Muzej sarajevskog ratnog djetinjstva

Maksim Gorki napisao je: „Djeca, to su naši sutrašnji suci“.

Jasminka Halilovića je rat zatekao kao četverogodišnjaka. Ja sam ga upoznao mnogo godina poslije a tada je bio srednjoškolac. Zajedno sa prijateljicom Asijom Kamarić uređivao je blog „Sarajevska furka“. Praktično kao djeca, sakupljenim vlastitim novcem publicirali su istoimenu knjigu. Bio je to prvi put da je jedan bosanki blog objavljen u formi knjige, a autori su svoje djelo posvetili sarajevskoj djeci poginuloj u periodu opsade.

Jasminko je očigledno, od malih nogu, paralelno sa kreativnošću iskazivao dar i za menadžerske poslove. Spomenuta knjiga prodata je u tiražu o kome su mnogi pisci tada mogli samo maštati. Poslije toga, kao izdavač upustio se u publiciranje, po meni osobno, jedne od najznačajnijih knjiga iz perioda opsade – „Bore oko očiju / Dnevnik bosanskog vojnika“ , a čiji je autor bio Saudin Bećirević naš zajednički prijatelj iz blogosfere.

Jasminko mi se činio poput kakvog čuda od djeteta kada je u pitanju sposobnost za organizaciju i menadžerske poslove. Ništa mu se nije činilo nemogućim. Na promociji Saudinove knjige pojavilo se skoro 1000 ljudi! Po smrti Saudina Bećirevića, osjećajući to nekom vrstom duga prema prijatelju izdao je i drugi dio njegovih dnevnika.

Paralelno sa raznovrsnim aktivnostima postaje i magistar finansijskog menadžmenta. Osniva Udruženje građana Urban. Realizira nove projekte u kojima se pojavljuje ne samo kao izdavač, već i kao autor knjiga poput monografije ‘Sarajevo – moj grad, mjesto susreta’ i ‘Djetinjstvo u ratu: Sarajevo 1992–1995.’

Ovu posljednju posvetio je Mireli Pločić, ratnoj drugarici ubijenoj 1994. godine. Upravo ta knjiga inspirirala ga je da započne vjerovatno svoj najambiciozniji projekat do sada. Sam kaže: “Tokom dvoipogodišnjeg rada na knjizi ‘Djetinjstvo u ratu: Sarajevo 1992–1995.’ imao sam priliku upoznati nekoliko stotina učesnika i učesnica i čuti njihove priče i svjedočenja. Naučio sam koliko je odrastanje u ratu složeno, nedovoljno istraženo i univerzalno iskustvo. Mnogi od njih su mi opisivali ili pokazivali i svoje ratne uspomene: lične predmete, fotografije, dnevnike, pisma, crteže i druge dokumente. Dvadeset godina nakon rata, veliki broj tih stvari bio je izgubljen u selidbama, slučajno bačen ili trajno oštećen. U maju 2012. godine napisao sam prvi koncept ‘Muzeja ratnog djetinjstva’. Moj san je bio da se jednog dana te stvari umuzeje i na taj način trajno sačuvaju.“

Tri godine poslije u maju 2015, proces stvaranja ovog Muzeja je i zvanično započet. Nakon nekoliko mjeseci, u kolekciji je već nekoliko stotina predmeta i dokumenata. Po Jasminku: “Stvaranje ovog Muzeja nije važno jedino da bi se trajno sačuvale uspomene na ratno djetinjstvo. Važno je jer će ovaj Muzej, za razliku od drugih ratnih muzeja, dokumentovati iskustvo onih koji na započinjanje ratova nemaju nikakvog utjecaja, a svejedno trpe višestruke posljedice. Važno je jer je upravo kroz priče o iskustvu djece najlakše postići razumijevanje kao pretpostavku za pomirenje. Deset godina nakon otvaranja, Muzej ratnog djetinjstva u Sarajevu bit će najveći svjetski arhiv posvećen iskustvu odrastanja u ratu.“

Misija „Muzeja ratnog djetinjstva“ je kontinuirano i po najvišim standardima dokumentirati i digitalizirati materijale koji se odnose na iskustvo odrastanja u ratu, a zatim ih učiniti dostupnim za što širu javnost i prezentirati ih kroz različite medije. Jasminko vjeruje kako bi jedan ovakav Muzej pomogao pomoći pojedincima u prevazilaženju trauma, utjecati na uspostavljanju međusobnog razumijevanja, te doprinijeti jačanju svijesti odraslih o njihovoj odgovornosti da kreiraju bolji svijet za djecu.

Najvažnija zbirka Muzeja ratnog djetinjstva je ona koja se odnosi na osobne predmete, a čiji najveći značaj je u značenju koje imaju za vlasnika ili vlasnicu. U pozivu građanima i građankama da uzmu učešće u kreiranju ovog muzeja naglašavaju da ih zanima apsolutno sve ono što čuvate iz perioda opsade.

Među ljudima koji se prvi odazvao ovom pozivu bio je Filip Andronik, Sarajlija, stand up komičar i poznati bosanski crtač stripa. On je još 1996. godine uveden u Guinnessu knjigu rekorda kao najveći kolekcionar omota u kojima se nalazila hrana koja je stizala u opsjednuto Sarajevo. U to vrijeme dobrinjski tinejdžer čuvao je svaki papirni omot, kesicu, tetrapak, kutiju, etiketu i konzervu svakog artikla koja bi tih godina, iz različitih dijelova svijeta, kroz humanitarnu pomoć našao svoj put do Sarajeva. U poklonjenoj kolekciji nalazi se više od 4000 artefakta.

