Sarajevo, Banja Luka, Tuzla, Zenica, Mostar, Bihać, Brčko, Bijeljina, Prijedor, Trebinje su gradovi gdje će se od petka, 3. septembra 2010. godine zavioriti zastave svih boja i dezena. Iste sudbine neće biti pošteđeni ni Travnik, Doboj, Cazin, Bugojno, Velika Kladuša, Visoko, Goražde, Konjic, Gračanica, Gradačac, a isto će proći i Bosanska Krupa, Mrkonjić Grad, Foča, Zavidovići, Živinice, Sanski Most, Bosanska Gradiška, Bileća, Livno, Prozor…
piše: Nermin Čengić
Zašto jednostavno ne napisati: “Počinje predizborna kampanja u Bosni i Hercegovini”? Odgovor nikad jednostavniji i nikad tužniji. Nakon skoro 20 godina gluposti puka ovdašnjeg i dalje nismo baš najsigurniji u kojoj državi živimo niti da li je ovo uopšte država. Ko koga voli i ne voli, ko koga osporava ili podržava.
U posljednjih dvadeset godina smo bili svjedoci svega. Baš svega. Prođosmo rat Bosnom, a boga mi i Hercegovinom, kroz gradove, poslije rata se posadismo po besmislenim entitetima i državotvornim kantonima, “istočnimâ” i “zapadnimâ” Mostarima, Doboj “jugâ”-â”istocimaâ”, “istočnimâ” i običnim Sarajevima (u sarajevskom naselju Dobrinja još uvijek važi debelim međunarodnim flomasterom iscrtana entitetska linija koja dnevne sobe dijeli u dva entiteta). Naplatismo (doduše ne od konkretnih napadača) milijarde vrijedne muku i smrt. Većina nas te novce ne vidjesmo i za njih sad eto niko ne zna gdje nestadoše, a to je samo ono što se zna da se ne zna.
Potpuna “idila” punoljetnog života u kojem ništa ne naučismo, ne prestasmo da se mrzimo, ne sjetismo se da se mi ustvari možda i volimo. Ne odigrasmo poker pameti jer nam redovno fali barem jedan as, a čini se da se na nama handaju svi ludaci regiona pa i svijeta. Urnebesna redaljka koja ne prestaje. A stoka, to jest mi, to jest stoka šuti, trpi, umrtvljenog vrata oko kojeg se urezao i srastao ular kojim nas vabe, huškaju, pomoću kojih nam obećavaju, obećavaju, obećavaju.
Nikad gluplji nismo bili, a vjerovatno gluplje od trenutnog ne može. I najveća budala za 18 godina skonta da je jedno te isto uvijek jedno te isto, i da to jedno te isto, nikad ne može biti drugačije, ni bolje pa ni gore, nego – jedno te isto, “Navikli smo”, “nemoj da se previše trese”, “samo nek’ je živa glava”, odzvanja u praznini prostora koji se administrativno vodi pod Bosna i Hercegegovina, a nije vidio Bosne i Hercegovine. Valjda nas tri miliona sto dvadeset šest hiljada petsto dvadeset devet čovjekolikih s pravom glasa u Bosni i Hercegovini možemo da razlučimo ko je lopov, a ko lopov nije ili ima potencijal da to postane ako mu se da vlast u ruke. Izbor ovjerenih je velik. Nevjerovatnih 8149 se kandidovalo da zagrabi ili možda ipak nešto normalno uradi u Predsjedništvu BiH, Predstavničkom domu Parlamentarne skupštine BiH, na mjestu predsjednika i potpredsjednika bosanskohercegovačkog entiteta Republika Srpska, Narodnoj skupštini Republike Srpske, Predstavničkom domu Parlamenta Federacije BiH i skupštine kantona u bosanskohercegovačkom entitetu Federacija BiH. U namjeri da vas zaljuljaju u naručju će, kako kažu, potrošiti više od pedeset (brojem: 50) miliona konvertibilnih maraka.
Kad čovjek zamišlja svoj zavičaj onda vidi “polja što se žitom zlate i na brijegu vidi topli dom”, a kad si ovdje ( (u Bosni i Hercegovini) i naučen da žmiriš ipak se usudiš otvoriti oči, vidiš zarasla, neobrađena polja, vidiš ruševine koje niko nema namjeru očistiti, gluho bilo popraviti, vidiš prazna sela, oskrnavljena groblja, ubijene gradove, anestezirane ljude i razjarena čudovišta, vidiš cijelih dva-tri kilometra autoputa ili autoput u vječitom predizbornom nastanku… Ali nikako ne vidiš svoj topli dom. Dom je, kažu, mjesto gdje si svoj i siguran, a u Bosni i Hercegovini niko, ama baš niko normalan nit’ je svoj, nit’ je siguran.
