Kategorije
Izdvojeno

Kako je opljačkano Sarajevo

Radovana Karadžića (čija nova optužnica dosta pažnje posvećuje Sarajevu) spomenuta knjiga ne promatra samo kao glavnog arhitektu opsade nego i kao pljačkaškog mafijaškog bossa, koji je zarađivao na nesreći stanovništva, prikupljajući naplate od preuzete humanitarne pomoći. UN, bez čije se dozvole nije moglo izaći i ući u grad, i glavne zapadne sile su sudjelovale u ovom iznuđivačkom poduhvatu, u velikoj mjeri tolerirajući opsadu koju su istovremeno osuđivale

Sarajevo pod dvostrukom opsadom
Sarajevo pod dvostrukom opsadom

Peter Andreas, stručnjak za međunarodnu politiku, inače bosanski zet, autor je knjige “Plave kacige i crna tržišta: biznis opstanka u opsadi Sarajeva”, koja govori o najdužoj vojnoj opsadi u skorijoj povijesti. Knjiga se bavi fenomenom opsade u svim njenim oblicima i posljedicama, ona pokazuje kako je, osim teških ratnih zločina, opsada Sarajeva dovela do organiziranog kriminalnog poduzetništva, gdje su pasivno, ali i aktivno sudjelovali UN i zapadne sile.

Radovana Karadžića (čija nova optužnica dosta pažnje posvećuje Sarajevu) spomenuta knjiga ne promatra samo kao glavnog arhitektu opsade nego i kao pljačkaškog mafijaškog bossa, koji je zarađivao na nesreći stanovništva, prikupljajući naplate od preuzete humanitarne pomoći. UN, bez čije se dozvole nije moglo izaći i ući u grad, i glavne zapadne sile su sudjelovale u ovom iznuđivačkom poduhvatu, u velikoj mjeri tolerirajući opsadu koju su istovremeno osuđivale.

Prenosimo nekoliko odlomaka iz četvrtog dijela knjige koja govori o situaciji u Sarajevu tokom opsade grada.

Danas se niko ne bi borio za Sarajevo

Opsada je omogućila otvorenu i zakulisnu zloupotrebu moći, i iracionalnu podlogu da se takve zloupotrebe toleriraju.

Razorena zgrada sarajevskog Oslobođenja
Razorena zgrada sarajevskog Oslobođenja
Opsada Sarajeva bila je u stvari dvostruka opsada: jedna vanjska, druga unutarnja. Unutarnja opsada je bila moguća zahvaljujući vanjskoj i pomaže da se objasni kako je poslužila interesima nekih od sudionika unutar grada iako je većina stanovništva zbog nje patila. Opsada je omogućila otvorenu i zakulisnu zloupotrebu moći, i iracionalnu podlogu da se takve zloupotrebe toleriraju. Ona je kreirala pogodno okruženje za SDA stranačke vođe da rašire i konsolidiraju svoju političku moć, i marginaliziraju svoje oponente i druge političke sudionike. To je kreiralo ogromne ekonomske mogućnosti za lopovluk, ratno profiterstvo i preraspodjelu bogatstva dok se većina ljudi u gradu borila da preživi. I kao što se jedan bosanski vladin zvaničnik jada: “Da su ljudi u to vrijeme znali u koju vrstu kriminalnih radnji i profiterstva su uključeni tokom opsade ne bi odlučili da se bore.” Fokusirajući se na vanjsku stranu opsade, UN, vodeća humanitarna misija u Sarajevu, opsežno je nadgledala onu manje vidljivu, unutrašnju stranu. Strani mediji, također bojažljivi prema takvim istraživanjima, većinu vremena su preferirali da se drže jednostavnijih i za ispričati na udarnim stanama ugodnijih tema o vanjskom agresoru nasuprot unutarnjim braniteljima. Rieff je opisao ovo kao “grijeh izostavljanja”. “Oni od nas (stranih novinara) koji su bili posvećeni ispravnosti bosanskog pitanja su nastojali da gurnu pod tepih korupciju bosanskih političkih elita koje su se u ratu čak i u Sarajevu obogatile od sukoba praveći privatne dealove sa Srbima i namještajući članovima svojih porodica, prijateljima, ljubavnicama… lagodne poslove u inostranstvu. Predsjednik Izetbegović je poslao članove svoje porodice u Hrvatsku i Tursku, a novodno je i jedan dio njegove porodice čak uspio da ostane na okupiranoj Grbavici, a da pri tome nisu bili zlostavljani.

