Njihovi egleni bili su krajnje banalni, ali koga je svih tih godina bilo briga za to. Momo i Uzeir, naime, nisu bili kulturne vrijednosti, ali su nakon tolikih godina postali povijesne znamenitosti ili znamenitosti jednoga sjećanja. Tada je radio bio važniji od televizije, a umjesto sapunskih opera narod je imao dvojicu junaka koji su živjeli njegov život i brinuli sve njegove probleme

Miljenko Jergović: RUDI I REJHAN

Evo recimo da te je put nanio u Varaždin, u tamošnje Hrvatsko narodno kazalište, i onako besposlen listaš stare programske knjižice i afise. Godina je 1947. ili 1949., slike neke predstave na revolucionarnu temu, nekog partizanskog igrokaza, neke socijalističke romanse u kojoj zaljubljena radnička klasa pobjeđuje sve svoje neprijatelje i sudbinu. Vidiš lice mladića, širokoga osmijeha i razrogačenih očiju koje kao da su upravo vidjele neko smiješno čudo komunizma. Mladić u ruci drži radničku kapu, maše njome ili nekome nešto pokazuje. Ne možeš skloniti pogled od njega, poznat ti je, a ne možeš vjerovati da nekoga svoga možeš sresti u afisi iz neke davne godine, u nekom dalekom zagorskom teatru, na samoj ivici svijeta kojeg si nekada smatrao svojom domovinom.

ÄŒitaÅ¡ ime ispod fotografije: Rudolf AlvaÄ‘. OsvrćeÅ¡ se, tražiÅ¡ nekoga kome bi rekao – vidi, pa to je Rudi AlvaÄ‘ – ali nikoga nema tko bi znao. Ime tog glumca Varaždincima niÅ¡ta ne znači. Njegovo ime niÅ¡ta ne znači ni ljudima na desetine i stotine kilometara oko Varaždina. NeÅ¡to počinju slutiti tek kada se primakneÅ¡ graničnom prelazu Izačić, ali čak ni u Cazinu i Bihaću viÅ¡e ne pamte tog imena. Ne pamte Rudolfa – Rudija AlvaÄ‘a, ali se ipak zamiÅ¡ljeno mrÅ¡te jer to ime pamti zemlja po kojoj hodaju. Zemlja u koju je stigao kao mladi glumac Varaždinskoga kazaliÅ¡ta da u njoj stekne slavu kakvu nikada nije i kakvu nikada viÅ¡e neće niti jedan bosanski glumac osim Rejhana Demirdžića.

Momo i Uzeir su kroz cijelu jednu povijest bili mitski junaci zemlje koja je slavila bratstvo&jedinstvo i koja je samoj sebi čestitavala Božiće i Bajrame čak i onda kada je samoj sebi bajrame i božiće zabranila. Njih dvojica bili su njezin simbol i njezin tajni znak jer nikome nisu bili razumljivi i dragi osim tužnome našem proleterijatu, rudarima, livcima i komšinicama s viklerima koje su jednom sedmično palile radio da čuju o čemu danas eglenišu Momo i Uzeir. Sulju i Muju izvozili smo u svijet, a Momu i Uzeira zadržali smo za sebe jer su oni govorili o onome što se samo nas ticalo ili su govorili na način koji se samo nas ticao. Dedo pravoslavac i dedo musliman ostatku Jugoslavije nisu ništa značili. Jugoslavija je bila zemlja u kojoj ljudi jedni o drugima nisu morali voditi računa jer je o svima računa vodila partija, ali je ta velika zemlja imala svoje srce, svoju Bosnu, zemljicu u kojoj nijedna partija nije mogla poništiti tu smrtonosnu bliskost između ljudi različitih imena, pa su ljudi sami o sebi morali voditi računa. I nemojte sad reći da su toliko vodili računa da su se na kraju poklali jer se u našoj povijesti i nisu poklali, pa ta povijest zbog toga i jest dobra i draga. Klanje je nastalo kasnije, ali to je dio neke druge priče i čitanke koja će biti napisana kad i mi nekome postanemo Momo i Uzeir.

Njihovi egleni bili su krajnje banalni, ali koga je svih tih godina bilo briga za to. Momo i Uzeir, naime, nisu bili kulturne vrijednosti, ali su nakon tolikih godina postali povijesne znamenitosti ili znamenitosti jednoga sjećanja. Tada je radio bio važniji od televizije, a umjesto sapunskih opera narod je imao dvojicu junaka koji su živjeli njegov život i brinuli sve njegove probleme.

Kada je sagradilo ona dva Unisova nebodera na Marijin-Dvoru, priča o Momi i Uzeiru već je bila završena, ali su neboderi ponijeli imena po njima dvojici. Ta imena ostala su za vječnost ili za nešto što je samo malo kraće i solidnije od vječnosti. Imena im je dao nepoznat netko. Da su neboderi nazvani općinskom gradskom odlukom po Đuri Đakovicu i Mahmutu Bušatliji ili po nekom drugom paru naših velikana, imena bi im se kroz vrijeme izgubila, ali kako su nazvani po Momi i Uzeiru, oni ne podliježu promjenama političkih sistema i režima. Vječni su kao što je vječno sjećanje živoga grada.

Rudi Alvađ i Rejhan Demirdžić bili su veliki, karakterni dramski glumci. Njihove teatarske, televizijske i filmske uloge pripadaju jednoj sjajnoj kulturnoj povijesti, ali one su umrle zajedno sa njima dvojicom. Kazališna predstava živi dok se ne spusti zavjesa, filmska uloga traje dok štakori i vlaga ne pojedu vrpcu, a najveći glumci su oni iza kojih na kraju ne ostaje ništa osim priče, nekoliko kutija s fotografijima i afisama i grobovi koje nitko ne obilazi. Najveći glumci nikada nisu postali zvijezde. Zvijezdama nikad nisu postali ni Rudi Alvađ i Rejhan Demirdžić, ali su zato sami stvorili dvije velike mitske zvijezde naše povijesti. Stvorili su Momu i Uzeira, likove koji su bili u stanju postati neboderima.

Preuzeto iz magazina BH dani (28. maj 1999)

* * *

audio snimke odabrala: Zdenka Garić Hermann

Glasovi na snimcima: Rejhan Demirdžič, Rudi Alvađ i Nada Pani