Ljudi su samo ljudi. O dobru će nadugo i naširoko raspravljati bez obzira na rokove, a loše će odmah prihvatiti bez obzira na posljedice. Broj ugroženih, obespravljenih, posramljenih nikako ne jenjava. Otkud ta pošast? Da, od ljudi lično. Tim dosadnim, sugestivnim bićima se može prodati što god se hoće.
piše: Nermin Čengić
Od buđenja do počinka izloženi raznovrsnim stradanjima, ljudi, ta zasigurno najčudnija sorta na planeti, spremni su na sve zbog svega. Obično manifestuju poricanja i slaganja kroz potpuno besmislene izraze sebe samih, a posljedice snose svi, ne samo ljudi.
Od uništenja životne sredine do devastacije sebe i svog prostora, ljudi su spremni istaći svoju ubjedljivo najizraženiju osobinu – glupost. U gluposti čak pronalaze opravdavanje svega nepovoljnog što im se dešava u svakodnevnom životu. Glupost im, u nepažnji, postaje vodilja i jedini zakon kojim se upravljaju u svom djelovanju, tj. pukom vegetiranju.
Nespremni za tempo samouspostavljenog odnosno sugerisanog društva, što opet zavisi od teritorije koju zaposjedaju, društva koje ih, bez obzira na usmjerenja, neizostavno melje, okreću se kratkoročnim zadovoljstvima i izljevu baznih emocija kako bi uspjeli uhvatiti dah i premostiti nedaće koje im donosi uslovljena nerealiziranost. Spremni su ići do kraja ali u pogrešnom smjeru, spremni su upotrijebiti sva sredstva ali za pogrešne ciljeve. U nastojanju ostvarenja ambicija spremni su i na smrt onih koji se pokušavaju održati na površini.
Ljudi su samo ljudi i to, čini se, ništa promijeniti ne može. Niti neko nadbiće čijem su poimanju prilično skloni teško da tu može nešto radikalnije napraviti, jer ljudi sebe jednostavno ne vole. A kad sebe ne vole ne mogu ni voliti ono oko sebe, druge ljude i druga bića. Manifestacija ponašanja koje vječito varira na granici između normalnosti i ludila, obično pa i očekivano, prelazi na stranu ludila. Pri tom se prečesto, agresivno predaju isticanju tek potisnute potrebe za destrukcijom i lako gube kontrolu nad sobom. Ljudi su spremni na sve. I dobro i loše. Manifestacija lošeg prevladava pa tako trčećim korakom uništavaju sve pred sobom.
Dobrodošli na ZemljuŽivot na Zemlji je zaista lijep onda kad su ljudi u besvjesnom stanju, kada spavaju, kada nemaju mogućnost direktnog fizičkog uticaja na okolinu. Tad zastanu ratovi, tad se uspori zagađivanje okoline, tad nema potrebe za posebnom samokontrolom podivljalog ljudskog bića.
A šta je ljudsko biće? Umjesto da bude vrhunac sveprihvaćenog postojanja, koje mozgom i logikom ruši sve zidove i probija granice ono ih upravo iznova uspostavlja i dodatno betonira, čime se pretvara u obično smeće, razočarenje postojanja koje gubi bitku sa samim sobom. Postaje banalna povodljivost koja se hvata za slamku bilo čega što će ga trenutno zadovoljiti u bilo kom pogledu.
Negdje sam čuo, pročitao da su ljudi virus i tad mi baš ne bi pravo. Ali nakon podrobnije obrade materije sve mi se čini da to uopšte nije daleko od istine. Od svih dostignuća koja su pohvatali od doba smišljanja vatre, točka, pisma, ljudi svoje izume koriste samo i isključivo protiv sebe. Ni uspostava temeljnih standarda ponašanja nije pomogla da se izdignu iznad osnove. Život je pretvoren u preživljavanje, preživljavanje sve više postaje uništenje, zdravlje je pretvoreno u nikad izlječivu bolest kojoj trebaju svakodnevne terapije preporučene u uvijek novim brošurama obnovljenih saznanja.
Ljudi su samo ljudi. O dobru će nadugo i naširoko raspravljati bez obzira na rokove, a loše će odmah prihvatiti bez obzira na posljedice. Broj ugroženih, obespravljenih, posramljenih nikako ne jenjava. Otkud ta pošast? Da, od ljudi lično. Tim dosadnim, sugestivnim bićima se može prodati što god se hoće.
Što prije prihvate svoju istinu, ljudi bi prije mogli doći do rješenja. Ali ljude ne zanima rješenje. Ljude ne zanima ostvarenje. Doduše, postoji manjina koja se trudi opravdati smisao postojanja pružajući ruku spasa. Ugroženima daje nadu i snagu za nastavak. Bez takvih bi svijet bio besmislen. Problem je što su ipak i dalje manjina.