Lokalnoj štampi je bilo zabranjeno da se suviše fokusira na pitanja opsade, npr. Oslobođenje je jednom prilikom prekinulo planove da objavi na dvije strane priču o zločinima i javnoj sigurnosti. Stoga dok su otpor vanjskoj opsadi i dramatične prizori pojačali globalnu sliku Sarajeva kao žrtve (što je grad zaista i bio), na udarnoj strani, manje je naglašavano da je grad također bio žrtva i iskorištavan iz unutrašnjosti od nekih svojih zaštitnika i vođa. Ovo se dešavalo na više načina i na više nivoa a često mimo očiju javnosti.”

Kriminalci protiv zločinaca

“Ne postoji bosanska vojska nego samo bande koje krijumčare”

Francuski UNPROFOR-ac na Marindvoru
Francuski UNPROFOR-ac na Marindvoru
Gradski zločinci, koji su na početku bili slavljeni kao patrioti i heroji, u sve većoj mjeri su krali i terorizirali one koje su trebali braniti.Kao dodatak odbrani grada, Juka Prazina i njegovi momci su pljačkali, iznuđivali, zloupotrebljavali i silovali civile te pljačkali skladišta i prodavnice. Kriminalci kao što je Juka su koristili akreditacije koje su dobijali od svoje vlade kako bi pljačkali skladišta i radnje. Kada bi policija pokušala da ih zaustavi, oni bi jednostavno pokazali svoje akreditacije i tvrdili da uzimaju zalihe za potrebe vojske. Kako se situacija pogoršavala, general Stjepan Šiber žalio se Juki pokazujući mu debeo fajl u kojem je dokumentiran kriminal njegovih “junaka” i govoreći mu da je to loše za imidž Armije BiH. Još jedan viši vladin službenik je rekao Juki da su francuski oficiri UNPROFOR-a rekli kako ne postoji bosanska vojska nego samo bande koje krijumčare. Čini se da su takve žalbe djelovale barem u jednom slučaju bivši ministar se sukobio sa Jukom oko krađe benzina posramljujući da i optužujući ga da pomaže neprijatelju, i pozivao se na njegov patriotizam tražeći od njega da pomogne zaštiti i da umjereno troši zalihe. Službene špekulacije su bile da se Juka povinovao zato što optužbe i žalbe nisu dolazile od vojnog oficira budući da Juka nije priznavao nikakav vojni autoritet osim samog sebe. Juka je posebno gledao na bosanskog generala Sefera Halilovića kao rivala i jednom prilikom je prekinuo press konferenciju koju je držao Halilović i drugi najviši oficiri derući se iz sale: “Vi, gadovi, zašto i mene niste pozvali?!” Halilović je najzad izdao naređenje da se Juka uhapsi u oktobru 1992. godine nakon čega su Juka i mnogi od njegovih ljudi izašli iz Sarajeva kako bi zauzeli pozicije na obližnjoj planini Igman gdje je mogao kontrolirati najvažniji putni pristup u i izvan grada. Juka je uspostavio nove kontrolne tačke što mu je omogućilo da uzme veliki dio pomoći i drugih sredstava namijenenih gradu. Prkosno sjedeći na Igmanu okružen svojim najlojalnijim borcima i dobermanima, Juka obećava da će ući na bijelom konju u grad, probiti opsadu i osloboditi ga.

Sarajevske kriminalne armijske vođe nisu samo ignorirale lanac komande nego su često šepurili i nadmeno ponašali jedan vojnik naprimjer je ispričao kako je, nakon što je general Jovan Divjak izdao papire za njegov transfer iz jedinice pod komandom Muje Zulića, nakon što je dobio naredbu za transfer, Zulić jednostavno iskoristio taj papir koji je potpisao Divjak kao toalet papir. Formalni lanac komande bio je samo fikcija, posebno nakon prvih godinu i po opsade, npr. komandant Prvog korpusa imao je samo formalni autoritet nad jedinicom Mušana Topalovića Cace. Vođa lokalnog voda je jednom prilikom tražio od njega da zapovijedi Caci da oslobodi jednog starca Hrvata, izbjeglicu, od kopanja rovova. Komandant je jednostavno odgovorio da je to nemoguć zahtjev budući da on nema stvarni uticaj ili kontrolu nad Cacom. Vođa voda se zatim okrenuo neformalnim kanalima tražeći kontakte u sarajevskom podzemlju kako bi se ipak dogovorio sa Cacom.

