružili da unište svaki dokaz otomanske civilizacije…”

Godinu dana prije ovih Hitchensovih eseja objavljena je „Zabluda o Bogu”, danas već znamenita knjiga britanskog biologa i filozofa nauke Richarda Dawkinsa, nazvana „ateističkom biblijom”. Autor čuvenog djela „Sebični gen”, Dawkins je „Zabludom o Bogu” ponovo ustalasao svjetsku javnost. Međutim, tematski ih je obojicu „pretekao” francuski filozof Michel Onfray, koji je 2005. godine objavio „Ateološku raspravu”, knjigu pisanu sa pozicija uzrujanog ateizma. Ovi autori dovode u pitanje autentičnost Svetih knjiga, „čije stranice nisu sišle s neba, baš kao ni persijske priče i islamske sage”, a religiji pripisuju neprobojni dogmatizam, mržnju prema inteligenciji, znanju i nauci, kao i mržnju prema ženama. „Najstariji od svih fetiša je mržnja”, tvrdi Hitchens, dok Dawkins rado citira jednog filozofa: „Religija jednog doba književna je razonoda drugog doba”. Naravno, ovi autori, koliko god različiti, podijelili su i zajedničku sudbinu: stekli su mnogo pristalica, ali i brojne protivnike.

Današnje Sarajevo je slijepo i gluho za pomenute i njima slične knjige. Njihovih prikaza nema u novinama, a o teološko-naučnim raspravama da i ne govorimo. Bar je Hitchensova knjiga morala biti inspirativna za takve debate, jer se direktno dotiče naše bliske prošlosti. Christopher Hitchens je bio najpoznaznatiji ateist u svijetu, ali je isto tako više od svega volio i živio za pravdu. Uprkos tome, za većinu sarajevskih medija vijest o njegovoj smrti nije bila vrijedna pažnje. Možda i zato što je kler učinio sve što je mogao ne bi li se svaki ateista u Sarajevu osjećao kao prase u Teheranu.

Koliko vam se sviđa ova objava?

Kliknite na srce da ocijenite!

Prosječna ocjena / 5. Do sada ocjenjeno:

Objava nema ocijena! Budite joj prvi :)

Gojko Berić

Komentariši

Vaša email adresa neće biti objavljivana. Neophodna polja su označena sa *