Momo i Uzeir |
|
Njihovi egleni bili su krajnje banalni, ali koga je svih tih godina bilo briga za to. Momo i Uzeir, naime, nisu bili kulturne vrijednosti, ali su nakon tolikih godina postali povijesne znamenitosti ili znamenitosti jednoga sjećanja. Tada je radio bio važniji od televizije, a umjesto sapunskih opera narod je imao dvojicu junaka koji su živjeli njegov život i brinuli sve njegove probleme
Miljenko Jergović: RUDI I REJHAN
Evo recimo da te je put nanio u Varaždin, u tamoÅ¡nje Hrvatsko narodno kazaliÅ¡te, i onako besposlen listaÅ¡ stare programske knjižice i afise. Godina je 1947. ili 1949., slike neke predstave na revolucionarnu temu, nekog partizanskog igrokaza, neke socijalistiÄke romanse u kojoj zaljubljena radniÄka klasa pobjeÄ‘uje sve svoje neprijatelje i sudbinu. VidiÅ¡ lice mladića, Å¡irokoga osmijeha i razrogaÄenih oÄiju koje kao da su upravo vidjele neko smijeÅ¡no Äudo komunizma. Mladić u ruci drži radniÄku kapu, maÅ¡e njome ili nekome neÅ¡to pokazuje. Ne možeÅ¡ skloniti pogled od njega, poznat ti je, a ne možeÅ¡ vjerovati da nekoga svoga možeÅ¡ sresti u afisi iz neke davne godine, u nekom dalekom zagorskom teatru, na samoj ivici svijeta kojeg si nekada smatrao svojom domovinom.
ÄŒitaÅ¡ ime ispod fotografije: Rudolf AlvaÄ‘. OsvrćeÅ¡ se, tražiÅ¡ nekoga kome bi rekao – vidi, pa to je Rudi AlvaÄ‘ – ali nikoga nema tko bi znao. Ime tog glumca Varaždincima niÅ¡ta ne znaÄi. Njegovo ime niÅ¡ta ne znaÄi ni ljudima na desetine i stotine kilometara oko Varaždina. NeÅ¡to poÄinju slutiti tek kada se primakneÅ¡ graniÄnom prelazu IzaÄić, ali Äak ni u Cazinu i Bihaću viÅ¡e ne pamte tog imena. Ne pamte Rudolfa – Rudija AlvaÄ‘a, ali se ipak zamiÅ¡ljeno mrÅ¡te jer to ime pamti zemlja po kojoj hodaju. Zemlja u koju je stigao kao mladi glumac Varaždinskoga kazaliÅ¡ta da u njoj stekne slavu kakvu nikada nije i kakvu nikada viÅ¡e neće niti jedan bosanski glumac osim Rejhana Demirdžića.
Momo i Uzeir su kroz cijelu jednu povijest bili mitski junaci zemlje koja je slavila bratstvo&jedinstvo i koja je samoj sebi Äestitavala Božiće i Bajrame Äak i onda kada je samoj sebi bajrame i božiće zabranila. Njih dvojica bili su njezin simbol i njezin tajni znak jer nikome nisu bili razumljivi i dragi osim tužnome naÅ¡em proleterijatu, rudarima, livcima i komÅ¡inicama s viklerima koje su jednom sedmiÄno palile radio da Äuju o Äemu danas egleniÅ¡u Momo i Uzeir. Sulju i Muju izvozili smo u svijet, a Momu i Uzeira zadržali smo za sebe jer su oni govorili o onome Å¡to se samo nas ticalo ili su govorili na naÄin koji se samo nas ticao. Dedo pravoslavac i dedo musliman ostatku Jugoslavije nisu niÅ¡ta znaÄili. Jugoslavija je bila zemlja u kojoj ljudi jedni o drugima nisu morali voditi raÄuna jer je o svima raÄuna vodila partija, ali je ta velika zemlja imala svoje srce, svoju Bosnu, zemljicu u kojoj nijedna partija nije mogla poniÅ¡titi tu smrtonosnu bliskost izmeÄ‘u ljudi razliÄitih imena, pa su ljudi sami o sebi morali voditi raÄuna. I nemojte sad reći da su toliko vodili raÄuna da su se na kraju poklali jer se u naÅ¡oj povijesti i nisu poklali, pa ta povijest zbog toga i jest dobra i draga. Klanje je nastalo kasnije, ali to je dio neke druge priÄe i Äitanke koja će biti napisana kad i mi nekome postanemo Momo i Uzeir.