Caco i Ćelo, odbrana i teror

Tenzije između sarajevskih kriminalnih vojnih vođa i vladinih funkcionera su eskalirale u ljeto 1993

Mušan Topalović Caco
Mušan Topalović Caco
Cacini vojnici su rutinski nasilno odvodili ljude sa ulica i vodili ih na linije fronta kako bi kopali rovove. Odvodio je i članove porodica viših vladinih zvaničnika i armijskih generala. Jedne večeri krajem 1992. godine vojnik iz Cacine jedinice je bio upućen da čuva “zatvorenike” u podrum smješten nedaleko od linije fronta, ali potom je shvatio je da su oni koji su bili zarobljeni zapravo lokalni stanovnici koji su bili prisiljeni kopati rovove. Neki od njih se nisu nikada vratili, navodno zbog toga što su Cacini ljudi željeli useliti u njihove stanove. Njihova tijela navodno su u Kazanima među stotinama drugih žrtava Cacinih ljudi, mnogi od njih su bili građani srpske nacionalnosti. Vojnici Ramiza Delalića Ćele također su prijetili kopanjem rovova koristeći to kao sredstvo iznuđivanja novca od ciljanih bogatih pojedinaca. Vojnici su rutinski prikupljali “donacije” od građana, obično između 2.000 i 5.000 maraka. Oni koji su odbijali ili nisu mogli platiti bili bi poslani na kopanje rovova. Sve krhkije i teže veze vlasti sa braniteljima grada sa kriminalnom pozadinom bile su također testirane kasnog septembra 1993.godine kada je Ismet Bajramović Ćelo pogođen malokalibarskim metkom u jednom od lokalnih kafića. Metak je završio u srčanom zalisku. Sarajevska vlast, očajna što Ćelo nije umro u lokalnoj bolnici, zbog prijetnje osvetom njegovih ljudi (koji su preuzeli jedan bolnički odjel i preobrazili ga u naoružani objekat), molila je UNHCR da pregovara sa Srbima da omoguće Ćeli da bude evakuiran radi hitne operacije na srcu u Italiju. Radovan Karadžić je, navodno, potpisao pismo kojim je dozvolio Ćelinu evakuaciju (nakon što se oporavio u bolnici u Anconi, Ćelo je navodno pokušao da se vrati avionom, ali UN zvaničnici su primijetili njegovo ime na listi putnika u zadnjem trenutku i obavijestili su vlasti da ga ne puste u avion. Ipak, on se sam vratio u Sarajevo kasnije).

Ramiz Delalić Ćelo
Ramiz Delalić Ćelo
Tenzije između sarajevskih kriminalnih vojnih vođa i vladinih funkcionera su eskalirale u ljeto 1993. Jednom prilikom su uzeli stotine talaca i okružili zgradu Predsjedništva BiH kako bi tako protestovali protiv hapšenja Senada Pecara, jednog od Cacinih poručnika. Među taocima je bio i sin gerenala Rasima Delića. Kada je on pokušao da pobjegne, Caci su ga vratili vojnici egipatskog UNPROFOR-a koji su očigledno mislili da je on jedan od srpskih zatvorenika u bijegu. Sarajevska vlada se najzad pokrenula kako bi razbila jednu od najpoznatijih sarajevskih bandi krajem 1993.godine… Slamanje bandi sada je bilo ograničenije i selektivnije nego što se to na početku činilo, većina uhapšenih vojnika ubrzo bi bila oslobođena,a mnogi od njih koji su ostali u pritvoru su imali “optužnice” koje su bile promijenjene od onih za vojni puč samo na nepokoravanje. Cacin poručnik Senad Pecar koji je uhapšen, promoviran je u brigadnog komandira nakon Cacine smrti, a jedan od Cacinih ličnih oficira Timur Numić je čak postao prvi operativac Centrale vladajuće SDA stranke.

Izetbegovićevi sentimenti prema “podobnim” mafijašima

Odbrana grada je bila trajni prioritet dok su oni funkcioneri koji su koristili ovaj izgovor bili najčešće oni koji su nagomilavali vozila, kompanije, restorane, radnje, kafiće

Alija Izetbegović
Alija Izetbegović
Unutarnja opsada se nije dešavala u otpadničkim vojnim jedinicama nego je čak i dublje proširena unutar državnog aparata. Munir Alibabić tvrdi da je Sarajevo tokom većeg dijela opsade pljačkala njegova vlastita vlast zaklanjajući se iza patriotizma. Alibabić i ostali tvrde kako je Caco eliminiran ne zato što je bio odmetnuti komandant nego zato što je postao politička odgovornost za predsjednika Izetbegovića i njegov unutarnji krug: Caco je isuviše znao i mogao je prozvati političke vođe kao saučesnike u svom prljavom poslu. Dok je sitna riba pometena u antikriminalnoj akciji, veći zločini nikada nisu bili do kraja istraženi ili riješeni. Prema Alibabiću, standardni izgovor za nedostatak istraga je uvijek bio isti:

