Čitajte Zuku Džumhura

Jedrene sam prvi put vidio prije dvadeset godina, u desnom uglu zemljopisne karte, sasvim pri dnu.
Samo tri crvena kruga na zelenom.
Poslije je Jedrene bilo drugo pitanje na maturi:
šesnaest clanova rusko-turskog ugovora o miru potpisanog 24. septembra 1829. u Jedrenu.

Sjecam se jos da su Rusi vracali Turcima Moldaviju, Bugarsku, Vlasku i Rumuniju, a Turci Rusima Georgiju i Mersiju, Mingreliju i Gurijel, i da je jedan car morao dati drugome milion i po holandskih zlatnika (ne znam vise ko kome); i da se Porta tu obavezala (svecano) da vrati Srbiji sest nahija, i da je sultan obecao ferman snabdjeven hatiserifom, i da je odredjena ratna steta za neki rat od 1806…

To je sve sto je ostalo od petke zaradjene na Jedrenu prije petnaest godina.

Docnije se opet spomenulo Jedrene, u kafani. Iz Jedrena je porijeklom i njegovo preosvestenstvo
i ekselencija Fan Noli, mitropolit pravoslavni i drzavnik albanski koji se dugo nosio s nasim radikalima i svojim deficitom i slao telegrame Lenjinu i Vilsonu, a poslije u Dracu obrijao bradu i na talijanskoj ladji – bez mantije i otadzbine – bjezao ispred kralja Zogua, kacaka i Pasica, cak u Ameriku da tamo pise sonete, i predaje muziku na nekom cuvenom univerzitetu.

Onda sam vidio Jedrene na starinskoj fotografiji u kompletima “Malog zurnala”. Jedrene 1913. puno vojnika i sajkaca. Vojska koju je Srbija ispratila s pjesmom, i pogacama, i cvijecem na vrhovima pusaka. I trecepozivci su isli kao na svadbu i pjevali: “Je sam li ti Je-lane…”

Bugarska komanda slala je svakog dana depese: “Utre ste padna Odrine”, a Sukri-pasin asker se na kraju
ipak predao Vojvodi Stepi.
To sam znao o Jedrenu prije vidjenja pravog, i zemaljskog, balkanskog Edirna, druge prijestolnice Osmanlijskog Carstva s dzamijama bez vjernika i najsjevernije kasabe Turske Republike sa stanicom bez putnika.

Jedrene me docekalo u velikim zlatnim salvarama sjedeci u ravnici kojom tece i sumi Marica, mlitavo i tromo kao bugarska himna.
U prvim kadrovima stajala je dugo Neimar Sinanova Selimija, sama i nesretna medju cepencima i vrbama. Lijepa i rijetka stvar po koju se niko nije vratio. Ostala je za carstvom koje se nomadski selilo, nepokretna i bespomocna.

Poslije su u kadar usli bedemi porusenog saraja i dva-tri vlazna prizemna sobicka oskudnog Gradskog muzeja.

Dugometrazni historijski film o sultanskom Jedrenu brzo se svrsio.
Bursa je sacuvala ljupkost i kad je prestala biti prijestolnica.
Istanbul je sacuvao bogatstvo i ljepotu i kada ga je zamijenila Ankara.
Jedrene nije sacuvalo ni uspomene…

Iz kukuruza se tek kasnije pojavilo smedje naselje izgubljeno u tarabama. Kasaba iz koje je iscurio zivot kao voda iz napukle stare cinije po cijoj se ivici zadrzao blijedi trag starinske pozlate.

Sokacima se sada odvija dosadni nijemi film u sto hiljada cinova pun teferica, ascinica i pospanih statista koji cekaju hepiend.

U crtacku biljeznicu ne moze ni stati bezbroj varijacija mahalskog urbanizma razapetog od Bosanskog Broda do Bagdada i Dijar-Bekira.

Za mnom je ostala besmisleno masivna zgrada jedrenske zeljeznicke stanice s kolosijecima izgubljenim u djetelini. Polubarokna dzamija, polupruska kasarna rodila se u proslom vijeku kao arhitektonski melez u braku izmedju kajzerovoga “Drang nach Osten” i sultan-Hamidovog: “ja vas-ja vas”.

Lijevo su bugarske pogranicne karaule, “med i mlijeko”, i kraj svijeta…

Pred biljeznicom je samo prorijedjena carsija iz koje su tri puta panicno bjezali i kupci i trgovci.
Sokacima bez buke prolaze dokoni ljudi, polovni “studebekeri” i ugojeni kurbani.

Istok i Zapad se dodiruju, ali se ne sudaraju.
Sviraju sambe, rostilj radi, Grendzer glumi i pucaju bajramske prangije.
Istok i Zapad zive u srdacnoj koprodukciji jedne “import-eksport” stvarnosti pune derta, “Simensa”, ovcetine, “Filip Morisa” i Hadzi-Bekirovog rahatlokuma.

U svakom stotom cepenku pod uvjerenjima i esnafskim pismima, uz tuce propisno ponistenih taksenih maraka, pecalbari po jedan nas Tetovac, Gostivarac ili Bosanac, ubijajuci godinama bijele dane za zute pare.

Pecalbarski se stedi previse, zivi premalo i razmnozava pretjerano.

Na sve strane su opet sokaci i budzaci, avlije, i cenite, i jablanovi. Jablanovi su ovdje jedina lijepa zaostala rekvizita s pozornice na koju je zauvijek pala zavjesa.

Na kraju jedne ulice, koja ide pravo, pojavljuje se kao obala “Dobre Nade” nekoliko stotina kvadratnih metara kemalizma tesko otetih od kismeta, kapitulacija u calmi. Komad tvrde zemlje na kojoj stoji tridesetogodisnja republika s laicizmom i prosvjetom.

Okolo – po mahalama vuce se iskidan lanac Otomanskog Carstva od Fatihovog majskog ulaska na konju i s macem u Aja Sofiju – do bjekstva posljednjih sultana s cvikerima, po kisi i u bolnickom fijakeru posljednje kategorije.

Jedrene me ispratilo po mraku koji se, kao i svuda po kasabama, uhvati odjednom i stusti bjesomucno i sa svih strana – i sa evropske i sa azijske.

Tama polegne kao derviska dzuba po kucama, po ljudima, po poslovima, po pokretima…
Istok i Zapad zaspiju svakog aksama zagrljeni na uscu Marice.
Samo tri crvena kruga na zelenom…

Čitajte Zuku Džumhura