Dakle, slijedi nam mjesec dana vjerovatno najvećih govana koje su nam ikad aktuelni “direktori svemira” u Bosni i Hercegovini ikad ponudili. S jedne strane će nas uvjeravati da samo ako baš oni pobjede, kruškama i jabukama nikad neće dati u istu vreću, s druge strane će nam praznog pogleda pojašnjavati da tek slijedi nekakva bolja budućnost, s treće strane će nas usmjeravati u raznorazne Evrope, s četvrte će se javiti oni koji će crknuti dok vas ne uvjere da su vam oni veći prijatelji od vašeg neposrednog komšije… A stoka će potvrdno mahati glavušama, lomeći zube dok ukrug žvaće “buđavom lebac”, razrogačenih očiju blenući u nove i stare bogomolje. Tražeći spasenje dodavaće se graditeljima pokoja markica da svevišnji oslobodi grijeha gluposti i poniznosti pred svakim ko prstom zaprijeti ili s vrha visokog pritiska opsuje.
Sarajevo, Banja Luka, Tuzla, Zenica, Mostar, Bihać, Brčko, Bijeljina, Prijedor, Trebinje su gradovi gdje će se od petka, 3. septembra 2010. godine zavioriti zastave svih boja i dezena. Iste sudbine neće biti pošteđeni ni Travnik, Doboj, Cazin, Bugojno, Velika Kladuša, Visoko, Goražde, Konjic, Gračanica, Gradačac, a isto će proći i Bosanska Krupa, Mrkonjić Grad, Foča, Zavidovići, Živinice, Sanski Most, Bosanska Gradiška, Bileća, Livno, Prozor… Trideset dana, u trideset gradova će se voditi polemike ima l’ iko ugroženiji od “tradicionalno povampirenih” srba ili su “genetski fašisoidni” hrvati ipak ugroženiji od “najnovijih zabrađenih” bošnjaka. Slabo će ko pitati ima l’ se šta jesti i zašto tradicionalno neuništive rupe na cesti ne proglasimo nacionalnim spomenicima. Okliznuće se potjere (za glasačima) i u neko manje mjesto od rečenih trideset da obećaju koji trotoar, strmeknuće se i do pokojeg sela da se janjetina ne “prehladi”. Naprđivaće politička mafija paušalima nabreklih novčanika sve ono što smo pred svake izbore slušamo obzirom da nemaju više o čemu drugom. Kriviće druge dok će za sebe, o nevine, reći kako se spremaju u odlučnu bitku. Lopovi će obećavati borbu protiv korupcije, demokrate će vas vabiti u torove, fašisti će vas uvjeravati da slijedi borba protiv nacionalizma, ublehaši će bez ijednog argumenta ponuditi da vas izvuku iz govana…
I svi ćete redom, premoreni od silne govorancije, potpuno hipnotisani provjerenom metodom zaglupljivanja, ako se i nakanite prošetati do glasačkog mjesta, tradicionalno dati svoj glas svakom od njih ponaosob. Kad se objave rezultati i kad opet uzmu vlast reći ćete, svi redom ćete reći, da vi niste za njih glasali, a glasali ste. Za njih ste glasali.
Ili, ipak, uopšte nećete izaći na glasanje pravdajući to gubljenjem vremena jer se “zna ko će pobjediti”. Možda ćete reći da “nemate za koga glasati”, a niste se baš sjetili da do prije mjesec dana prijavite svoju kandidaturu, jer ste prepametni za ove lopove i fašiste, jer to nije vaš nivo, jer vi svakako mislite bježati odavde. Koliko god bježali od sebe nikad nećete uspjeti pobjeći. Ako ništa drugo pucaće vas razne nostalgije. Faliće vam vaš planinski izvor, vaša mahalska kaldrma, vaš lift koji više ne radi nego što radi. Sve to će vam nedostajati i nećete se moći navići na drugačiji život negdje gdje pljuvanje drugog ne znači vašu snagu nego vaš papanluk. Ako nekako i izdurate negdje tamo, gdje nije ovo ovdje, poželićete da vas na kraju sahrane u domovini i svoju ćete djecu baciti u trošak. Je l’ dosta il’ da još tovarim?
Vrijeme je da malo proživite taj svoj potpuno obsmišljeni život, a za to nema boljeg nego tamo gdje ste prvi put zakmečali i koljena razbijali. Uvijek znate taktiku bolje od selektora, uvijek biste nešto bolje od onih koji to rade. Padne li vam šta na pamet ne bojte se, ne trčite doktoru. Najbolji lijek za “padanje na pamet” je iskoristiti tu ideju i od ove administrativne jedinice napraviti državu. Nek’ vam malo svi zavide na onome što imate, a ne na onome što bi mogli imati. Zato upalite mozak, natjerajte se da razmislite svojom, a ne tuđom glavom, i obavezno glasajte! Očistite svoju savjest, koja crkava nakon dvadeset godina “krkačine, taslačine, tarabljenja”.