Odbrana grada je bila trajni prioritet dok su oni funkcioneri koji su koristili ovaj izgovor bili najčešće oni koji su nagomilavali vozila, kompanije, restorane, radnje, kafiće… Alibabić navodi da je postojala mala grupa profitera kojima je upravljala SDA i viši funkcioneri koji su sve više djelovali kao biznismeni nego policajci. Posebno je čuven slučaj bio, navodno, Bakir Alispahić, koji nije bio samo lojalni saveznik Izetbegovića i član Izvršnog odbora SDA nego je također koristio svoju službenu funkciju da zaštiti i započne širok spektar mutnih poslovnih radnji, a neke od njih su bile dobro poznate vlastima i prije nego što su ga imenovali za ministra unutarnjih poslova u junu 1993. godine. Prema jednoj tvrdnji, to navodno uključuje i pokušaj da se prokrijumčari roba u vrijednosti od 550 hiljada njemačkih maraka u kamionima ofarbanim u bijelo sa UN oznakama i uz policijsku pratnju tokom njihovog ulaska u grad. U drugom incidentu i sam Alispahić je navodno uhapšen sa zalihama alkohola, ali je ubrzo oslobođen nakon intervencije “odozgo”. Istrage i optužbe protiv članova SDA su navodno obeshrabrivane zbog njihove pripadnosti stranci. Npr. istrage o Cacinom kriminalnom ponašanju, uključujući i ubistva mnogih srpskih civila, u gradu su zaustavljene uz izgovor da bi stranka mogla biti kompromitirana. U tom pogledu političko vodstvo je ostalo nijemo i toleriralo je Cacino kriminalno ponašanje i ponašanje mnogih drugih sve dok oni nisu zastarjeli. Na ranije optužbe i upozorenja o zločinima i zloupotrebama uključujući i pismo od četiri strane generala Divjaka Izetbegoviću u maju 1993. godine, niko, navodno, nije reagirao. Zapravo, ubrzo nakon što je Alibabić poslao predsjedniku Izetbegoviću izvještaj od osam strana u kojem je obrazložio nezakonite aktivnosti unutar Ministarstva unutarnjiih poslova, uključujući i Alispahićeve poslove, Alibabić je bio optušten iz službe bez obrazloženja, degradiran i prebačen u drugi odjel sa malom odgovornošću.

Pobuna Sefera Halilovića

Komandant Armije BiH je ovisio o dobroj volji logističara Hasana Čengića

Sefer Halilović
Sefer Halilović
Bivši bosanski general Sefer Halilović, kao i drugi, navodi da je naročito širok spektar organiziranog lopovluka bila sistematska zloupotreba finansijskih donacija iz inostranstva koja su bila namijenjena odbrani.

Stotinama miliona dolara međunarodne pomoći od bosanske dijaspore i prijateljskih islamskih zemalja, kao što su Iran i Saudijska Arabija, raspolagala je mala grupa lojalnih vladi Alije Izetbegovića, što im je dalo nevjerovatnu finansijsku moć bez kontrole ili odgovornosti. Halilović tvrdi da je većina stranih donacija ostala na privatnim rečunima i da nikada nisu iskorištena za njihovu stvarnu namjenu, što je bila odbrana. Oni koji su održavali tajnim izvore vanjskih donacija kao što je bivši zamjenik ministra odbrane Hasan Čengić (koga je Izetbegović imenovao za šefa zaduženog za strane donacije i kupovinu oružja) uživali su neprikosnoveni privilegirani status.

Izetbegovićeve simpatije za poslušne kriminalce

Šahinpašić, Delimustafić, Nuhanović… bili su dio vladajuće bošnjačke elite

Senad Šahinpašić
Senad Šahinpašić
U nešto širem kontekstu, uvjeti pod opsadom omogućili su novoj eliti povezanoj sa SDA da izbije na površinu njihova moć i da se konsolidira elita izgrađena oko Izetbegovićeve porodice i njenog unutarnjeg kruga ljudi lojalnih stranci. Prema Sudeticu, ovo se odnosi na Senada Šahinpašića (koji je pomogao Aliji Izetbegoviću da oformi SDA i imao je bliske odnose sa predsjednikovim sinom Bakirom Izetbegovićem), zatim na porodicu Alije Delimustafića (bivšeg bosanskog ministra unutarnjih poslova) i Alemka Nuhanovića (prodavača mesa iz Višegrada).

U februaru 1994. godine na sastanku SDA Izetbegović je pojasnio da će lojalnost i poslušnost SDA-u imati prednost u odnosu na stručnost i obrazovanje. Nestranački članovi u ministarstvima i državnim kompanijama su sve više bili potisnuti i zamijenjeni omiljenim SDA članovima. Kao što je jedan viši bosanski vladin zvaničnik objasnio: »Otarasili su se svakoga ko nije bio poslušan. Umjesto da organiziraju narod, oni su se samo nadali pomoći iz inostranstva».

piše: Danka Savić (Slobodna Bosna 16. oktobar 2008)

Komentariši

Vaša email adresa neće biti objavljivana. Neophodna polja su označena sa *