Kruške, nade i snovi

Kruške, nade i snovi

Padaju kruške pa što ne bi i snovi. Samo što se padanju krušaka čovjek raduje (stvarno, još nikog nisam čuo da ne voli kruške, a nasluš'o sam se mržnji, narodskim jezikom rečeno – ihiiii), dok padanje snova jedni čak doživljavaju kao kraj vremena, smak svijeta, potop svih potopa, dok drugi rezonuju jednostavnim – pa normalno, pa zna se, pa zar si očekiv'o, pa…

I, dok sam jeo krušku, frišku da friškija bit’ ne može, obzirom da mi ona grana prozor “probija” i suncu ne da u sobu kad čovjeku sunce i ne treba (a to mu ga bude kad isto pada prema zapadu, pa zna smetat’ oku naviklom na mrakove u kojima i sa kojima živi), istovremeno sam pratio “događaj stoljeća”, “vrijeme kad se piše istorija”, “ovo doživjet’ pa umrijet'”, dakle, fudbalsku utakmicu, srcu mi dragog bordo kluba i n'akog Cluja, za koji sam, i nije me stid priznat’, čuo tek kad mi javiše da im nije po volji što na Koševo neće doći neki atraktivniji protivnik umjesto tog Cluja, koji je, usput budi rečeno, šamar'o i Romu i Čelzija.

I kad se naviknuh na činjenicu da i ove godine “Merdanović i ekipa” neće klepit’ očekivane euriće koji bi bili sasvim izvjesni da se na stadionu, nazvanom imenom legende, i tu sam potpuno subjektivan, najboljeg fudbalera svih vremena koji je hodao trećom stijenom od Sunca, naravno da znate, Haseta (Asim Ferhatović Hase), pojavio recimo mali Real, ili velika Barcelona (ljudski je željeti, još ljudskije pretjerivati), već je došao i red na prošlosedmičnu tekmu u kojoj protiv tradicionalno neugodnog Cluja fasovasmo remi. I mirna Bosna i Hercegovina (prije je bilo dovoljno reći samo Bosna, a danas se zbog popularne “političke korektnosti” i nedopuštanja kompleksašima da se iživljavaju, ipak, mora izreći u kompletu). I, naravno, bi odma’ – za sedam dana slijedi revanš, a mi ćemo i pored činjenice o tradicionalnoj neugodnosti protivnika, pokazati zube, igrati srcem, i svakako, ući u istoriju.

Iskren da budem, a šta mi i preostaje, više nego pozitivno sam se iznenadio sveukupnom atmosferom koja je vladala ovih dana otkad se saznalo da će Sarajevo protiv Cluja. Nivo bolesnih, umobolnih, idiotskih komentara, bolesnih šala, otvorenog neprijateljstva je sveden na minimum. Ostala su prepucavanja, zdrave zafrkancije (napis'o bi zajebancije al’ će ko pomislit’ da sam nekulturan). Probudi se i nada – biće svjetlo. Ljudi su, uglavnom i primjetnom većinom, bili uz FK Sarajevo, primjerenim i afirmativnim riječnikom podržavajući uspjeh, bez obzira na klub za koji navijaju, grad iz kojeg dolaze, a naravno, neizostavno u modernom ophođenju, bez obzira i na boju, vjeru, etnos kojima su potčinjeni, što je, opet najiskrenije, za ono što slušamo, čitamo, gledamo posljednjih godina više nego ugodna i relaksirajuća promjena. Jedna od onih koje bude realnu nadu. Dakle, može se. Strašno je malo bilo onih koji su zazivali bošnjaštvo, hrvactvo, srbstvo (nisu štamparske greše, niti neznanje, bar ne moje, tako se imentuju, bez velikih slova, ubacujući “c” umjesto “ts”, “b” umjesto “p”, čak i ono “t” gdje mu nikad nije bilo mjesto, a samarićanski pokušaj ispravke nepismenosti smatraju neprijateljstvom i u odgovorima sasipaju sve žive i mrtve političke sisteme, velike i male vođe, stranke i partije…). Strašno ih je malo bilo i bio sam radostan što, makar toga neki nisu bili ni svjesni, prepoznaju uspjeh jedinog preostalog bosanskohercegovačkog predstavnika u evropskim fudbalskim takmičenjima kao svoj, kao bosanskohercegovački, ni bošnjački, ni hrvatski, ni srpski, ni entitetski, ni kantonalni, ni gracki (opet nije štamparska greška), ni mahalski nego, baš, bosanskohercegovački.

