 |
Njihovi egleni bili su krajnje banalni, ali koga je svih tih godina bilo briga za to. Momo i Uzeir, naime, nisu bili kulturne vrijednosti, ali su nakon tolikih godina postali povijesne znamenitosti ili znamenitosti jednoga sjećanja. Tada je radio bio važniji od televizije, a umjesto sapunskih opera narod je imao dvojicu junaka koji su živjeli njegov život i brinuli sve njegove probleme
Miljenko Jergović: RUDI I REJHAN
Evo recimo da te je put nanio u Varaždin, u tamošnje Hrvatsko narodno kazalište, i onako besposlen listaš stare programske knjižice i afise. Godina je 1947. ili 1949., slike neke predstave na revolucionarnu temu, nekog partizanskog igrokaza, neke socijalističke romanse u kojoj zaljubljena radnička klasa pobjeđuje sve svoje neprijatelje i sudbinu. Vidiš lice mladića, širokoga osmijeha i razrogačenih očiju koje kao da su upravo vidjele neko smiješno čudo komunizma. Mladić u ruci drži radničku kapu, maše njome ili nekome nešto pokazuje. Ne možeš skloniti pogled od njega, poznat ti je, a ne možeš vjerovati da nekoga svoga možeš sresti u afisi iz neke davne godine, u nekom dalekom zagorskom teatru, na samoj ivici svijeta kojeg si nekada smatrao svojom domovinom.
Čitaš ime ispod fotografije: Rudolf Alvađ. Osvrćeš se, tražiš nekoga kome bi rekao – vidi, pa to je Rudi Alvađ – ali nikoga nema tko bi znao. Ime tog glumca Varaždincima ništa ne znači. Njegovo ime ništa ne znači ni ljudima na desetine i stotine kilometara oko Varaždina. Nešto počinju slutiti tek kada se primakneš graničnom prelazu Izačić, ali čak ni u Cazinu i Bihaću više ne pamte tog imena. Ne pamte Rudolfa – Rudija Alvađa, ali se ipak zamišljeno mršte jer to ime pamti zemlja po kojoj hodaju. Zemlja u koju je stigao kao mladi glumac Varaždinskoga kazališta da u njoj stekne slavu kakvu nikada nije i kakvu nikada više neće niti jedan bosanski glumac osim Rejhana Demirdžića.
Momo i Uzeir su kroz cijelu jednu povijest bili mitski junaci zemlje koja je slavila bratstvo&jedinstvo i koja je samoj sebi čestitavala Božiće i Bajrame čak i onda kada je samoj sebi bajrame i božiće zabranila. Njih dvojica bili su njezin simbol i njezin tajni znak jer nikome nisu bili razumljivi i dragi osim tužnome našem proleterijatu, rudarima, livcima i komšinicama s viklerima koje su jednom sedmično palile radio da čuju o čemu danas eglenišu Momo i Uzeir. Sulju i Muju izvozili smo u svijet, a Momu i Uzeira zadržali smo za sebe jer su oni govorili o onome što se samo nas ticalo ili su govorili na način koji se samo nas ticao. Dedo pravoslavac i dedo musliman ostatku Jugoslavije nisu ništa značili. Jugoslavija je bila zemlja u kojoj ljudi jedni o drugima nisu morali voditi računa jer je o svima računa vodila partija, ali je ta velika zemlja imala svoje srce, svoju Bosnu, zemljicu u kojoj nijedna partija nije mogla poništiti tu smrtonosnu bliskost između ljudi različitih imena, pa su ljudi sami o sebi morali voditi računa. I nemojte sad reći da su toliko vodili računa da su se na kraju poklali jer se u našoj povijesti i nisu poklali, pa ta povijest zbog toga i jest dobra i draga. Klanje je nastalo kasnije, ali to je dio neke druge priče i čitanke koja će biti napisana kad i mi nekome postanemo Momo i Uzeir.
Njihovi egleni bili su krajnje banalni, ali koga je svih tih godina bilo briga za to. Momo i Uzeir, naime, nisu bili kulturne vrijednosti, ali su nakon tolikih godina postali povijesne znamenitosti ili znamenitosti jednoga sjećanja. Tada je radio bio važniji od televizije, a umjesto sapunskih opera narod je imao dvojicu junaka koji su živjeli njegov život i brinuli sve njegove probleme.
Kada je sagradilo ona dva Unisova nebodera na Marijin-Dvoru, priča o Momi i Uzeiru već je bila završena, ali su neboderi ponijeli imena po njima dvojici. Ta imena ostala su za vječnost ili za nešto što je samo malo kraće i solidnije od vječnosti. Imena im je dao nepoznat netko. Da su neboderi nazvani općinskom gradskom odlukom po Đuri Đakovicu i Mahmutu Bušatliji ili po nekom drugom paru naših velikana, imena bi im se kroz vrijeme izgubila, ali kako su nazvani po Momi i Uzeiru, oni ne podliježu promjenama političkih sistema i režima. Vječni su kao što je vječno sjećanje živoga grada.
Rudi Alvađ i Rejhan Demirdžić bili su veliki, karakterni dramski glumci. Njihove teatarske, televizijske i filmske uloge pripadaju jednoj sjajnoj kulturnoj povijesti, ali one su umrle zajedno sa njima dvojicom. Kazališna predstava živi dok se ne spusti zavjesa, filmska uloga traje dok štakori i vlaga ne pojedu vrpcu, a najveći glumci su oni iza kojih na kraju ne ostaje ništa osim priče, nekoliko kutija s fotografijima i afisama i grobovi koje nitko ne obilazi. Najveći glumci nikada nisu postali zvijezde. Zvijezdama nikad nisu postali ni Rudi Alvađ i Rejhan Demirdžić, ali su zato sami stvorili dvije velike mitske zvijezde naše povijesti. Stvorili su Momu i Uzeira, likove koji su bili u stanju postati neboderima.
Preuzeto iz magazina BH dani (28. maj 1999)
* * *
audio snimke odabrala: Zdenka Garić Hermann
Glasovi na snimcima: Rejhan Demirdžič, Rudi Alvađ i Nada Pani
|
|
||
|
|
Aktuelnosti: |
RSS feed za komentare ove objave.
 |
 |
Ovo je DIVNOOOO ! Sarajlije znaju ko su Rudi i Rejhan, a znaju i sta su simbolizovali Momo i Uzeir. Nazalost, neznam dali ona dva nebodera i danas zovu po nima. Neznam, jer eto vise nisam u rodnom gradu (na zalost)
I ako9 dopustite: moj pozdrav Miljenku Jorgovicu i sahvalnost za dobru rijec davnih devedesetih kada je jedna zena “stisnula petlju” da osnuje politicku partiju normalnih ljudi.
Pored ovako lijepo dugog teksta koji vrvi nostalgijom za onim boljim djelom nas zar ne bi bilo VRIJEDNO imenovati autora mome i uzeira ili stvarno ljudi misle da su to sami glumci? Hajmo jednom zajedno NIKOLA SKRBA!!! DA SE NE ZABORAVI.