Ljudi žive, a ne su-žive. Suživot je atentat na život, osporavanje života, nešto što je došlo s nacionalističkim strankama, korak do apartheida, korak do rasizma
Abdulah Sidran
“Eh, da mi je znati po čemu će se mene pamtiti; po onome što sam napisao ili po svim tim glupostima koje sam napravio!” – raskriljuje ruke Abdulah Sidran prisjećajući se razularenih dogodovština čiji je protagonist: onoga kad je za šankom u zagrebačkom teatru ITD zatražio od konobara gajbu piva pa, kad se na nju popeo, naručio viski; ili onoga kad je Pulom šetao u tuđim, nekoliko brojeva prevelikim papučama jer je svoje cipele ostavio u birtiji: slijedom muslimanskog običaja uvijek bi se izuo dok je s društvom sjedio i pio, a nakon posjeta zahodu nije više znao za kojim je bio stolom.
Posjetioci ovogodišnjeg pulskog sajma knjiga će ovo izdanje te manifestacije pamtiti po Sidranovim anegdotalnim, ali britkim vivisekcijama društveno-političkog čemera kojim je ovaj prostor dobro natopljen, a koje je on izrekao na susretima s publikom.
“Ko me pita šta mislim o suživotu, ja ga pošaljem u sukurac. Ljudi žive, a ne su-žive. Suživot je atentat na život, osporavanje života, nešto što je došlo s nacionalističkim strankama, korak do apartheida, korak do rasizma.”, kaže Sidran, govoreći prije svega o bosanskoj post-ratnoj situaciji u kojoj su se ljudi našli unutar sukoba identiteta kojima se prije nisu ni bavili nego su normalno živjeli u humanom skladu sa samima sobom i s drugima.
U tek objavljenoj knjizi memoarske proze “Otkup sirove kože” razotkriva i dozlaboga tužnu obiteljsku povijest i golootočko stradanje svoga oca, a kaže da bi sebi za ovu knjigu dao četvorku i da zna na kojim se mjestima nije imao snage više potruditi.
Pjesnik, prozaik, filmski scenarist, školovan je u Sarajevu, a do početka rata u Bosni bio je zaposlen na TV BIH kao dramaturg.
Jedan je od najznačajnijih scenarista u jugoslavenskoj kinematografiji, autor filmova “Sjećaš li se Dolly Bell”, “Otac na službenom putu”, “Kuduz”; majstorski je kandidat u šahu, danas živi u Goraždu.
One koji su Abdulaha Sidrana zavoljeli prije svega zbog filmova, najviše zanima njegov odnos s Emirom Kusturicom, o kojemu pisac nerado priča.
“Nemojte me siliti da ga blatim. Reći ću vam samo da sam pokušao razgovarati s njime, da smo pretresli mnoge velike teme koje su obilježile naše živote, i da se gotovo ni u čemu nismo uspjeli složiti. Ono što je meni uzrok, to je njemu posljedica. Taj odnos prirodno odumire.”, rekao je Sidran.