Kultura i umjetnost nisu isto što i zabava

Historičar, pozorošni djelatnik i direktor Sarajevskog ratnog teatra Nihad Kreševljaković piše o nerazumnom otkazivanju premijera i predstava u Sarajevom ratnom teatru SARTR, Narodnom pozorištu Sarajevo i Kamernom teatru 55.

Brašno u venama (SARTR / MESS)
Sarajevski ratni teatar je morao otkazati predstavu „Brašno u venama“, dramu o prevazilaženju problema i pomirenju

Prvi put, vjerovatno od kada postoji Sarajevski ratni teatar, jedna predstava je otkazana po odluci Federacije BiH i manjeg entiteta. Otkazana je zbog obaveze direktora Javne ustanove da sprovodi zakonske propise te da djeluje na način da ne nanosi bilo kakvu štetu široj društvenoj zajednici. Iz nekog razloga (da se malo pravim glup) razlikovalo se ovo od Dana žalosti za poginulim rudarima, pa čak i od 11. jula kada smo u Sarajevskom ratnom teatru realizirali predstavu obilježavajući godišnjicu genocida. Sami smo tada procijenili da igranje predstava ne odudara svojim sadržajem od ideje tog Dana i niko od nadležnih institucija nije imao problem sa tim. Učinili bi to i sada, ali za razliku od prethodnih slučajeva, ovaj put direktno je svim direktorima dato do znanja da se ova odluka mora sprovesti.

Naravno, u slučaju napada na policijsku stanicu u Zvorniku, jasno je svima da se radi o osjetljivom trenutku. Stoga, u ovom tekstu se ne želim baviti time da li je to što se dogodilo teroristički čin ili osveta, da li je napadač uzvikivao tekbir ili im je psovao majku, da li je neko od pogođenih osumnjičen za ratne zločine ili ne… Jesmo li se odlučili da li je Ferdinanda trebalo upucati ili ne, niti time da li možemo smatrati opravdanom osvetom kada neko ubija ljude koji nisu direktno krivi za ono što im se desilo (čak i ako su krivi za smrt nekih drugih ljudi)?

Policijska stanica u Bugojnu

Ne želim se baviti ni time zašto je sada proglašen Dan žalosti, a isti nije proglašen kada je ubijen prvi povratnik, kada je ubijen Denis Mrnjavac ili kada je u očigledno terorističkom napadu dignuta u zrak policijska stanica u Bugojnu. Neću ni da sugeriram kako treba dočekati 11. juli da vidimo da li će oba entiteta podjednako zdušno pozvati institucije da se na teritoriji cijele države barem spuste zastave na pola koplja. Svim ovim temama ovih dana bave se svi, od zapjenušanih i razumnih političara i javnih ličnosti do eksperata na društvenim mrežama.

Ono što je meni problematično je to da se odlukom direktno zabranjuju ili kako to ljepše zvuči „ne mogu održavati programi KULTURNO-ZABAVNOG karaktera na javnim mjestima, uz napomenu da su medijske kuće dužne uskladiti i prilagoditi svoje programske sadržaje“.

Tu nastaje prava šizofrenija, pa tako Narodno pozorište mora otkazati igranje „Rigoleta“ dok na radiju slušamo cijeli dan klasičnu muziku! Allegro može, a Rigoletto ne može. Kamerni otkazuje predstavu „Žaba“, o četiri čovjeka koji se nose sa posljedicama rata, tranzicijom, dijagnozom PTSP-a. Predstava se bavi krivicom.

Sarajevski ratni teatar otkazuje predstavu „Brašno u venama“, dramu o povratku, susretu, progovaranju, krivici, prevazilaženju problema i pomirenju! U opisu predstave njen reditelj Boris Liješević objašnjava kako pomirenje postaje prijetnja jer zahtjeva suočenje, prihvatanje i otvaranje nove i nepoznate stranice, te da je pomirenje dugotrajan proces za koji je potrebno vrijeme, zrelost i hrabrost.

Po kojoj logici društvo žali kada na Dan žalosti možete uplatiti listić u kladionici, uzeti papire za novi kredit, odgledati pornić ili neko izdanje velikog brata na nekom satelitskom kanalu, a istovremeno onemogućite održavanje predstave poput „Brašna u venama“, „Žabe“ ili „Rigoletta“! Ok, zbog toga što država upravlja javnim ustanovama, ali opet zašto neko smatra da nam kultura nije potrebna kada žalimo te je stavlja u isti koš sa zabavnim sadržajima? Kultura i umjetnost, to smo do sada trebali naučiti, nije isto što i zabava!

Kako shvatiti da se traži otkazivanje predstave od teatra koji je osnovan u periodu opsade, pod granatama, svakodnevnim ubijanjem. Ovdje su se održavali umjetnički programi i u vrijeme kada su leševi zvorničkih Bošnjaka trpani u kamione, a predstavnik međunarodne zajednice koji se tamo zatekao opisuje horor scenu kako njihov kamion prokliže pošto je cesta bila toliko natopljena krvlju ubijenih! Zašto osjećam da tadašnje igranje predstava nije bilo u suprotnosti sa moralom, a da današnje otkazivanje istih – jeste?

Surova realnost

Ideja Sarajevskog ratnog teatra bila je da kultura i umjetnost pomažu da se suočimo sa surovom realnošću, da ljudima bez obzira na sve pružimo utjehu. Ljudi su na predstave dolazili sa linija i nisu smatrali problematičnim da pozorište radi unatoč ubijanjima koja su bila oko nas. Naprotiv, ljudi su riskirali vlastite živote da bi stigli u pozorište, na izložbu ili filmsku projekciju. Umjetnost nam je pomagala da se suočimo sami sa sobom i da nam u biti pomogne da preživimo najteže dane naše historije, u opsjednutom gradu izloženi agresiji naših susjeda.

Zašto je danas to drugačije? Hipokrizija ili nešto drugo?

Poprilično zbunjen, da ne kažem ponižen, pišem tekst, a u želji da izbjegnem bilo kakvo politiziranje u ovom osjetljivom trenutku. Jasno mi je da je nepromišljenost luksuz te da u ovakvoj državi može dovesti u opasnost moje sugrađane. Ne želim učiniti ništa što bi moglo dovesti u opasnost povratnike svojim domovima koji ni nakon 20 godina ne osjećaju stvarnu sigurnost. Ne želim da bilo tko od njih doživi odmazdu, ili da se osjete nezaštićenim od policije kao što nažalost često jesu.

Samo želim još jednom reći da KULTURA I UMJETNOST NISU ISTO ŠTO I ZABAVA!

Naši političari, iz oba entiteta, to očigledno ne razumiju, a u tome je puno veća, suštinska, opasnost od ove kojom se bavimo ovih dana.

Nihad Kreševljaković, ajb

Leave a Reply

Your email address will not be published. Required fields are marked *