« Muzika Sarajeva

Ima tome i više od godine. Tad sam bio na radiju al’ se ne mogu sjetit’ jesam li radio jutarnje krmeljenje il’ sam bio samo onlajner (onaj što se slomi od brige da slušaoci u zemlji i svijetu skontaju o čemu se priča na radio talasu). Godina prođe, a ja ne pamtim duže od prethodnog obroka, međutim, ostalo mi je kako me jedno jutro među silnom elektronskom poštom pogodi i n’akav “atačirani empetri na mejlu” i kratka preporuka “poslušaj slobodno”.

Ne budem lijen al’, standardno, prilično rezervisan jer me u ta doba mnogi ispogađaše brojnim sega-mega-audio-umotvorinama u nadi da ću im ja nešto “srediti” kako bi sami sebe slušali putem radio talasa. (Ja sam bio uporan u prosljeđivanju tih nadležnosti uredniku).

Uglavnom, kliknem ja na taj “atačment” i “plejer” se pokrenu, a iz njega, neka harmonika razvučena od-do, a onda krenu, da mi, ako ima potrebe, bude oprošteno i tamo ‘dje se tome prašta, glas anđela.

Na stranu što mi je “Kaleš bre Anđo” omiljeno omiljena od svih omiljenih makendonskih pesni, nego sam bio uvjeren da poslije Nine Spirove niko nikad neće potrefit’ intonaciju, boju, dimenziju i sve ostalo u toj predmetnoj pjesmi.

U vrijeme svog ljutog rokenrol perioda, kad je postojao samo i isključivo gitarski zvuk za moje uši, na nekom me derneku, u ciku rajske zore, a u vidno pomaknutom stanju, sa stalaže u dnevnoj sobi stančuge prijatelja mog strefi neki ce-de s naslovom “Makedonski narodni pesni” i veselim trojcem u narodnoj nošnji na omotu. Tad sam mislio da se radi o nekom drljanju, pa htjedoh iznervirat’ usnulu okolinu, te ubacih ce-de u plejer ondašnji, a on (plejer) i naoko prljav, otsvira po pet sekundi od svake pjesmice dok ne dođe do broja trinaest. Upravo na broju trinaest Nina Spirova zapoje PJESMURINU! “Kaleš bre Anđo” i upravo ona i ta pjesma su krivi što tad shvatih da ima još muzike osim gitarskih rifova i tup-tup drambuljanja, kao i daje narodna muzika nešto sasvim drugačije od, kako do tad vjerovah, Južnih vetrova i Slatkih grehova.

Poslije prvog slušanja, pretrnut, naježen, vjerovatno i razjapljenih usta, usljedi i čuveni “repeat”, te se pjesma protegnu na cijelo jutro i završi u mobitelu za dalje slušanje (jer sam mor’o izać’ poslom).

Posl’o sam naravno upit o kome se radi jer se empetri zvao “Track06″ te sam i dalje bio u neznanju sve do uveče kad mi dođe obavještenje da je to “Amra Medunić”. Sve sam prekop’o, raspit’o, priupit’o, izgugl’o do knjige postanka al’ ni’dje “Amre Medunić” ne nađoh, te ostadoh na “Anđi” kad god mi prahne ljepote.

Elem, prođe o’ tad mjesec i nešto, naiđe i 12. JazzFest Sarajevo. Usred festivala najaviše se n’ake Švabe da se nešto sarađujemo i dođoše u (ob)liku prelijepe plavojke zanosnoga svega. Još priča naš savršeno (obzirom da je naše gore list, je l’), pa nisam mor’o naprezat’ mozak za druge jezike, al’ se nađoh zamalo u neobranom grožđu kad mladica tuzlanskog porijekla konstatova da je “ovogodišnji džez festival super” i priupita idem li ja na te koncerte. Ja k’o iz topa, a šta bi drugo, ispalim: “Ma ‘dje ne idem, svaki sam bio!”, te joj ne bi mrsko da me pita za taj koji je tu veče, jer ona “mora ujutro da putuje”.

“Žao bi mi bilo da sam tu a da ne pogledam bar jedan koncert”, kaže i pita bi l’ ja iš’o. Pristane papak, normalno, iako pojma nema “šta se daje”.

Jedan ‘vamo bi rek’o – Sreli smo se, kad lišće zaŠuti. Doklaparamo do sarajevskog BKC-a, gdje se i dav’o koncert. Gužva, dobro je, mora valjat’. Uđe se, smjesti se, svjetla se pogase, počne muzika. Gitara, klavir i bas, onaj vel’ki, uspravni. Eh sad, ne sjećam se ni koja je prva pjesma bila, znam samo da sam protrn’o od ljepote i da mi je glas bio poznat’ al’ mi bilo glupo pitat’ k’o je koka u crvenoj haljini pod svjetlom reflektora. To sam treb’o znat’ prije nego sam uš’o, je l’. Uglavnom, pjevala je i sviralo je, a muha se nije čula, osim u pauzama kad je pubika reagovala urnebesnim aplauzima, a sve ostalo je bio samo njen glas i malo ovih što je pokušavaju pratit’ na instrumenatlim glazbalima.

Najavi pjevačica u crvenoj haljini svoju gošću s kojom sprema novi album. Ja sam razumio samo da izlazi neka Ključo i vidio da se pojavi ogromna harmonika na sceni, a iza nje je virila djevojka koja razvuče pomenuti instrument i trenutno utopli cijelu dvoranu BKC-a. I javi se glas lagano, tanano, nježnije od pliša:

“Ajde slušaj slušaaaj, kaaaleš bre Anđooo….”.

Pa na drugom stihu preuze sve, a ja utrnuh. Poslije prve strofe, na instrumentalu, primaknem se mladoj iz Švabije, stisnem joj rame i kažem: “E, ba, ovo je Amira Medunić, otkad ja nju tražim, aaa…”, a ona me pogleda i razvuče osmjeh. Jasno joj sve bilo. I da nisam znao ‘dje idem, ni koga slušam, a najjasnije joj je bilo da ne znam ni tačno ime toga koga “tražim”. Meni, opet, ništa nije bilo jasno osim da prisustvujem koncertu najljepšeg glasa na Balkanu (poslije Nine Spirove) i htjedoh proletit’ kroz krov od n’ake energije i ushićenja. Švabica je skontala da nisam baš pri sebi al’ je lafovski reagovala:

“Šuti sad, slušaj.”

I slušao sam, sugestivno gubeći pojam o ostatku svijeta i usredotočen isključivo na dešavanja dvadesetak metera ispred sebe. U jednom dahu sve do kraja koncerta. I dok sam pratio Švabicu, mozak je pjev’o. Kad sam se vrać’o kući, mozak je pjev’o…

Naravno da sam, čim se dokopah kuće, automatski sve Meduniće u svom kompjuteru izmjenio u Medunjanine i sa ogromnim iščekivanjem pratio kad će novi album (Zumra) Amire MEDUNJANIN. Gramofon je (Amirin izdavač) mene i ostale u međuvremenu još počastio i “live” albumom upravo tog koncerta na kojem sam bio. I dok ga slušam svaki put se čujem, negdje u masi prepunog BKC-a, kako k’o zadnji papak izgovaram: “E, ba, ovo je Amira Medunić, otkad ja nju tražim, aaa…”

piše: Nermin Čengić (decembar, 2009)

« Muzika Sarajeva

Tagovi: Amira Medunjanin, BKC, koncert, Nermin Čengić, Sarajevo, sevdah, sevdalinka, Video