Zahvaljujući Andronikovoj kolekciji sačuvan je npr. i naizgled bizarni detalj o tome da su postojale tri različite ikar konzerve, a koje su se isključivo razlikovale po vrsti ambalaže. Ipak, upravo je taj opskurni prehrambeni artikal iskorišten kao simbol u ironičnom spomeniku posvećenom međunarodnoj zajednici i njenoj ulozi u agresiji na Bosnu i Hercegovinu.

Taj spomenik je u poratnim godinama postavio Nebojša Šerić Šoba na prostoru između Zemaljskog i Historijskog muzeja BiH. Svjestan jedinstvenosti svoje kolekcije, želja Filipa Andronika bila je da njegovi omoti završe u pravim rukama, u nekom muzeju opsade Sarajeva. Saznavši za „Muzej ratnog djetinjstva“ odlučio se da svoju kolekciju pokloni baš njima, na mjesto gdje će se „ s njom postupati pažljivo, a ne da se sutra, eto, zatvori muzej jer nema para, udari vlaga po materijalu i – nikom ništa.“

Među ostalim eksponatima koje je je mladi tim Muzeja do sada prikupio nalaze se prve špic-patike za balet dobijene u ratu, zapaljena knjiga spašena iz Vijećnice, mala peć napravljena od oluka, prve ratne naočale, video snimka nastupa plesne grupe iz rata, diplome s plesa, najdraže knjige, školske novine, komad materijala od ratne maturske haljine. ljuljačka na kojoj se vlasnica kao djevojčica ljuljala u podrumu, a ručni rad su njenog dede…

Za ovaj Muzej ne postoje manje i više vrijedne uspomene. Svačija priča je jednako vrijedna, ne teži se senzacionalnom već se prevashodno dokumentira proživljeno iskustvo. Onima koji su zainteresirani da budu dijelom ove kolekcije poručuju:“ Sve nabrojano nije nam važnije od kamenčića koji čuvate kao uspomenu na igralište ispred zgrade koju ste napustili. Ili od klikera koji ste ponijeli u izbjeglištvo. Ili od komadića vaše odjeće koji je negdje sačuvan. Bilo koja opipljiva uspomena koja može ilustrovati vašu priču dobro došla je u kolekciju Muzeja ratnog djetinjstva.“

U biti, po prvi put nakon rata se na ovakav način pristupa istraživanju iskustva djece i mladih kroz platformu koja im omogućava ne samo da podijele osobna iskustva već i da se upoznaju sa iskustvima i sjećanjima drugih. Na taj način, tim okupljen oko ovog projekta vjeruje da će na jedan koristan, i istovremeno, uzbudljiv i lijep način pomoći mnogim da se suoče sa vlastitom prošlošću definitivno ukazujući na svu pogubnost onoga što ratovi nose sa sobom.

Podatak da je npr. nekoliko ljudi u ovoj fazi projekta zatražilo i psihološku pomoć govori o nečemu čega kao društvo nismo dovoljno svijesni. Jasminko kaže kako je jedna učesnica, koja je izgubila člana porodice izjavila kako joj u 20 godina niko nije „ni toliko ponudio.”

Važnost jednog ovakvog muzeja sigurno se ne tiče isključivo Sarajeva i sjećanja njegovih stanovnika ako na umu imamo sljedeći, vrlo dramatičan podatak. Naime, početkom prošlog stoljeća procenat civilnih žrtava rata bio je 5 posto. Do kraja stoljeća taj procenat porastao je na 90 posto, a polovinu od ukupnog broja žrtava suvremenih oružanih sukoba čine upravo djeca. Prema UNICEF-ovim podacima, danas, više od milijardu dječaka i djevojčica živi u zemljama ili na teritorijama pogođenim oružanim sukobom, a preko 300 miliona njih pripada starosnoj grupi ispod pet godina!

Iako se, po običaju, ovaj projekat još uvijek nije našao na radaru naših političara, potreba za ovakvim mjestom je, rekao bih, neupitna. Ljudi koje smo spominjali na početku sigurniji su garant da će se ovaj Muzej ipak otvoriti. Projekat vode ljudi koji su bili djeca u periodu rata. Oni su još tada naučili da nemoguće ne postoji. Na web stranici http://djetinjstvouratu.com/muzej/ brojač odbrojava unazad dane, sate, minute i sekunde do trenutka kada će Muzej ratnog djetinjstva biti otvoren. U trenutku mog pisanja ostalo je nešto više od 233 dana.

Znajući Jasminka, znam da ćemo 2016 godine u Sarajevu imati i Muzej ratnog djetinjstva. Taj Muzej potreban je cijelom svijetu i to baš ovdje u Sarajevu gdje je u toku opsade, prema procjenama „Udruženja roditelja ubijene djece opkoljenog Sarajeva“, ubijeno 1.600 djece! Iako još ne znamo gdje će biti lociran, znamo da će ovaj budući muzej biti mjestom ne samo gdje će se čuvati sjećanje na našu prošlost, već mjesto odakle će se potpirivati nada o, ako Bog da, nekada, nekoj – ljepšoj budućnosti cijelog svijeta.

Misija „Muzeja ratnog djetinjstva“ je kontinuirano i po najvišim standardima dokumentirati i digitalizirati materijale koji se odnose na iskustvo odrastanja u ratu, a zatim ih učiniti dostupnim za što širu javnost i prezentirati ih kroz različite medije.

piše: Nihad Kreševljaković