Loptanje i fudbalsko prigovaranje

Pokrenite tu vašu državu, šuknuo nam je danas usred žile kucavice države u htjenju, koja jal je multikulturna jal nije, jal je svačija jal je ničija, jal je papanska, jal je… uglavnom, kažu tu je. Ima je. A gdje je?

piše: Nermin Čengić

Michel Platini
Michel Platini

Ako si u nedoumici šta je to dno i jesi li ga dotakao, onda ti u tome može pomoći glavni u evropskih fudbalera kad dođe i kaže ti da nemaš države, tj. da bi bilo sasvim dobro kad bi ta država, koju se broji da imaš, funkcionisala. Svi silni političari, koalicije, savezi, humanitarci, nevladini i vladini, nenormalni i normalni, ma svi materijalni i nematerijalni na ovome svijetu mogu da se puše u trenutku kad dođe Mišel i kaže – pokrenite tu vašu državu. Eto to nam je, poput brojnih zvaničnika svakojakog faha, šuknuo danas, mjeseca oktobra dana drugog godine 2012, usred žile kucavice države u htjenju, koja jal je multikulturna jal nije, jal je svačija jal je ničija, jal je papanska, jal je… uglavnom, kažu tu je. Ima je. A gdje je?

Koja država?

Predsjednik Evropske fudbalske asocijacije, popularno UEFA, došao je u Sarajevo na šest sati kako bi toliko svog dragocjenog vremena poklonio jednom sastanku na kojem se, prema svemu što je iz njega proistaklo, pričao o državi. To što je tema bila razvoj fudbala u Bosni i Hercegovini i što nam je tako prenešeno, prenositelji (čitaj: mediji) mačku o rep mogu okačiti. Jer Mišel je rekao kako se ‘prvenstveno mora pokreniti sama država, da bi UEFA mogla pomoći u realizaciji projekata’.

Nisam bio prisutan sesiji, pa stoga i ne znam konkretno, al’ sumnjam da je ikome palo na pamet da Mišela pita na koju je to državu mislio. Jer mi, ovdašnji, već sasvim dobro znamo da tu postoji više država. Imamo tako ovaj trokut, kojem se priklanjamo kad nam treba pasoš za van njega. Zatim, imamo entitete, para-državice svaka za sebe glupa da ne može bit’ gluplja i suvišnija, kojima se priklanjamo kad dokazujemo lokalne patriotizme bilo koje od strana u vječnom sukobu. A tu su i, nimalo manje važni, distrikt, kantoni i opštine, koji prilično vode vlastitu politiku deveranja lokalnog budžeta. A budžeta nikad dosta. Kupio se, legao se.

Mišel, reci nam – koja država?

Starog Platinija sin će tada uzviknuti – pa država koja je sredila Zenicu. Pitaš – koju Zenicu? i kako to misliš – sredila? On će spremno ukazati na uljepšani stadion na kojem fudbalska reprezentacija Bosne i Hercegovine ne zna izgubiti, a jasno ti je da on, Mišel lično, ne poznaje sve činjenice. Ne zna Francuz evropskog fudbala za, recimo, dopingovanu atmosferu Zenice, koja izrodi tolike očeličene djevojke i momke što udisajem Mitalovih ‘mangana’ sami sebi zabijaju i primaju. Ne, Mišel to ne zna. Ali zato je čuo, reklo mu, da je zenička opština obezbijedila planove i dozvole, a UEFA dala sredstva. Opet, ne zna Planitija starog Mišel da su sredstva progutana i prije nego su dodijeljena. Da se štedilo na marki betona, da se nabavljalo ‘po nabavnoj’, da je… ma svašta tu ima al’ da se ne čudite. Tako to ide u državi koje nema. Ustvari, ima je al’ se ne zna šta je. Država. Pa onda, k'o da je i nema.

Džaba svo zalaganje legendarnog Švabe u njegovom ultimativnom meču s Komitetom za normalizaciju. Posebno džaba što je Platini zadovoljan radom i kolikim god ali uspjesima kojih ima i to se mora priznati, posebno u ovakvom društvenom stanju u kakvom crkava sve što se na putu nađe ovdašnjem fašizmu. Džaba i ti uspjesi jer ovdje je dovoljno da nađeš tri budale i pljuneš im nekoliko papirića sa oštampanim brojkama i oni će već krenuti u obračun, paljenje i kamenovanje, u isticanje svog ličnog idiotluka.

Ama koja država?

Zaista jeste divno to što je Mišel odvojio šest sati za tradicionalno napaćenu Bazniju. Ali, Mišel će otići (već je otišao), a naše gluposti će i dalje ostati. Jer mnogo novca je u igri. A kontinuirana glad za zlatnicima ne dopušta pomicanje s mjesta, ne nudi dosega opštedruštvenog plana, a razvoj je tek jedna suvišna riječ u rječniku stranih riječi i izraza. Zaista jeste sreća da imamo Švabu, koji već vremešan ne dopušta budalama da se pretjerano razmašu. Ali, do kad će Švabo imati strpljenja i do kad će ga zdravlje služiti pa da provlači lažnjake papanluku kroz pišu. Veliko je to pitanje na koje, na žalost, imamo odgovor. Jer niko nije vječan, a već smo iz historije povijesti toliko puta saznali da čim karizma nestane, miševi se uzjebu i, svjedoci smo, preuzmu.

Ovdje je fudbal, barem posljednjih 20 godina, daleko više od igre da bi ga se posmatralo kroz retoričke bajke, minorne zahvalnice, želje i letimične uspjehe. Ovdje je fudbal država, a kakva država (koje nema) takav i fudbal (koji kopni). Na koncu, kakav je odnos učešća u državnoj reprezentaciji fudbalera iz domaće lige i ‘stranaca’? Nesrazmjeran, je li? Zašto? Jer nema države koja bi izdržavala nepresušni talenat domaćeg življa. Nema je ni sportski, nema je ni kulturno, nema je nikako koliko god to nekog začudilo, jer da je ima ne bi Platini pričao o pokretanju, dok domaći miševi seruckaju o ukidanju. Nakon svih ovih godina nezavisnosti(?) u prilici smo da od Mišela slušamo nešto što smo sami odavno zaboravili, preporuku o osnovama djelovanja države, koju ću i treći put parafrazirati: Pokrenite državu. Još samo da skontamo gdje da pronađemo državu.

Koliko vam se sviđa ova objava?

Kliknite na srce da ocijenite!

Prosječna ocjena / 5. Do sada ocjenjeno:

Objava nema ocijena! Budite joj prvi :)

Nermin Čengić

Komentariši

Vaša email adresa neće biti objavljivana. Neophodna polja su označena sa *