Čitajte Zuku Džumhura

U djetinjstvu, bila je jedna ulica, u ulici knjizara, u knjizari slika, na slici panorama – Sarajevo pred austrijsku okupaciju – zeleno u magli zelenog cutanja.
Bursa je dugo za mene bila samo ta slika u izlogu Studnicke, knjizara i antikvara, Ceha ili Poljaka, do Stadierove katedrale – zelenije zelena od svake Lorkine strofe, zelenija od svih zelja, zeljanica, zelengora i zelenisa.

Najzelenije zeleno zelenilo.

Samo se slike dugo pamte, a rijeci vec sutradan promijene svoj red.

Bozadzinica na proplanku kod izobilnog sedrvana zelene bursanske dzamije puna ogledala, tadija, muha i tepsija… Opet uramijena priznanja odlicno polozenih majstorskih ispita i pretjerano taksiranih dozvola i uvjerenja sa potpisima mjesnih vilajetskih velicina…
U slifovanom staklu smedjih vitrina secerna vojska sarenih secer1ama kao egzoticni statisti u holivudskoj sarenoj kolorparadi pred rokoko kapijama nekog maharadze od Hajdarabada.
Bijeli turbani mrkih indijanera na celu dugih esalona kraljevskih indijskih kopljanika predvode tvrde oklopnike smedih dobostorti i kolone obicnog crnog askera od uzeglog masla i cokolade.
Eskadron jeftinih poslastica preliven roza kremom sa crnim perjanicama najamnika od przenog badema putuje staklenim megdanima vitrina…

Iz impozantnog “vestinghauzovog” zdanja zmirkaju po svecanosti pihtijaste oci muhalebija i bjeloputi sutlijasi kao haremi pregojenih bula mocnog istocnjackog princa u nekoj verziji Diznijeve bajke za anadolsku djecu i odrasle.

Noga srpskog kraljevskog poslanika Novakovic Stojana i supruge mu pohodila je ovu zelenu dolinu anticke Vitinije putevima svetosavskim, preko Indir Limana, kuda je najm1adji Nemanjic nekada plovio u Nikeju.
Godine 1891. maja i juna Novakovic je bio u Bursi… “Hodio sam – pise – i prenosio sam se u mislima svojim u stare vekove, zamisljao onovremene brodove i trazio da uhvatim sliku svetitelja Save i srpske svite njegove kako preko onog mora brode tamo k onome zalivu medju gorama na putu Nikeje…”
Mucen radoznaloscu i kostoboljom borio se drzavnik, pisac i naucnik srpski u ovoj dolini sumpornih vrela s nesigurnoscu svih dokumenata na Istoku, gdje se i inace tesko sagledaju blijede granice legende i historije.
Citao je “pismo o hristijanima” i opisao nastajanje Burse od Plinija Mladjeg i njenu historiju do ulaska Orhana, jednog od sinova Osmanovih.

Drugovao je sa Ahmed Vefik-pasom koji je nekada prevodio Molijera i pregovarao sa knjazom i Garasaninom.

Isao nesigurnim tragovima slovenskih apostola sto se ovdje pod Ulu-dagom “pokorise strogim pravilima monaskog cina”.

Na prostranim terasama Muradije trazio je zaboravljene grobove kneginjica srpskih i carica turskih, Mare i Olivere, a naisao je na uspomenu sultanije Nulufer, Grkinje iz Biledzika, “cuvene i po ljepotama i po raznim vrlinama svojim .
Proucavao je ustanovu ksenodohija grckih i potonjih imareta turskih, za koje nadje u putnim biljeskama patrijarha Arsenija carnojevica: “I vsaki dan na veceru povaseh hodzaceh podavajut hleb i corbu musafirom”.

Do carskih turbeta ide se kroz vocnjake i vinograde. Oko dzamije su visoki stari platani i jake cesme planinskih voda.

Ulazi se dugackom stazom, pervazom divljih ruza i poljskog cvijeca u visoke zelene trave stepe…

Bilo ih je sest…

Mrtvi sultani senluce ovdje samo u dosadnim ljetnjim vecerima.

Mrtvi sultani pocivaju medju crnim kiparisima i koprivom u truhlim zelenim anterijama punim gustera i glista.

Jutrom carski pokojnici tumaraju ucionicama laickih gimnazija.
Jasu ugojene bedevije poljanama i mejdanima bijelih listova kemalistickih bukvara i muce republikanske generacije datumima svojih bitaka, rodjenja i poraza.

Od septembra do ferija razapinju svoje svijetle satore na svakoj stranici historije, jurisaju na Tamerlane i Lazare, osvajaju bijele carigradske kule, poziraju Beliniju, udvaraju se perverznim kneginjama vizantijskim, citaju Tacita i pisu sonete izmedju dva jurisa. Dijele dvojke, keceve i mrsave trojke malim djevojcicama i djecacima sto bubaju njihove titule, vrline i zlocine.
Pisu doktorske teze, slikaju se za festivale na serijama obicnih i taksenih maraka i po trafikama prodaju likove svoje na kutijama jubilarnih orijentalskih cigareta.

U aksam pokriveni zelenom cohom svojih zapustenih grobova prkose suludo i uporno tridesetogodisnjoj republikanskoj iluziji svoje negacije i gvozdenom covjeku svijedoplavih ociju sivoga vuka na prostranom skveru “Zelene Burse”.

Osveta mrtvih sultana je uvijek dostizna, prisutna i dosljedna…

Čitajte Zuku Džumhura