I dođe “dan D”, dan odluke, dan za “u istoriju” il’ za “iz istorije”. Već početkom sedmice se krenulo sa pripremama, košpe, meza, piće (ja, zbog vrućine i ljenosti ostado’ samo na kruškama), kad hoćeš, aha. Nema televizijskog prenosa. Opet. Nije mi jasno, ali stvarno mi nije jasno da za nešto što nas očito (i u slučaju reprezentacije dokazano), ama baš sve grije, spaja ili barem interesuje, dakle uspjeh fudbalskog kluba, koji je puno više upravo zbog ranije rečenog, nadležni ne mogu obezbjediti televizijski prenos, koji bi im vjerovatno istinski “nabio” i gledanost (pa ne bi morali svako malo lažirati rezultate upravo te gledanosti).

Čak i mene koji se danas štreca samo na ime FK Sarajevo, a da nije trenera Ćale (Mehmed Janjoš) ne bi, sa sigurnošću znao ama baš nijednog igrača sadašnje postave (Ćalu znam kad je ono s Papetom (Safet Sušić) valj'o lažnjake između šesnaesteraca, pa mi ostalo, dok ove sad ne znam, nit’ ću vjerovatno dugo vremena htjet’ znat’ ko su i šta su, a sve zbog Muniba (Ušanović), jer meni je ta individua koja nosi ime Munib Ušanović personifikacija svog jada i čemera, bezobrazluka, trulosti, besciljnosti i dna aktuelnog fudbala u Bosanaca i Hercegovaca, pa dok je njega, ne obdarih se ja znanjem o aktuelnom domaćem fudbalu makar se radilo o FK Sarajevu. A i šta će mi kad su tu Barca i Messi, je l’. Dosta mi dok Munib, ako ikad, odustane). Dakle, čak i mene je istinski zanimalo vidjeti srčane branitelje opstanka bosanskohercegovačkog fudbala u Evropi. Al’ džaba. Kod nas je pičio najpopularniji serijski film u državi – TV dnevnik.

Ne predadoh se jadu, ne popustih očaju, vengo se nabacih na ‘net i u potragu za “livescore” (praćenje rezultata u realnom vremenu) servisima, da bar vidim rezultat, da znam kad padne go, čisto da nisam džaba ove kruške s poda brao. Naletim čak i na nekoliko ponuda video prenosa, al’ ta pogodost, zbog potrošnje “implusa” prosječnom Bosancu i Hercegovcu, prinuđenom da duma o tome kako će tek ući u recesiju dok neki drugi već, kako se priča, izlaze iz iste, ne pada na pamet i čini se “zvjezdanom stazom”, posebno u nekim bosanskohercegovačkim gradovima koji u vremenu brzog interneta imaju mogućnost isključivo “dialup” konekcije, apsolutno ne pada na pamet.

Uglavnom, krenu tekma. Prema transkriptima, koje upratih, bili smo bolji u početku, pa su nam ga onda oni zabili pri kraju, pa još jedan u drugom dijelu, da bismo mi uspjeli ubacit’ jednom, pa makar i rukom kako tvrde Rumuni, a onaj jedan naš sa dva koraka od praznog gola širokog deset metara pogodio stativu.

Uglavnom, oprostismo se na kraju od Evrope, do neke sljedeće prilike, a “komentatori” već krenuše po starom, počeše padat bolesne uvrede, popusti pozornost na fudbal i prolazak dalje i vrati se omladina svojim istinski omiljenim sportovima nacionalizmu, fašizmu, gluposti i neznanju.

Padoše kruške (čak četiri), pade i nada o normalnosti i zdravom međusobnom ophođenju. A da, pade i san o ulasku FK Saraj'va u istoriju. (dod'o bi na kraju i famozno “je-bi-ga”, al’ ću ostat’ kulturan i fin pa završit’ zatvaranjem zagrade)

Uživo iz recesije: Nermin Čengić

Koliko vam se sviđa ova objava?

Kliknite na srce da ocijenite!

Prosječna ocjena / 5. Do sada ocjenjeno:

Objava nema ocijena! Budite joj prvi :)

Nermin Čengić

Komentariši

Vaša email adresa neće biti objavljivana. Neophodna polja su označena sa *