Kome, ba, Kulturna prijestolnica Europe

Grad u kojem se govno samo vozi tramvajem, grad u kojem je nasilje sredstvo komunikacije, grad u kojem rijekom koja kroz njega protiče plutaju ribe krepane i govna ne zaslužuje da bude prijestolnica ničega, pa ni kulture

Dan kada je uhapsit onaj čije se ime ne smije izgovoriti
Dan kada je uhapsit onaj čije se ime ne smije izgovoriti
piše: Darjan Bilić

Gledam one ribe jadne izvrnute naopako i nešto kontam – kome, ba, kulturna metropola Europe za 2014 godinu. Nije sam pogled na ribe na umoru u meni izazvao tu reakciju, jednostavno akumuliralo mi se jer nema više provincijalizma i renesanse gdje da mi stane. Prosto mi je pun nos krkanluka i šovinima prema svemu što nas okružuje. Pored riba na umoru, vidio sam govna, plastični otpad, školjku od auta, motorno ulje, klupu, smeća svakakvog. I sve u istoj toj rijeci koja je nekad od milja dobila ime Miljacka. Nisam vidio i osjetio samo to. Svaki dan doživim prostakluk i krkanluk dok upravljam motornim vozilom gradskim ulicama, koga god da upozorim da ne poštuje pravila i da se ponaša bahato taj isti mi psuje i mlatara rukama. Bez imalo trunke pristojnosti smo i u saobraćaju. Kad šetam ili vozim bic, trebam li spominjati bacanje smeća kroz prozor vozila motornog u pokretu ili izbacivanje veš-mašina s terasa jer na to smo se svi navikli i to sada je model ponašanja, kao što je i lomljenje klupa i razbacivanje istih bio kuda dok kante za smeće obavezno ipak završe u rijeci ili kakvom potoku.

Kultura znači nije nešto što se ne može opipati i osjetiti, nije neki predmet onako hladan pod rukom, nije to ni glasačka kutija. Jednostavno Damir Nikšić i Enver Hadžiomerspahić su dvije osobe koje su iskreno i na prvu učinile nešto, Dino Mustafić je standardno rječit i direktan. A ostali? Šta je sa konzumentima, gdje su poklonici, posjetioci ili ko već. Jesu li se oni jednostavno ufatili korida i stupske pijace, odgovara li njima ova provincijalizacija koja se zbiva oko nas i ne samo u kulturi?

Pogledamo li problem u dubinu i pogledamo li sebe u ogledalo koliko naše krivice ima u gašenju sedam kulturnih institucija od državnog značaja. Svakako ne treba zanemarivati krivicu ljudi uposlenih u tim institucijama! Najveći krivci za sve su, jasno je, ministri kulture koji su od kraja rata sjedili u nekih mislim dvanaest fotelja i ministrovali da se kultura maksimalno provincijalizira, da zglajza kultura u pravom smislu te riječi. To je bio njihov posao, a da napreduje njihovo selo, stočni fond u njemu i da se blizu napravi benzinska pumpa je bila njihova agenda! Mogu slobodno zahvaliti Stranci Demokratske Akcije i njenim sestrama strankama za stanje u kojem smo danas. Ništa manje nije kriva ni Socijal Demokratska Partija koja nikad nije bila stvarna opozicija i ponudila altetrnativu čak ni po pitanju kulture.

Gdje je izlaz? Šta je način i koji je put pred nas postavljen? Kulturna revolucija je izlaz, način je da se kultura vrati konzumentima i djeci. Ali ne neka provincijom inspirisana već aktivistička kultura koja će pozvati na odgovornost sve one koji su se okoristili o kulturu, a njoj i nama zauzvrat ponudili propast. Znači na trgove koje nemamo trebaju izaći umjetnici, trebaju kao i Damir Nikšić uzeti ono što im pripada, konzumenti trebaju da skontaju hoće li svoju malu djecu voditi na koride, na razne opštinske i ine noći provincijalizma i popevki ili će radi mentalnog zdravlja te djece ići u muzeje, pozorišta i galerije. Kad kažem način, mislim da je vrijeme da počnemo stvari zvati pravim imenom, da mi živimo u naličiju države, da mi živimo u aparthejdu u srcu Europe (geografski pojam), da nas kao bravove vodaju političari inspirisani provincijalizmom i lopovlukom, a nadahnuti dogmama i šovinizmom koji se može podvesti pod fašizam. Tek kad stvari nazovemo pravim imenima, imati ćemo mogućnost izbora, možda tada skupimo i dovoljno hrabrosti jer život sa lažima ne pruža mogućnost izbora. Pred nas je postavljen težak zadatak ili put koji trebamo preći. Ono kad je tek prošao rat i to sve, mi smo se prepustili u ruke izdajnika i ratnih profitera, provincijalaca i dogmatičara. Naša šutnja nas je dovela u stanje gdje smo danas. Alternative suprotstavljanju nema. Mislim da sve jesnije se mogu vidjeti koje će to suprotstavljene strane biti.

Grad u kojem se govno samo vozi tramvajem, grad u kojem je nasilje sredstvo komunikacije, grad u kojem rijekom koja kroz njega protiče plutaju ribe krepane i govna ne zaslužuje da bude prijestolnica ničega, pa ni kulture. Ko je pao na folušku ratnih profitera da je Sarajevo ozbiljan grad, neka dođe pameti i svijesti, neka se dozove što prije jer još uvijek imamo vremena za popravni!

Na kraju, šta mene boli neka stvar ko je podržao Sarajevo u kandidaturi, ja živim u tom gradu i zato što ga volim iz sveg srca ne mogu više podnijeti da se grad bruka jer na to me obavezuje sve što znam o Sarajevu, sve što sam o njemu pročitao i spoznao, proživio.

Kome ba Kulturna prijestolnica Europe?

Koliko vam se sviđa ova objava?

Kliknite na srce da ocijenite!

Prosječna ocjena / 5. Do sada ocjenjeno:

Objava nema ocijena! Budite joj prvi :)

sarajevo.co.ba

Jedan odgovor na “Kome, ba, Kulturna prijestolnica Europe”

  1. to je najmanje sto europa moze da ucini nakon svega za taj drevni grad

Komentariši

Vaša email adresa neće biti objavljivana. Neophodna polja su označena sa *