Njihovi egleni bili su krajnje banalni, ali koga je svih tih godina bilo briga za to. Momo i Uzeir, naime, nisu bili kulturne vrijednosti, ali su nakon tolikih godina postali povijesne znamenitosti ili znamenitosti jednoga sjećanja. Tada je radio bio važniji od televizije, a umjesto sapunskih opera narod je imao dvojicu junaka koji su živjeli njegov život i brinuli sve njegove probleme.
Kada je sagradilo ona dva Unisova nebodera na Marijin-Dvoru, priÄa o Momi i Uzeiru već je bila zavrÅ¡ena, ali su neboderi ponijeli imena po njima dvojici. Ta imena ostala su za vjeÄnost ili za neÅ¡to Å¡to je samo malo kraće i solidnije od vjeÄnosti. Imena im je dao nepoznat netko. Da su neboderi nazvani općinskom gradskom odlukom po Äuri Äakovicu i Mahmutu BuÅ¡atliji ili po nekom drugom paru naÅ¡ih velikana, imena bi im se kroz vrijeme izgubila, ali kako su nazvani po Momi i Uzeiru, oni ne podliježu promjenama politiÄkih sistema i režima. VjeÄni su kao Å¡to je vjeÄno sjećanje živoga grada.
Rudi AlvaÄ‘ i Rejhan Demirdžić bili su veliki, karakterni dramski glumci. Njihove teatarske, televizijske i filmske uloge pripadaju jednoj sjajnoj kulturnoj povijesti, ali one su umrle zajedno sa njima dvojicom. KazaliÅ¡na predstava živi dok se ne spusti zavjesa, filmska uloga traje dok Å¡takori i vlaga ne pojedu vrpcu, a najveći glumci su oni iza kojih na kraju ne ostaje niÅ¡ta osim priÄe, nekoliko kutija s fotografijima i afisama i grobovi koje nitko ne obilazi. Najveći glumci nikada nisu postali zvijezde. Zvijezdama nikad nisu postali ni Rudi AlvaÄ‘ i Rejhan Demirdžić, ali su zato sami stvorili dvije velike mitske zvijezde naÅ¡e povijesti. Stvorili su Momu i Uzeira, likove koji su bili u stanju postati neboderima.
Preuzeto iz magazina BH dani (28. maj 1999)
* * *
audio snimke odabrala: Zdenka Garić Hermann
Glasovi na snimcima: Rejhan DemirdžiÄ, Rudi AlvaÄ‘ i Nada Pani
Trenutno 2 mišljenja. Kakvo je vaše mišljenje?
« nazadVezane teme: Miljenko Jergović, Momo i Uzeir, Rejhan Demirdžić, Rudi Alvađ
RSS feed za komentare ove objave.
Napomena: Ukoliko želite kraj svog mišljenja i svoju sliku registrujte svoj gravatar.
|
|
Upravni odbor KK Bosna dao ostavku
Škola gimnastike za djecu Općine Centar
FK Sarajevo je naš najuspješniji klub u Evropi
Još sporta » |
Noćas je gorila Zetra
KEMAL MONTENO
MAJOR
Još videa » |
Ovo je DIVNOOOO ! Sarajlije znaju ko su Rudi i Rejhan, a znaju i sta su simbolizovali Momo i Uzeir. Nazalost, neznam dali ona dva nebodera i danas zovu po nima. Neznam, jer eto vise nisam u rodnom gradu (na zalost)
I ako9 dopustite: moj pozdrav Miljenku Jorgovicu i sahvalnost za dobru rijec davnih devedesetih kada je jedna zena “stisnula petlju” da osnuje politicku partiju normalnih ljudi.
Pored ovako lijepo dugog teksta koji vrvi nostalgijom za onim boljim djelom nas zar ne bi bilo VRIJEDNO imenovati autora mome i uzeira ili stvarno ljudi misle da su to sami glumci? Hajmo jednom zajedno NIKOLA SKRBA!!! DA SE NE ZABORAVI.